Početna strana > Rubrike > Kulturna politika > Rijaliti šou programi – da ili ne
Kulturna politika

Rijaliti šou programi – da ili ne

PDF Štampa El. pošta
Divna Vuksanović i Tatjana Vojtehovski   
ponedeljak, 14. decembar 2009.

(Politika, 14.12.2009)

Paradoks koji izazivaju rijaliti šou programi (s jedne strane prezrenje s kojim se o njima javno govori, a s druge visoka gledanost koju ostvaruju) nameće potrebu ozbiljnije analize ovog žanra, čiji tvorci ga predstavljaju isključivo kao zabavu. Eksperimentisanje s krhkošću ljudske psihe, namamljene na eksperiment obećanjem brzopotezne slave, može dovesti do neočekivano negativnih posledica, upozoravaju psiholozi i sociolozi.

O tome kuda ide savremena televizija, zbog čega ide tim putem a ne nekim drugim i zašto se te utopije u potrazi za slavom preko noći završavaju u distopiji kada se ogole, razgovaramo s prof. dr Divnom Vuksanović, filozofom medija, i s Tatjanom Vojtehovski, direktorkom „Pink medija sistema – Pink medija grup” i pi-ar menadžerom Televizije Pink koja sa ovim programima prednjači.

Politika: Treba li nam ovoliko rijaliti šou programa?

Vojtehovski: Piplmetri eksplicitno kažu da treba, a i ja kao televizijski čovek kažem – da! Televizija Pink je komercijalna televizija i njen kriterijum je profitabilnost.

Vuksanović: Moji studenti su našli podatak da se trenutno na Televiziji Pink „Farma” emituje sedam sati dnevno, naravno ne u kontinuitetu, što je zaista ogromno medijsko vreme koje može kvalitetnije da se upotrebi. Zato bih ja obrnula pitanje i rekla da li su nam potrebni neki drugi programi osim ovih.

Vojtehovski: Čim nešto iskoči, odmah počnu razgovori da li nam to treba. A istina je da ljudi žele da gledaju te programe.

Vuksanović: Ne možemo biti sigurni da žele. Postoji jedno uvreženo verovanje po kome mediji ne samo da zadovoljavaju potrebe gledalaca nego ih i proizvode. Ono što je u ponudi istovremeno je i proizvodnja potrebe. Po tom verovanju, i televizija i publika su dva kraja istog sistema vrednosti unutar koga cirkulišu potrebe za koje ne možemo znati da li su autentične.

Politika: Koliko ti programi mogu da poljuljaju ionako krhki sistem vrednosti u Srbiji?

Vuksanović: Ako verujemo u neke univerzalne humanističke vrednosti, onda svakako ono što vidimo dobrim delom nije u skladu s tim. Ali pitanje je da li je funkcija tog žanra da promoviše te vrednosti. Ja samo vidim da se kroz taj žanr do sada promoviše uglavnom profit kao vrednost. To treba otvoreno reći.

Vojtehovski: Ne sviđa mi se što se reč profit uglavnom koristi u pejorativnom smislu. Profit nije nešto loše i u biznisu je svima stalo do profita.

Vuksanović: U biznisu jeste, ali televizija može ali i ne mora da ide u biznis. Ona može da ima i neku drugu funkciju. Po mom mišljenju, postoji zaista nešto što je „pinkovski” sistem vrednosti. To je zabava u rasponu od „Grand parade”, latino sapunica do rijaliti formi, koja zaokružuje jedan sistem vrednosti koji bi mogao da se nazove „pinkovskom estetikom”. Meni nije stalo da nekoga osuđujem, nego da razmišljam o budućnosti televizije. Da li smo iskoristili njene dobre potencijale ili idemo linijom manjeg otpora sa alibijem da je to profitabilno.

Politika: Ovde dolazimo do pitanja odgovornosti medija i svesti o toj odgovornosti?

Vojtehovski: Posle 15 godina potpunog haosa u medijskom prostoru, uspostavljena su neka pravila i mi ih se pridržavamo.

Vuksanović: Odgovornost se ne praktikuje. Mi ne znamo u kom pravcu će se razvijati televizija i kakve posledice mogu da imaju rijaliti programi. Suviše je rano jer je to mlad žanr. Nešto malo se zna kako su u svetu prolazili učesnici „Velikog brata” i tu je bilo dosta problema. Ta vrsta programa ima svoje maligne izdanke protiv kojih zaista treba dići glas.

Politika: U svetu se već govori o „Trumanovom sindromu” od kojeg počinju da pate učesnici rijaliti formata.

Vojtehovski: To je zanemarljiv procenat.

Vuksanović: To jeste Trumanov šou. Kod „Velikog brata” sve je šareno, fensi, za infantilno nesvesno to deluje kao zemlja dembelija, čarobni utopijski prostor koji obećava brzopoteznu sreću. Mislim da to ostavlja posledice zato što kad ogolite tu šarenu lažu dobijete nešto što je pandan srednjovekovnom zatvoru u kome je jedina kazna za neki prestup dvadesetčetvoročasovna kontrola. Mene kod ovih programa najviše brine suspenzija ljudske slobode. Tu se suspenduje temeljno ljudsko pravo da ako vam pukne film, doživite nervni slom, ne možete da izađete, već morate da pregovarate 24 sata. I, što je najgore, iz tog kruga je teško izaći, a jedan od razloga su ugovori. Ugovori su dugoročni i učesnici svoju egzistenciju dugoročno vezuju za taj šou program.

Vojtehovski: Dugoročni ugovori se ne sklapaju s poznatim ličnostima, samo sa anonimnim.

Vuksanović: A ti ugovori izgledaju ovako: za svaki posao koji radite mimo ovog posla kojim ste ugovorili sebe kao robu, jedan deo profita ide drugoj strani.

Vojtehovski: Pa šta je loše u tome? To je biznis i klasičan menadžerski odnos. Reći ću to surovim šou-biznis rečnikom: ja sam gazda, do tog posla si došao zahvaljujući meni, prema tome – delićemo profit.

Vuksanović: Producent razmišlja o ljudskom biću kao o robi. Ako ukinemo sebi to pravo, onda ćemo imati „divne” rijaliti šou programe kao savremene konc-logore. I oni to već jesu.

Vojtehovski: Ne bih se složila da pobeđuje najjači i najlukaviji. Imamo primer pobednika prvog „Velikog brata” – mladića koji nijednom nije opsovao, koji je pomalo vanvremensko biće i koji je i taj svoj mikrokosmos uspeo da nametne, bez ikakve taktike.

Vuksanović: Slažem se, ali nažalost to je samo izuzetak koji potvrđuje pravilo.

Politika: Mnogi primećuju, i to im smeta, da se rijaliti formati svode na ponižavanje učesnika.

Vojtehovski: Moram, nažalost, da se složim s vama jer je u nekim izdanjima „Velikog brata” bilo zadataka koji su ponižavali učesnike. To su odluke producenata. Takođe nisam pristalica namernog izazivanja konflikata. Nema potrebe za tim jer ako ljude zatvorite do konflikta će svakako doći.

Vuksanović: Upravo u tome je problem što je sama forma tih programa vrlo radikalna. Kad zatvorite ljude u kuće i farme, svedete ih na resurs i stimulišete sistem eliminacije, oni u startu nemaju šansu da razvijaju pozitivne ljudske vrednosti. Zatvaranje i posmatranje stimulišu nagonsko ponašanje. Zamislite isti šou program sa akademicima. Da li mislite da bi oni ostali nedodirljivi?

Vojtehovski: Ma kakvi! Posvađali bi se oko parčeta margarina! Ali, mislim da je jako važno da i oni koji gledaju i oni koji su unutra, to tretiraju samo kao zabavu.

Vuksanović: To je veoma komplikovano očekivati od učesnika jer su posmatrani i vrlo dobro znaju da ako ne predimenzioniraju neku svoju reakciju, najčešće neće biti zapaženi. Zato vrlo često reaguju radikalnije nego što bi u nekoj prirodnoj situaciji. Po definiciji to jeste neki rascep.

Politika: Da li je vreme da televizija postavi neke granice? Vi, gospođo Vojtehovski, vodite kviz „Trenutak istine” koji izaziva izuzetno negativne kritike. Da li mislite da to zaista treba da postoji?

Vojtehovski: Da, mislim da treba da postoji, ali takođe mislim i da televizija treba da postavi granice. Mi smo ih postavili. Mene malo nervira što se svi uzbuđuju oko pitanja u vezi sa seksualnim životom, a niko se ne uzbuđuje zbog nasilja nad ženama koje tu otvoreno priznaju da su zlostavljane.

Vuksanović: Ako vas toliko pogađa što je nasilje nad ženama izraženo i što niko ne reaguje, zašto se ne bavite istraživačkim novinarstvom? Format koji vi radite, a koji navodno istražuje istinu, zaista duboko zadire u intimu. On prosto raspara čovekovo biće da bi se izvukla istina, i to istina za jednokratnu upotrebu do koje se dolazi sa da ili ne, uz fiziološku potvrdu da li su odgovori tačni. To je protivno ideji istine jer istina je uvek celina. To je ono što izaziva zazor i zapanjenost jer šta s tom istinom? Ona tu kao da je zloupotrebljena.

Vojtehovski: Ja mislim da najveće kontroverze izaziva to šta da radimo s tim što smo čuli. Drugo, šta je tu strašnije: pitanje ili odgovor.

Vuksanović: Meni su pitanja strašnija jer većina njih zvuči ponižavajuće u smislu nepoštovanja ličnosti. Pitanje se postavlja sa stanovišta moći i ta moć niste vi lično. Vi ste samo personalizacija. To je moć televizije koja ispituje građane i istražuje istinu, a onda tu istinu plasira bez ikakve odgovornosti. Zašto se tako nešto dešava pred kamerama?

Politika: I dokle to može da ide? Postoji li granica?

Vojtehovski: Ja mislim da će krug da se zatvori. Ubeđena sam da će se i producenti i publika zasititi te vrste igara.

Vuksanović: Neće! Imali smo gladijatorske igre, javna pogubljenja. Uvek smo imali scenu, žrtve, dželate, naručioce i publiku. Ako proizvedete potrebu kod ljudi da gledaju ubistvo, oni će ga gledati hladnokrvno jer je, između ostalog, i to deo ljudske prirode. I ta granica može da se pomera do ekstrema, da varvarski gledamo sve i svašta. Zato mislim da treba na vreme reagovati. Mi ne možemo da zaustavimo razvoj civilizacije, ali imamo pravo da branimo humane vrednosti.