Početna strana > Rubrike > Kulturna politika > Porez na silikone
Kulturna politika

Porez na silikone

PDF Štampa El. pošta
Jovana Papan   
petak, 30. jul 2010.
Ovih dana u medijima se intenzivno priča o uvođenju takozvanog „poreza na šund“, kojim bi se oglobili rijaliti šou programi, turbo folk i „svi sporni sadržaji u medijima“.  Osim poreza, u igri je i cenzura nepodobnih sadržaja  - RRA, kako prenosi RTS, traži ovlašćenja da odmah novčano kažnjava za emisije u kojima se „peva loša muzika“

U pitanju nije nova ideja - takav porez postojao je i u bivšoj Jugoslaviji, a svi znamo da su kultura i prave vrednosti u socijalističkom raju bujale kao korov. „Ne mogu Sara, Mara i Dara, tri sestre iz Drvara, besplatno da uništavaju omladinu", kaže Siniša Kovečević, jedan od autora DSS-ovog „programa za kulturni preporod“, dodajući da nema smisla da se silikonske pevaljke bogate, dok balerine i violinistkinje nemaju od čega da žive. „Ako ništa drugo, dajte tim prelepim balerinama i ženama koje pevaju u fantastičnom horu Radio Beograda po 3.000 evra da ugrade silikone, pa da onda pokušamo da budemo ravnopravni“ - kaže Kovačević. Nema veze što su „Sara, Mara i Dara“ svoje silikone uglavnom krvavo zaradile rmbajući po drumskim kafančinama, i što su baletsku školu mogle samo da sanjaju, važno je da su time nepošteno narušile prirodni balans između iskonske podjednake ljubavi naroda prema Ibarskoj magistrali i Labudovom jezeru. 

Ideja poreza na šund je sledeća – osim što će predstavljati opterećenje za one koji se nepravedno bogate na lošem ukusu naroda, od novca prikupljenog na ovaj način ulagaće se u pravu kulturu i pomagati oni koji se bave pravom umetnošću, ali koji od nje ne mogu da zarade jer srpska raja nikako da shvati šta valja. Pod pravom umetnošću, naravno, podrazumevaće se ono što trenutno bude u milosti vladajuće klike i umetnika rođački i klanovski sa njom povezanih, pa ćemo tu imati i ćebad od ljudske kose, i performanse povraćanja u lavor, i nove skupe filmske projekte za naše dežurne festivalske režisere, a bogme naći će se tu i po koji projekat i za one „kulturne“ narodnjake koji su se na vreme svrstali u tabor boraca protiv šunda.

A kad uz malo sreće, konačno počnu da se finansiraju prave vrednosti, e onda će narod najednom da se produhovi, a „pink“ devojčice će se smesta zakopčati do grla i pohrliti na Kolarac.  Ili valjda tako nekako zamišlja Slađana Milošević, optužujući Grand i Pink za nepravedni trijumf na neregulisanom muzičkom tržištu. Jer, sve bi bilo drugačije da Željko Mitrović i Saša Popović nisu svojim prevejanim metodama naterali ljude da slušaju šund, pa pravi umetnici ne mogu da dođu do izražaja. Traži narod nešto drugo, ubi se tražeći, ali od onolikog Pinka ne može da nađe. Jeste da je Pink samo jedna od nekoliko desetina TV-stanica koje prosečan građanin Srbije danas ima na raspolaganju,jeste da u svakom trenutuku može da okrene i na recimo „RTS digital“ koji pušta samo klasiku i balet. Ali, iz nekog neshvatljivog razloga taj naš građanin nikako da se dohvati daljinskog i izabere onaj kanal koji zapravo želi (samo to ne zna), pa mu u tome treba nekako pomoći. Najbolje tako što ćemo ga zabranom loše muzike spasiti od iskušenja.

Dobro, sve i da je tako, ko bi bio taj ko bi danas u Srbiji odvajao „žito od kukolja“? Nema sumnje da bi formiranje neke agencija za kič i šund rešilo problem uhlebljenja za pristojan broj zaslužnih partijskih kadrova. Budući da bi bilo praktično nemoguće sastaviti „pravilnik“ za prepoznavanje šunda, delegirano telo bi se ipak moralo pre svega osloniti na subjektivno mišljenje. Kakvi bi bili kriterijumi – dužina suknje, broj trilera po strofi, političko opredeljenje 90-ih? Prisustvo „teheranskog“ zvuka ili neki sličan kultur-rasizam? Pominjanje ovaca i šljivika, džipova, dijamanata, gaćica? Gde se tačno nalazi taj šund, da li u stihovima, muzici, koreografiji, kostimu? Da li je stvar u tome ko ga izvodi ili ko ga sluša?

 Ako uzmemo da su psovke i vulgarnosti šund, onda bi najpre morao da strada hip-hop; ako se borimo protiv jednostavnih pesmičica sa sa besmislenom tekstovima, pop, haus i tehno ne bi smeli ni da privire u tv-program. Mogu već da zamislim žučne rasprave u „Utisku nedelje“ oko toga da li je Madona šund i zašto smo joj debelo platili da nam prodaje svoje lake note, i zašto Marko Vidojković sme „besplatno“ u svojim romanima da prosipa vulgarnosti a Olja Karleuša ne sme ni da se požali kako je „brushalter steže kao malter“ a da joj poresko ne pošalje „čestitku“? Da li će porez na šund plaćati i kojekakvi neuvežbani urbani „bendovi“ koji nedostatak ideja nadoknađuju čudnim frizurama i pozerstvom? I na šta RRA tačno misli kada kaže „loša muzika“ – hoće li konačno odzvoniti i onim operskim „divama“ i pijanistkinjama bogatog (silikonskog?) dekoltea i oskudnog talenta koje se ovde decenijama prodaju za svetske veličine i falširaju po TV-studijima?

A šta je sa političkom korektnošću? Da li su šund i guslarske pesme, koje kipte od govora mržnje prema Turcima i Latinima? Da li bi i kritika evro-atlantskih integracija spadala u šund? A upotreba termina „peder“ ili „ciganin“? Hoće li se oporezovati Sinan Sakić i njegov autentični ciganski melos da bi novac išao nekim mladim neshvaćenim umetnicima koji će svojim video instalacijama i performansima problematizovati status romske manjine? Da li bi šund bio kad bi Ceca u turbo-folk maniru pevala o emancipaciji žena a Era Ojdanić o problemu porodičnog nasilja? I najzad, da li je šund kada neko stvara opskurna umetnička dela koja se dopadaju samo njemu i nekom sekretaru za kulturu, ali onda zahteva da svi oni koji to ne razumeju plaćaju za njegovo izdržavanje? 

Oni koji prizivaju stara dobra vremena zaboravljaju (ili ne znaju) da su famozni porez na šund plaćali i Azra, Prljavo Kazalište, Buldožer, Idoli, i mnogi drugi novotalasni i pank bendovi (Paraf, Pankrte), a od stranih izdanja su kao šund bili oporezovani i Bitlsi. Naravno, plaćali su ga i narodnjaci – Silvana, Lepa i ostali, ali i onaj ko bi objavio „Himnu svetom Savi“ ili bilo šta sa nacionalnim predzvukom. Da je uveden malo ranije, plaćao bi se bogami za džez muziku, koja je u posleratnom periodu optuživana za dekadenciju i kvarenje mladeži rame uz rame sa kubizmom, nadrealizmom i egzistencijalizmom, a ne bi mu, bogami, izbegli ni Van Gog i Renoar, takođe žestoko kritikovani na Petom konkresu Komunističke partije. U šund su naravno još spadali i stripovi, krimi romani i ostala „petparačka“ literatura, ali i ozbiljne teorijske knjige sa „problematičnim“ ideološkim sadržajem.

Početkom sedamdesetih, kada je nakon kragujevačkog Kongresa kulturne akcije uveden ovaj porez, u žaru brobe protiv šunda su i radio stanice odjednom prestale da emituju narodnjake i udarile po operama i sinfonijama. No uprkos nadljudskim naporima prosvećenih elita, taj neuki narod nekako nije hteo da shvati da je konačno oslobođen terora nekulture ,te da slobodno može da se prepusti svojoj strasti prema sonatama i preludijumima. Na užas partijskih komiteta, narodnjaci su se povukli u ilegalu i postali još jači, a šund ploče samo su se sve bolje prodavale, čak i uz porez od preko 30%.

Ni borba koja se u Hrvatskoj poslednjih decenija vodila protiv (srpskog) šunda nije baš imala previše efekta. Iako turbo folk uglavnom ne može ni da priviri na hrvatske tv-stanice, stanovnici Hrvatske iz neobjašnjivih razloga uporno odbijaju da se vesele i opuštaju uz bečke valcere i dalmatinske klape, već kupuju satelitske antene kako bi hvatali srpske i bosanske kanale i pune klubove kada gostuju srpski turbo-folkeri , pa je teško pronaći devojčicu koja ne želi da postane kao Indira ili Seka.

Nema veze što nam je Pink kultura jedna od (na žalost) boljih izvoznih grana. Nema veze što ti ljudi ozbiljno i naporno rade da zarade, i što su jedni od retkih koji u ovoj zemlji ne kukaju na zlehudu sudbinu i ništa ne traže. Ne, počupajmo sav taj muzički korov koji u životu održava polupismeni plebs, i ostavimo samo plemenitu muziku u kojoj uživa prosvećena inteligencija. Samo, šta ako borba protiv šunda stvarno uspe, i jednog dana osvanemo u Srbiji bez turbo-folka?  Ko bi onda izdržavao sve te prelepe balerine i horistkinje? Jer, ruku na srce, sve i da istrebimo „Sare, Dare i Mare“, malo je verovatno da će u seoske kafane nahrupiti narod da sluša Mokranjčeve rukoveti, čak i uz silikone prelepih horistkinja.

Možda bi od svega u ovoj priči još bilo najbolje kada bi ponovo oporezovali rokere. Dok su bili šund, stvarali su daleko kvalitetniju muziku. A kada čovek vidi kako danas neki od njih pokušavaju da podgreju staru slavu i ućare koji dinar ponižavajući se po raznim Farmama –  prosto se zapita koliko su ti nekadašnji komiteti za šund uopšte i bili u zabludi?

 

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner