Početna strana > Rubrike > Kulturna politika > Zašto postoji mir?
Kulturna politika

Zašto postoji mir?

PDF Štampa El. pošta
Stiven Pinker   
ponedeljak, 27. jul 2009.

Tokom poslednjeg veka, prizori nasilja iz koncentracionih logora Drugog svetskog rata, iz Kambodže, Ruande, Darfura, Iraka i mnogih drugih vremena i mesta, urezali su se u našu kolektivnu svest. Ove slike dovele su do rasprostranjenog uverenja da su tehnologija, centralizovane nacionalne države i moderne vrednosti proizvele nezapamćeno nasilje.

Naša naizgled loša vremena redovno se upoređuju sa idiličnim slikama lovoskupljačkih društava, koja su navodno živela u harmoniji sa prirodom i u međusobnoj harmoniji. Doktrina o plemenitom divljaku – ideja da su ljudi po prirodi miroljubivi a da ih moderno društvo kvari – često se može pronaći u delima javnih intelektualaca, poput recimo španskog filozofa Hozea Ortege i Gaseta, koji je rekao kako „rat nije instinkt, nego pronalazak“.

Ali, kada su društveni naučnici počeli da broje mrtve u različitim istorijskim periodima, otkrili su da je romantična teorija potpuno naopaka: moderno vreme i njegove kulturne institucije nisu nas ni u snu nas učinili nasilnijim, već zapravo plemenitijim. U stvari, naši preci bili su daleko nasiliniji nego što smo mi danas. Nasilje je u opadanju već epohama, i mi danas verovatno živimo u najmirnijem trenutku otkako postojimo na Zemlji.

Istorija nasilja

U deceniji Darfura i Iraka, takva tvrdnja može delovati kao buncanje ili čak bezobrazluk. Ali, ako pogledamo dokaze, videćemo da je smanjivanje nasilja fraktalna pojava: uočljivo je opadanje tokom milenijuma, vekova, decenija i godina. Kada je arheolog Lorens Kili razmotrio stope ubistava među savremenim lovoskupljačkim društvima – što je najpribližnija slika koju imamo o mogućem životu ljudi pre 10.000 godina – otkrio je da se izgledi da će čovek umreti od ruku drugog čoveka kreću u rasponu od 60% u jednom plemenu, do 15% u najmiroljubivijem. Za razliku od toga, šanse da će Evropljanin ili Amerikanac u 20. veku biti ubijeni od strane drugog čoveka manje su od jednog procenta, a to je vek u kome su se dogodila oba svetska rata. Da je stopa međuplemenskog ratovanja opstala i u 20. veku, žrtava bi bilo dve milijarde umesto iovako strašnih 100 miliona.

Stari tekstovi otkrivaju zapanjujući nedostatak poštovanja prema ljudskom životu. U Bibliji, navodnom izvoru svih naših moralnih vrednosti, Bog je zahtevao od Jevreja da pobiju i poslednjeg stanovnika osvojenog grada. „Pođite i sasvim uništite izopačeni narod Amalečane“ glasi tipičan pasus knjige Samuilove. „Vojujte sve dok ih sasvim ne zbrišete.“ Biblija takođe propisuje smrt kamenovanjem kao kaznu za dugačak spisak nenasilnih prekršaja, uključujući klanjanje idolima, bogohuljenje, homoseksualnost, preljubu, nepoštovanje svojih roditelja i sakupljanje drva na Sabat. Naravno, Jevreji nisu bili naklonjeniji ubijanju nego što su to bila druga plemena: hvalospevi mučenju i genocidu često se mogu sresti i u ranoj istoriji Hindusa, Hrišćana, Muslimana i Kineza.

Međutim, od srednjeg veka naovamo, uočljivo je stalno smanjivanje učestalosti društveno sankcionisanih oblika nasilja. Mnoge zvanične istorije otkrivaju da su sakaćenje i mučenje bili uobičajeni oblici kažnjavanja za prestupe koji bi danas povlačili samo novčanu kaznu. U Evropi pre prosvetiteljstva, zločini kao što su sitne krađe ili preprečivanje puta kralju volovskom zapregom, kažnjavani su odsecanjem jezika, odsecanjem ruku itd. Mnoge od ovih kazni vršene su javno, a okrutnost je bila popularna vrsta zabave.

Takođe, posedujemo vrlo dobre statističke podatke o istoriji ubistva jedan-na-jedan, zahvaljujući tome što su vekovima mnoge evropske opštine beležile uzroke smrti. Kada je kriminolog Manuel Ajzner sabrao rezultate iz svakog sela, okruga, grada i države za koju je pronašao podatke, otkrio je da su stope ubistava u Evropi, sa 100 ubistava godišnje na 100.000 stanovnika u Srednjem veku, spale na manje od jednog ubistva godišnje na svakih 100.000 ljudi u modernoj Evropi.

A nakon 1945. godine, u Evropi i Americi vidimo nagli pad broja smrti uzrokovanih međudržavnim ratovima, etničkim sukobima, i vojnim pučevima, čak i u Južnoj Americi. Širom sveta, broj nastradalih u bitkama pao je sa 65.000 po svakom sukobu godišnje, na manje od 2.000 smrti u ovoj deceniji. Nakon završetka Hladnog rata ranih 90-ih, ima manje civilnih žrtava, 90% manje smrti od genocida, a desio se čak i preokret po pitanju nasilnih zločina, koji su u eri 60-ih bili u porastu.

Imajući u vidu ove činjenice, zbog čega mnogi ljudi zamišljaju da živimo u doba nasilja i ubijanja? Prvi razlog, verujem, jeste taj što imamo bolje izveštavanje. Kako je politikolog DŽejms Pejn jednom primetio, „Asošiejted Pres“ je bolji hroničar ratova širom sveta nego što su to bili srednjevekovni monasi. Na delu su takođe i opažajne iluzije. Kognitivni psiholozi znaju da, što nam je lakše da se setimo nekog događaja, to je veća verovatnoća da mislimo kako će se on ponoviti. Krvavi ratni prizori sa televizije urezuju se u naše pamćenje, ali nikada ne vidimo reportaže o mnogim drugim ljudima koji umiru od starosti u svojim krevetima. A što se tiče stavova i njihovog zastupanja, niko nikada nije privukao podršku i donatore govoreći kako stvari izgledaju sve bolje i bolje. Ujedinjeni, svi ovi faktori doprineli su da se u savremenom umu stvori atmosfera straha, koja teško da može da nađe uporište u realnosti.

Konačno, ne treba zaboraviti na da naše ponašanje često izneverava naša rastuća očekivanja. Nasilje je smanjeno delom i usled toga što ljudima dozlogrđuju pokolji i okrutnosti. U pitanju je psihološki proces koji je stalan, ali koji uvek prevazilazi promene na bolje u ponašanju. Tako su danas neki od nas zgroženi – s pravom – kada u Teksasu ubica biva pogubljen smrtonosnom injekcijom nakon petnaestogodišnjeg žalbenog procesa. Zaboravljamo da je pre par stotina godina osoba mogla da bude spaljena na lomači zbog kritikovanja kralja i nakon suđenja koje je trajalo 10 minuta. Na smrtnu kaznu danas bi trebalo da gledamo kao na dokaz koliko su naši standardi porasli, a ne koliko nisko možemo da potonemo.

Širenje kruga

Zašto je nasilje opalo? Socijalni psiholozi otkrili su da je najmanje 80% ljudi maštalo o tome da ubije nekog ko mu se ne sviđa. Moderni ljudi i dalje uživaju u posmatranju nasilja, ako je sudeći po popularnosti misterija o ubistvima, šekspirovskih drama, filmova sa ubistvima motornom testerom, igrice „Grand Theft Auto“ i hokeja.

Ono što se naravno promenilo, jeste spremnost ljudi da sprovedu svoje fantazije u delo. Sociolog Norbert Elijas rekao je da je u modernoj Evropi došlo do ubrzavanja „procesa civilizacije“ obeleženog povećanjem samokontrole, dugoročnog planiranja, i osetljivosti na misli i osećanja drugih. To su upravo one funkcije koje današnji kognitivni psiholozi pripisuju nadčeonom korteksu. Ali, postavlja se pitanje, zašto su ljudi počeli sve više da razvijaju baš taj deo svojih mozgova? Niko ne zna zašto je naše ponašanje palo pod kontrolu bolje strane naše prirode, ali postoji nekoliko mogućih objašnjenja.

Prvo objašnjenje jeste da je filozof iz 17. veka Tomas Hobs bio u pravu. Život u prirodnom stanju je gadan, okrutan i kratak – ne zbog naše prvobitne krvožednosti, već usled neizbežne logike anarhije. Sva bića sa imalo samointeresa u iskušenju su da napadnu svoje susede i ukradu njihove resurse. Kao rezultat, strah da će biti napadnuti dovešće susede u iskušenje da oni preventivno napadnu prvi, što će navesti prvu grupu da napadne preventivno, i tako dalje. Ova opasnost može se ublažiti odbrambenom politikom – ne napadaj prvi, uzvrati ako si napadnut – ali da bi strane stekle kredibilitet, one prvo moraju da osvete sve uvrede i poravnaju račune, što vodi ciklusima krvave osvete.

Ovakve tragedije može sprečiti država sa monopolom na nasilje. Države mogu da nametnu nepristrasne kazne koje smanjuju sklonost ka nasilju, time što smanjuju nesigurnost po pitanju preventivnog napadanja i čine nepotrebnim stanje pripravnosti zbog potrebe brze odmazde. Zaista, smanjivanje stope ubistava u Evropi Manuel Ajzner pripisuje prelazu sa društava vitezova ratnika ka centralizovanim vladama u ranom modernom dobu. I danas, nasilje nastavlja da buja u područjima bezvlašća, kakvi su granični regioni, neuspele države, propala carstva i teritorije za koje se otimaju mafije, bande i ostali koji se bave ilegalnim snabdevanjem.

DŽejms Pejn predlaže drugu mogućnost: važna promenljiva kada je u pitanju prepuštanje nasilju jeste rasprostranjenost uverenja da je život jeftin. Ako su bol i rana smrt svakodnevna iskustva u nečijem životu, on oseća manje kajanja kada ih nanosi drugima. Kako tehnologija i ekonomska efikasnost produžavaju i poboljšavaju naše živote, i život sam za nas dobija veću vrednost.

Treća teorija, čiji je začetnik novinar Robert Rajt, oslanja se na logiku igre sa dobitkom po kojoj dva subjekta imaju dodatne koristi ukoliko sarađuju, kao kada trguju dobrima, razdeljuju posao, ili dele dobrobit koju imaju od sklapanja primirja. Kako ljudi stiču umeća koja mogu lako da podele sa drugima, i razvijaju tehnologije koje im dozvoljavaju da svoja dobra i ideje šire preko velikih prostranstava uz manje troškove, njihova sklonost ka saradnji se znatno povećava, zato što im drugi ljudi postaju vredniji kada su živi nego kad su mrtvi.

Tu je i scenario koji je uobličio filozof Piter Singer. On misli da je evolucija opskrbila ljude sa klicom empatije, koju oni po pravilu usmeravaju jedino ka uskom krugu prijatelja i rođaka. Tokom milenijuma, moralni kružoci ljudi narastaju, da bi obuhvatali sve veće i veće zajednice: klan, pleme, naciju, oba pola, druge rase, čak i životinje. Rastu kruga doprinele su mreže reciprotiteta „a la Rajt“, ali moguće da je doprinela i nepokolebljiva logika Zlatnog pravila: što se više zna i misli o drugim živim bićima, to se teže stavljaju sopstveni interesi ispred njihovih. Porastu empatije verovatno je doprineo i kosmopolitizam, gde su novinarstvo, memoari i realistička proza učinili unutrašnje živote drugih ljudi, kao i nesigurnost sopstvene sudbine očiglednijim, i usadili nam svest da smo samo imali više sreće nego neki drugi.

Šta god bili uzroci, smanjenje nasilja ima dalekosežni uticaj. Ono ne treba da bude izgovor za samozadovoljstvo: u miru koji danas imamo, uživamo zato što su ljudi u prethodnim pokoljenjima bili zgroženi nasiljem svoga vremena i radili na njegovom iskorenjivanju, kao što bi i mi trebalo da radimo na zaustavljanju užasnog nasilja našeg vremena. Niti imamo razloga za optimizam u pogledu bliske budućnosti, pošto svet nikada ranije nije imao nacionalne vođe koji ukrštaju predmodernu osećajnost sa modernim oružjem.

Ipak, ovaj fenomen nas podstiče da ponovo razmotrimo naše poimanje nasilja. Neljudskost čovekova prema čoveku dugo je bila predmet moralne kritike. Znajući da je nešto dovelo do njenog drastičnog pada, mogli bismo da je shvatimo kao deo uzročno-posledičnog mehanizma. Umesto da se pitamo „Zašto postoji rat?“ mogli bismo da se zapitamo „Zašto postoji mir?“ Ako se naše ponašanje toliko popravilo u odnosu na biblijska vremena, mora biti da nešto činimo kako treba. A bilo bi lepo da znamo tačno šta.

(Prevela Jovana Papan)

http://greatergood.berkeley.edu/greatergood/2009april/Pinker054.php