Početna strana > Rubrike > Kulturna politika > Tragovi malih stopa: Balašević kao lingvista
Kulturna politika

Tragovi malih stopa: Balašević kao lingvista

PDF Štampa El. pošta
Mlađan Smuđa   
petak, 19. decembar 2008.

 

Ne volim januar, ni bele zimske vragove.

U svakom snegu vidim iste tragove,

tragove malih stopa, broj trideset i ko zna,

kako polako odlaze.

Autor ovih stihova je znameniti kant-autor Đorđe Balašević. Često sam u društvu morao da objašnjavam ljudima zašto njegovu „umetnost” ne podnosim i zašto ga smatram stihoklepcem, čija je muzika dosadna i površna. Plašio sam se da ću ispasti uobražen ako kažem da neko ko sluša DŽona Li Hukera, Tadža Mahala, Terija Kolijera ima uvo koje ne pada na sladunjave harmonije „panonskog mornara”. A što se njegove lirike tiče, nije bilo teško objasniti da je posredi literarno bezvredno nizanje frivolnih slika i stihova, napisanih jezikom koji je toliko neprecizan da se čovek mora zapitati ne samo kakvi su poetski dometi takvog teksta nego i kakva je izvorna jezička kompetencija autora, to jest koliko je Balašević uopšte pismen.

U navedenoj strofi nepažljivom slušaocu mogli bi promaći mnogi nonsensi. Mogao bi propustiti da se zapita šta su beli zimski vragovi, zašto stope imaju broj kad se broj odnosi na obuću, zbog čega je taj broj trideset i ko zna, kao da četvrta desetica nema konca ni kraja, pa možemo svašta da nagađamo?

Umetnici koji vole da pišu a ne znaju baš dobro da se izraze uvek su znali da iznenade publiku. Eto zašto i tragovi u snegu polako odlaze, umesto da bar izvesno vreme, dok traje snežna nepogoda, ostanu gde jesu. I na kraju bingo. Balašević kaže tragovi malih stopa. Ali šta su stope? Stope su tragovi stopala, pa Balaševićevi tragovi stopa u stvari znače: tragovi tragova stopala.

Ipak, Đorđe Balašević je nedavno posredno pokazao da je svestan nedostatka jezičkog dara. Krivicu za uočene manjkavosti, takođe posredno, pripisao je, međutim, nečemu drugom, nikako sebi.

Na koncertu, negde u Hrvatskoj, bez stida je izgovorio sledeće:

„Ja inače pevam na svom maternjem, hrvatskom jeziku. Ali postoji jedan problem mali u svemu tome. Ja govorim jednu iskvarenu verziju hrvatskog, takozvani srpski.”

Publika se oduševljava, smeje i aplaudira, a Balašević dodaje:

„Super se mi razumemo, čoveče.”

Kad se na jednom mestu sakupe Đorđe Balašević, hrvatska koncertna publika i dijalektologija, eto ršuma. Srbi opet moraju ispasti krivi ama baš za sve pod kapom nebeskom. Valjda i za to što je popularni Đole jezički talentoid, s troprocentnom čistotom dara, kao kod hidrogena za kućnu upotrebu. Možda se stoga i opredelio da postane lingvista, sa istančanim poimanjem jezičkih prilika na prostorima nekadašnje Endehazije, Jugoslavije, Srbije i ko zna još čega.

Sad ozbiljno. Da je Balašević, vođen nekom njemu nepoznatom silom, bacio pogled u srpsku i hrvatsku dijalektološku literaturu, saznao bi da štokavskim dijalektom iskonski pričaju svi Srbi, a Hrvati samo u krajevima u kojima su, do „Bljeska” i „Oluje”, živeli i Srbi. Zagreb, Bjelovar i Varaždin – kajkavski. Jadranska ostrva, sa izuzetkom Mljeta, priobalje od Poljica do Zadra, veći deo Istre – čakavski. Slavonija, Hercegovina, Bosna – štokavski.

Iako im je bilo teško da odustanu od govora svog najvećeg kulturnog centra Zagreba, Hrvati su se opredelili za štokavski dijalekat kao osnovicu književnog jezika. Iz dva razloga: da bi se lakše nacionalno ujedinili, i zato što su Vuk Karadžić i Đura Daničić na svetlo dana izneli reprezentativan jezički korpus, s književnim delima velike vrednosti, čime se dotadašnja kajkavska i čakavska književnost nisu mogle podičiti. Vuk je napisao gramatiku. Videlo se da je taj jezik gramatički logičan i prozodijski milozvučan: veliki poljski pesnik Mickjevič rekao je da je „srpski jezik italijanski među slovenskim jezicima”.

Sam Krleža tužio je nad takvom sudbinom kajkavštine, ali je prihvatio ono što je morao, pa je svoje knjige, sa izuzetkom Balada Petrice Kerempuha (istinsko remek-delo), napisao na štokavskom. Briljantni hrvatski lingvista Stjepan Ivšić, dijalektolog, odbio je, usred Drugog svetskog rata, zahtev Ante Pavelića da napiše gramatiku hrvatskog (štokavskog) jezika. Tek po okončanju rata, pedesetih godina, javljaju se u Hrvatskoj prvi jezikoslovci koji se pitaju „da li još što dugujemo Karadžiću i Daničiću”. Ni oni, naravno, ne insinuiraju da Srbi duguju svoj jezik Hrvatima, već samo hoće jezičku nezavisnost. Đorđe Balašević je stoga možda i prvi znanstvenik koji je izneo takvu hipopotam-tezu.

Da ne budemo preoštri prema Balaševiću: stiče se utisak da je snimak s koncerta amaterski i da autor poeme Oprosti mi, Katrin, možda nisam bio fin i nije znao da ga kamera snima. Možda bi bio manje vehementan i vragolast, samo da je znao. Sećam se priče iz čitanke. Dečak ode u bioskop sa školskim drugovima. Ne zna da je u sali kamerman pod punom opremom, stavi kornet od sladoleda na nos i počne da se kliberi. Uveče se pojavi na televiziji i postidi roditelje pred gostima, a pravda se da nije znao za kameru. Dali su mu pouku: uvek treba da se ponaša pristojno, bez obzira na to da li ga neko gleda ili snima.

Đorđe Balašević je jednom davno video Tita maršala, i opevao srećni događaj. To viđenje jake, zaslepljujuće svetlosti, izgleda, oštetilo mu je receptore, pa sad nije video kameru. Sve ima svoju cenu. Problem je što je takav čovek u prilici da širi mržnju na sve strane, dok mu oduševljeni mamlazi pljeskaju. On je heroj neukusa, kralj šovinističke isključivosti.

Kad Balašević sledeći put odluči da se otisne u istraživanje DNK svog „maternjeg, hrvatskog jezika”, bilo bi dobro da najpre pročita neku knjigu. Ne mora odmah čitanku. Može i ljubić. Samo da ne nabasa na tragove malih stopa i razočara se što u poeziji nije bio originalan kao u nauci o jeziku.