Kulturna politika

Uspavani džin

PDF Štampa El. pošta
Dimitrije Vojinov   
subota, 08. avgust 2009.

Jedan od najvećih reditelja holivudskog akcionog filma u poslednjih nekoliko decenija, Finac Reni Harlin, nažalost nije imao previše prilike da bude doživljen kao interesantan autor. O njemu se vrlo malo pisalo, izuzev tekstova koji prate bioskopske premijere njegovih filmova i maltene, knjiga Rajka Radovanovića stoji kao praktično jedini ozbiljniji pokušaj eseja o ovom reditelju. To je prava šteta pošto je Harlinov rad u svom korenu vrlo autorski, mogu se prepoznati neke konzistentne stilske karakteristike i prokupacije, i čini se da je unutar konfekcijskih produkcionih okolnosti, Harlin uspeo da se izbori za poseban identitet.

Ono što je vrlo interesantno je da Harlina previše ozbiljno ne doživljavaju čak ni američki filmofili specijalizovani za žanrovski film i kod njih je njegov imidž blizak statusu Mihaela Baya - njegovi radovi se ne iščekuju a angažman na projektima se tumači kao loš znak. Na svu sreću, to u Srbiji nije slučaj i čini se da ovaj finski reditelj jedino kod nas dobija pažnju i poštovanje koje zaslužuje.

Međutim, pre nekoliko dana se na sajtu NSPM pojavio prevod jednog ruskog teksta u kome se komentariše najnovija vest o Harlinovom sledećem projektu. Pre nekoliko dana je naime u filmskim krugovima odjeknula vest kao Harlin priprema manji, intimističkiji film o sukobima Rusa i Gruzina u Osetiji. Ovaj prjekat je naišao na znatno veću pažnju od tipičnih Harlinovih projekata iz najmanje dva razloga. Pre svega, tu je politička dimenzija cele situacije. Zvanični američki stav se donekle razlikuje od zvaničnih holivudskih interesa vezanih za Rusiju. Naime, koliko god administracija bila sklona osuđivanju ruske politike, toliko Holivud ima vrlo zdrav odnos sa ogromnim ruskim tržištem, od koga ne samo da uzima novac, već uvozi filmove i reditelje, o čemu najbolje svedoči dolazak Timura Bekmambetova u Fabriku Snova.

Upravo Bekmambetov bi mogao postati Harlin umesto Harlinas tim što se njegova sudbina razlikuje od Renijeve. Naime, Bekmambetov je po svom dolasku u Holivud odmah radio visokobudžetni film jer je došao iz filmske industrije u kojoj je već mogao da realizuje ambiciozne projekte - tako da je eventualni korak napred u Holivudu mogao značiti samo snimanje velikog spektakla, dočim je Harlin počeo slično kao Timur, snimio je niskobudžetni B-film za američko tržište ali potom nije radio skupe lokalne produkcije već se probijao kroz kanale američkog B-filma dok nije došao do prve lige.

Drugi aspekt zbog koga je ova vest odjeknula bila je indi dimenzija Harlinovog projekta. Naime, danas je već pomalo zaboravljeno da je Harlin uporno pokušavao da se aktivira u indi okvirima i pošto mu to nije uspevalo kao reditelju producirao je naslove poput „Rembling rouz“ (Rambling rose) ili atipične mejdžor filmove kao „Blast from d past" (Blast from the past), koji ne liče previše na visokooktanske akcione spektakle kakve je potpisivao kao reditelj. Konjajevljeva kolumna je kompleksaški pokušaj humorističkog opisa kako bi izgledao pristrasni holivudski film o ratu Rusije i Gruzije. To je vrsta pisanja na koju smo već navikli u Srbiji.

Međutim, vrlo je čudno da Konjajev nije uzeo u obzir činjenicu da je Harlin Finac i da samim tim verovatno ima izvesne rezerve prema Rusima, koje je uostalom i pokazao u filmu „Born Ameriken" (Born American), jednom od verovatno najrasističkijih prikaza Sovjetskog Saveza ikada privoljenih na filmsku traku. Štaviše, ovaj niskobudžetni film po američkim standardima, ali skup film po standardima tadašanje komatozne finske kinematografije, bio je zabranjen u Finskoj pošto se smatralo da bi mogao poremetiti odnose sa SSSR-om. Drugi aspekt ovog gnevnog teksta koji iznenađuje je činjenica da ga je napisao Rus iako je ruska kinematografija i sama do sada proizvelo nekoliko ambicioznih akcionih filmova sa patriotskom tematikom, a u Rusiji čak postoji i fond za finansiranje "patriotskog filma." Dok je kod srpskih kolumnista sasvim očekivano da svoj bes artikulišu kroz kolumnu pošto se od srpskih reditelja uglavnom i očekuje da namerno ili nenemerno snimaju filmove koji dezavuišu srpske nacionalne interese, Rusi od svojih sa punih pravom mogu da očekuju da će na film odgovoriti filmom.

Još od vremena Hladnog rata i filmova Mihaila Tumanašvilija u kojima je Mosfilm pokušao da stvori sovjetskog Ramba, nije viđen toliki broj ruskih akcionih filmova u kojima su negativci agenti CIA-e ili teroristi kojima ovi pomažu, kao što je to sada slučaj. Štaviše, ruska kinematografija se danas upravo i služi mitemama američkog repertoarskog filma kako bi sprovodila patriotsku propagandu a reditelji poput Vadima Šmeljeva imaju više zajedničkog sa Harlinom nego sa Tarkovskim, što ovaj članak čini još deplasiranijim.

Konjajev u svom tekstu pominje i film o Manerhajmu koji je Harlin pripremao. Upravo je taj bivši ruski oficir jedan od ljudi koji je onemogućio da Harlin i Konjajev danas ne budu sunarodnici. I upravo film o Manerhajmu odnosno projekat u Gruziji podsećaju na aktuelni srpski kinematografski trenutak. "Manerhajm" kao finski nacionalni projekat jeste neka vrsta Harlinovog "Svetog Georgija" - film na kome treba da svoju holivudsku ekspertizu stavi u funkciju prikazivanja velike finske nacionalne priče. Početkom 2009. godine je odloženo snimanjeManerhajma“ zbog Svetske ekononmske krize. Međutim, očekuje se da će se ono ipak desiti tokom zime 2010. To će biti film sa finskim glumcima i holivudskom ekipom na ključnim kreativnim mestima poput direktora fotografije, montažera, scenografa i sl.

Obnovljeno interesovanje za propagandnu upotrebu igranog filma očigledno postaje globalni fenomen. Činilo se da je posle niza poluupotrebljivih internacionalnih koprodukcija tog tipa prestalo interesovanje za takve poduhvate. Ipak, sa znanjem koje je stečeno na proteklim neuspelim primerima, možda će nova generacija reditelja konačno uspeti da proizvede očekivane rezultate. Ipak, sami naručioci su obično nezreli, lokalni političari, u rasponu od srpskih do kazahstanskih i gruzijskih, tako da je malo verovatno da takvi producenti mogu stvore atmosferu u kojoj će nastati kvalitetan film.

A film o ratu u Gruziji dosta liči na Dodikov projekat filma o Jasenovcu za koji pričaju da žele da dovedu Spilberga. Iako među producentima figuriraju i neka negruzijska imena, sasvim je očigledno da je reč o projektu sa gruzijskom podrškom. U konkretnom slučaju Harlina, napravljen je mudar izbor - Finac po definiciji neće snimati proruski film iako je u nizu intervjua govorio o tome kako će jedna od tema u ovom projektu biti i pitanje objektivnosti u izveštavanju sa ratišta. S druge strane, Reni je majsor za scene obračuna kojih će u ovom filmu sigurno morati da bude.

Angažovanje stranih akcionih eksperata za političko-istorijske spektakle je početo još odavno, a najsvežiji primer je rad Vika Armstronga, čuvenog stručnjaka za akcione scene koji je radio Indijana DŽonsa i DŽejmsa Bonda na mađarskom filmu „Sabadšad Serelem" (Szabadsad Szerelem).

Dakle, kada je reč o projektma, Harlinov talenat jeste holivudski ali pozicija mu je nesumnjivo srpska. Što se sukoba Rusije i Gruzije tiče, jedina dobra stvar koja bi povezala Harlina sa tim, bilo bi da se Reni ponese kao Rusija 2008. godine, i da se iz uspavanog džina pretvori u supersilu akcionog filma kakva je nekada bio.

dobanevinosti.blogspot.com/2009/08/uspavani-dzin.html