Početna strana > Rubrike > Kulturna politika > Vulkanski pepeo nije jedini razlog
Kulturna politika

Vulkanski pepeo nije jedini razlog

PDF Štampa El. pošta
Frenk Furedi   
sreda, 21. april 2010.
Kakvi god bili rizici od vulkanske erupcije na Islandu, očigledno je da zatvaranje vazdušnog prostora nad većim delom Evrope nije preduzeto samo usled pretnje od oblaka pepela putnicima. Živimo u razdoblju u kome se problemi neizvesnosti i opasnosti neprestano preuveličavaju, a naša ih zaplašena mašta pretvara u probleme opstanka. Samim tim, neočekivani prirodni događaji retko se tretiraju kao puki prirodni fenomeni – umesto toga, oni se hitro dramatizuju i pretvaraju u „pretnje opstanku čovečanstva“. 

Ovo se najviše ogleda u težnji da se dramatizuje prognoziranje vremena. Nekada davno, vremenska prognoza bila je jedan od onih dosadnih trenutaka na radiju ili televiziji, kada je većina  nas ustajala da nešto prezalogaji. Međutim, nakon izišljanja koncepta „ekstremnih vremenskih uslova“, uobičajeni događaji poput oluja, smoga ili neočekivanih snežnih padavina postali su prava atrakcija. Živimo u svetu gde prilično običan tehnički problem poput tzv. milenijumske bube biva protumačen kao pretnja apokaliptičnih razmera – i gde epidemija gripa od strane zvaničnika biva pretvorena u katastrofični zaplet holivudskog scenarija. Kada imamo slučaj da Svetska zdravstvena organizacija upozorava da je čitava ljudska vrsta ugrožena svinjskim gripom, prilično je jasno da na racionalno razmišljanje danas uglavnom utiču kulturne predrasude, a ne trezveno procenjivanje rizika.

Nisam naučnik prirodnjak i ne pozivam se na svoj autoritet kako bih procenjivao nivo rizika koji za letelice predstavlja vulkanski pepeo. Međutim, kao sociolog zainteresovan za proces donošenja odluka, jasno mi je da je oklevanje da se ukloni zabrana vazdušnog saobraćaja u Evropi motivisano razmišljanjem o najgorim ishodima, a ne rigoroznom procenom opasnosti. Procena rizika zasniva se na pokušaju da se proračuna verovatnoća različitih ishoda. Razmišljanje o najgorem – koje je ovih dana poznato kao „predostrožnost“ – zasniva se na maštanju. Zamišlja se najgori scenario, i postupa na osnovu toga. U slučaju islandskog vulkana, strah da bi čestice pepela mogle da ugase avionske motore automatski se pretvara u zaključak da bi se to dogodilo. Stoga mi se čini da je fantazija o najgorem scenariju, pre nego procena rizika, ono što je dovelo do trenutne zabrane vazduhoplovnog saobraćaja.

Mnogi pojedinci iz vazduhoplovne industrije uzdrmani su onim što vide kao jednostrano preterivanje. Urlih Šilte-Štrathaus, generalni sekretar Udruženja evropskih avio-kompanija, primetio je da „probni letovi koje je preduzelo više naših kompanija nisu ukazali ni na kakve probleme“. On veruje da „to potvrđuje naš zahtev da se iznađu druge opcije kako bi se procenio pravi rizik“. Đovani Bizinjani, generalni direktor Međunarodnog udruženja za aerotransport, opisuje zabranu kao „evropsku sramotu“ i „evropsku brljotinu“.

I pojedinci povezani sa evropskim zvaničnicima iz kontrole letenja priznali su da su međunarodna uputstva protumačili „rigoroznije“ nego što to recimo čine njihove američke kolege. Britanski meteorolozi tvrdili su da bi vulkanski pepeo mogao čak da stigne i do istočne kanadske obale.

Kakvi god bili rizici od letenja zbog vulkana, jasno je da je zabrana donesena na osnovu spekulacija a ne dokaza. Oklevanje da se procene činjenice i deluje u skladu sa izgledima motivisano je strahom od donošenja pogrešne odluke. Naravno, kada su životi u pitanju, najvažnije je da se činjenice brižljivo odmere – ali, na kraju, dužnost onih koji nas vode jeste da donose odluke i snose njihove posledice. Sporost sa kojom su ministri EU reagovali na krizu ukazuje na to da strah od najgorih ishoda obeshrabruje odgovorno donošenje odluka. Ipak, odluka da se zatvori vazdušni prostor „mora biti zasnovana na činjenicama i proceni rizika“, a ne na politici izbegavanja odluka.

Strašno je to što je podleganje bojazni u vezi sa vulkanskim pepelom neminovan ishod institucionalizacije politike strahovanja od najgoreg. Ovaj pristup, zasnovan na do sada neviđenoj osetljivosti savremenog zapadnog društva prema neizvesnosti i nepoznatim opasnostima, doveo je do radikalne promene u načinu na koji se rizici procenjuju i tretiraju. Posledica toga jeste da se uobičajeno proračunavanje rizika danas dovodi u pitanje od strane sve veće armije stručnjaka, koji trvde da čovečanstvu nedostaje znanje koje bi mu omogućilo da proračunava rizike na pravi način. Tužno, ali ovi kritičari imaju više poverenja u spekulativne računarske modele nego u mogućnosti nauke da neizvesnosti preračuna u verovatnoće. U današnjoj kulturi straha, „ono što bi moglo da pođe po zlu“ često se pobrka sa „onim što će se verovatno desiti“.

Brojni kritičari tradicionalnog načina razmišljanja koje se baziralo na proceni verovatnoće, traže radikalan raskid sa praksama prošlosti, na temelju uverenja da nam prosto nedostaju informacije kako bismo te verovatnoće mogli da proračunamo. Ovo je motivisano uverenjem da su opasnosti sa kojima se danas suočavamo isuviše moćne i katastrofične – milenijumska buba, međunarodni terorizam, svinjski grip, klimatske promene itd – te da prosto ne možemo da čekamo da nam sve informacije postanu dostupne kako bismo izračunali njihove potencijalne razorne efekte. Samim tim, reakcija koja po pravilu sledi je: „Odmah prekini!“.

Razmišljanje o najgorem vodi tome da društvo usvaja strah kao jedan od ključnih principa oko kojih javnost, vlast i različite institucije organizuju svoj život. Na taj način se institucionalizuju nesigurnost i osećaj zbunjenosti i nemoći. Širenjem uverenja da su najgori ishodi normala, ljudi se sve više osećaju bespomoćno i ranjivo u susretu sa mnogim budućim pretnjama. To je zapravo poziv na društvenu paralizu. Erupcija vulkana na Islandu izaziva tehničke probleme, za koje bi odgovorni donosioci odluka trebalo da iznađu brza razumna rešenja. Umesto toga, Evropa je odlučila da problem pretvori u dramu. Za pedeset godina, istoričari će pisati o oklevanju današnjeg društva da dela pred problemima. Nema sumnje da je teško suočiti se sa prirodnom katastrofom – ali, u ovom slučaju radi se o više nego očiglednoj ljudskoj katastrofi izazvanoj neodlučnošću i oklevanjem da se uhvati u koštac sa neizvesnošću. To je ono što predstavlja pravu pretnju našoj budućnosti. 

(Prevod Jovana Papan)