Početna strana > Rubrike > Kulturna politika > „Turneja“ na Zapad
Kulturna politika

„Turneja“ na Zapad

PDF Štampa El. pošta
Aleksandar Vranješ   
utorak, 28. oktobar 2008.
Kad rat počne, prva žrtva je istina. Posle smrti istine, dolaze laž i obmana. Narod je kljukan propagandom. A kad rat prestane, zvanični krugovi nemaju hrabrosti da to priznaju i verovanje u propagandnu mitologiju se nastavlja..
  Ričard Krosman (Richard Crossman)


Poslednje dve godine bavio sam se odnosom politike i filma, posmatrajući uticaj aktuelnih političko-ideoloških paradigmi na umetnost kroz prizmu političke propagande. Svoj rad iz oblasti srpske kulturne istorije sam završio devedesetim godinama i nisam dalje ulazio u tu sferu, plašeći se da bih opisivanjem propagandne uloge filmova o poslednjem srpskom ratu ušao u zamku poimanja istine, sagledavajući je samo sa jedne strane. Ipak, gledajući novije filmove snimane i u Srbiji i u Hrvatskoj i u Bosni, a sad već iz ugla profesije, uočavao sam propagandne poruke inkorporirane u filmske tekstove i ponovo prepoznao paradigmu. 

 

Od ratnih slika iz Vukovara i Sarajeva pa do slika iz Srebrenice, ustalio se jedan, biću drzak da kažem, sveopšti stereotip o Srbima u ovom poslednjem ratu. Slike brutalnih ubistava od strane pojedinaca pod oznakom „Škorpioni“ obišle su celi svet i svako suočavanje našeg naroda sa istinom da je i naša strana u ratu imala ratne zločince, mogu shvatiti kao dobronamerni prosvetiteljski akt. Ali umanjivanje zločina Nasera Orića ili Atifa Dudakovića od strane medijske elite, bilo strane bilo domaće, krajnje mi je nerazumljivo. Prosto mi se nameće jedan neprihvatljiv odgovor da u cilju pomirenja treba isticati samo srpske zločine i nečovečnosti pojedinaca učinjenih u ime nekih tobož kolektivnih interesa, a zločine nad Srbima polako zaboravljati, čime se jasno gradi srpska kolektivna krivica i kroz stotinu godina ko će nas više razlikovati od nacista?! I kada se vratimo na polje umetnosti, mnogo sam puta razmišljao kako to da mi ne snimimo neki naš ratni film, u kojem će biti prikazan Bratunac, mudžahedinska klanja Srba, šiptarski zločini na Kosovu i sve ostale nečovečnosti počinjene nad mojim narodom? Uvek sam odgovor pronalazio u onim postulatima o autonmiji umetnosti i da takav film ne bi bio ništa bolji od onih propagandnih filmova kojim sam se bavio, kao što su Užička republika, Sutjeska, Kozara itd. Čak sam išao i korak dalje i ovo pitanje postavio jednom aktuelnom i eminentnom filmskom radniku koji mi je dao očekivan odgovor: niko nam ne bi dao pare iz EU fodova za takav film, a na žalost ni naša država Srbija i Ministarstvo kulture ne bi to podržalo!

Priču o „Turneji“ Gorana Markovića čuo sam još prošle godine od prijatelja u Beogradu, i iskreno sam se veselio snimanju ovog filma u kojem su učestvovali i neki moji drugari iz Beograda i Banja Luke. Nisam očekivao oštri propagandni film, čak poznavajući naš srpski, u gene upisani, pacifizam bio sam pripremljen da pogledam jedno antiratno ostvarenje koje ne nameće odgovore niti istinu, nego ostavlja gledaocima da i emotivno i kognitivno dožive film sa jakom porukom o besmislu rata. Pre odlaska u bisokop čitao sam mnoge komentare i kritike i pripremio se da su „šamari srpskoj strani nešto snažniji, i samim tim bolniji. Ali, nije li uostalom pristojno pogledati sebe, zaviriti u sopstveno zlo, pa tek onda kritikovati i osuđivati tuđe“ kako je to Dubravka Lakić rekla. (Politika, 11.10.2008.). 

Prvi detalji primećeni u filmu „Turneja“ odnosili su se na iscrtavanje „figure“ ratnih Srba iz Republike Srpske. Ovo posebno ističem, jer je reditelj napravio jasnu razliku između urbanih glumaca iz beogradskog „kruga dvojke“ koji su po mom shvatanju ovog filma takođe Srbi (osim Mire Furlan), i onih drugih prekodrinskih ratobornih Srba, ali o tom nešto kasnije. Prva scena s kojima se gledaoci susreću sa ovim „gorim“ Srbima je kada vozač Đura, kojeg tumači glumac Slavko Štimac, dolazi po glumce ispred beogradskog Narodnog pozorišta. Đura, obučen u prostu odeću sluša narodnu pesmu sa tekstom „Srpkinja je odgojila sina da je brani od Turčina“ na šta protesno reaguje urbana Mira Furlan. Nakon ovog kratkog uvoda koji navodi gledaoce sa kakvim akterima će junaci ove priče imati posla, gradacijski se ređaju slike: srpski vojnik koji ih zaustavlja na granici i pita da nema u autobusu neki Musliman, prostački se odnoseći i neuko povezujući ime DŽavaharlal (Nehru) sa Muslimanima; pukovnik Gavro koji psuje u kancelariji okruženoj portretima iz starije i novije srpske istorije; večera u kojoj „žderu“ i piju srpski vojnici JNA (bivši komunisti čiji nadređeni neodoljivo podseća na lik generala Mladića) i Beli orlovi (radikali, tj. „Šešeljevci“ čija umešanost u rat u Bosni nije utvrđena ni u Haškom sudu – prim. A.V.) zajedno sa glumcima, slušajući prostu novokomponovanu srpsku muziku da bi se naposletku međusobno potukli. Situaciju za večerom smiruje glumac Žaki (Josif Tatić) recitujući „Na Liparu“ Đure Jakšića za radikale, odnosno „Konjuh planinom“ za komuniste. Ova scena neodoljivo podseća na sličnu iz filma Užička republika, Žike Mitrovića, u kojoj se publika upoznavala sa tadašnjim četnicima. Tada je prikazana takođe kafana u kojoj „žderu“ i piju neuredni srpski vojnici, pevajući „ubićemo zaklaćemo ko sa nama neće“ da bi se na kraju međusobno potukli. Očito je veliki uticaj na Markovića ostavio njegov mentor Mitrović, ali i iskustvo asistenta na snimanju ovog partizanskog propagandnog filma. Najzad, posle mukotrpnih priprema, glumci izlaze pred srpsku publiku sa „Bubom u uhu“ Žorža Fejdoa i doživljavaju debakl, jer prosti gledaoci ne mogu da odgonetnu umetničku pozadinu predstave. Uvidevši grešku da je Fejdoov tekst previše „komplikovan“ za takvu „vrstu“ publike, glumačka trupa se seli na prvu liniju fronta, da bi pred srpskim borcima odglumili Sterijinu tragediju „Smrt Stefana Dečanskog“. Prosti vojnici nošeni krajnjim animalnim instinktima urliču, dobacuju glumici i u potpunosti prekidaju predstavu, da bi na kraju premlatili mladog beogradskog glumca. Ovim prvim scenama jasno je pokazana indiferentnost srpskih vojnika prema umetnosti, stvarajući utisak odsustva empatije na srpskoj strani u tadašnjem ratu.

 U ovom aspektu leži jasno pozicioniranje autora i gubljenje svake neutralnosti, a samim tim i „antiratnosti“ filma. Naime, prvi susret glumaca sa Hrvatima i kasnije Muslimanima pokazuje drugačiju sliku. Glumica Sonja (Mira Furlan) recituje Držićevog „Dunda Maroja“ pred hrvatskom vojskom, a studentkinja (Jelena Đokić) antičku tragediju pred muslimanskim jedinicama, čime i jedna i druga, kao Andrićeva Aska, igraju za život, umetnički podstičući osećaje u vojnicima koji ih na kraju puštaju na slobodu. Prema tome, umetničko delo ne izaziva emocije samo kod Srba, dok su druga dva naroda veoma emotivno osetljiva, čime se jasno podvajaju dobri i loši momci u ovom filmu. Kada hrvatska vojska, pod uticajem Sonjine „igre“ oslobađa naše glavne junake, njih zarobljavaju Arkanovi „Tigrovi“. Glumci mole komadanta (Sergej Trifunović) da im poštedi živote, na šta on pristaje, ali njegova „krvoločnost“ mu ne da mira i jednog hrvatskog vojnika tera u minsko polje pevajući Cecinu pesmu „Kukavica“, čime je reditelj jasno pokazao ko je komadant. Marković do kraja ostaje surov prema ratobornim Srbima, dok glumce iz Beograda izdvaja iz konteksta i ne želi da ih poistoveti sa ovim „zlim“ Srbima (jedan glumac histerično uzvikuje „Ja nisam Srbin, ja sam glumac!“). 

Kasnije se gradacija nastavlja prikazujući scene sa srpskim ratnim profiterima, ali i patriotskim pesnikom iz Beograda koji dolazi kod svoje braće u Republiku Srpsku da poezijom pomogne napaćeni narod. Očito pripadnici „Druge Srbije“ nisu nikada oprostili umetnicima koji su iz patriotskih razloga odlazili u Republiku Srpsku. U ovom filmu pesnik Ljubić (Vojislav Brajović) predstavlja simbol srpskih pesnika kao „umetničkih profitera“, sam od sebe nakaradan, plagijator i lični prijatelj srpskih komadanata, čitaj budućih ratnih zločinaca. U sukobu između profanog Ljubića i mladog beogradskog „liberalnog“ glumca ističe se još jedna specifičnost. Naime, Ljubić propoveda o Srbima kao „nebeskom narodu“, na šta se mladi glumac suprostavlja replikom „Ceo svet je protiv nas samo nas voli Bog?!“ i nastavlja obraćajući se Ljubiću „Vi ste i napravili ovaj rat, idioti jedni! Vi koji zaluđujete narod vašim nacističkim sranjima! Vi terate hiljade, desetine hiljada mladih ljudi u smrt! I što je najgore od svega, vi verujete u ta sranja! Đubrad jedna fašistička!“ Ova kulminacija u filmu kao da je napisana među kvaziintelektualcima „Peščanika“, čime se jasno primete politički stavovi i ta „neutralnost“ autora da prikaže rat u nekom pravom svetlu. Očito je za malu ali uticajnu grupicu srpskih neoliberala svaki čin srpskog nacionalizma u stvari nacizam i fašizam, i tu se možemo vratiti na priču sa početka ovog teksta.
Goran Marković je snimanjem filma „Turneja“, a podržan od Fonda za kinematografiju pri Savetu Evrope „Eurimages”, očito ispunio očekivanja svojih donatora i može mirno očekivati velike svetske nagrade, jer njegov film je po njima „politički korektan“, a po mom skormnom mišljenju „politički konkretan“. Na žalost to je trenutno naša realnost. Svako snimanje filma iz srpskog ugla u kojem će biti predstavljene srpske žrtve i zločini činjeni nad srpskim narodom predstavljaće političku propagandu, a filmovi kao što je ovo Markovićevo ostvarenje biće prosvetiteljski medij sa ciljem svesrpske katarze na osnovu koje ćemo se konačno distancirati od naše nacističke i fašističke prošlosti. Samo mi jedna stvar na kraju nije jasna, kada je reditelj već uložio ovoliki trud, zašto nije sinhronizovao film na engleski jezik, jer na srpskom nikad neće imati neku značajnu vrednost!

28. oktobar 2008. godine