Početna strana > Rubrike > Kulturna politika > "Žuta sigurica"
Kulturna politika

"Žuta sigurica"

PDF Štampa El. pošta
Slobodan Antonić   
utorak, 23. decembar 2008.

Prikaz knjige: Zoran Panović, Holding Srbija, "Službeni glasnik", Beograd 2008, str. 184.

Kada čitate "Danas" ili "Status" članci Zorana Panovića vam se, među naplavinama različitih "drugosrbijanskih" umotvorina, čine kao pravo ostrvo razuma. Kada se, međutim, ti članci nađu izdvojeni i sabrani u jednoj knjizi, lako padaju u oči njihove mane.

Prva mana je konfuznost. Kod Panovića do polovine teksta ne možete biti sigurni o čemu on zapravo piše. Članak počinje sa temom A, onda se otvara tema B, zatim se nešto kaže o temi V, pa se pomene tema G. Negde kod polovine članka pisac se ponovo vraća na temu B, i tek tu čitalac može da pretpostavi o čemu će članak da govori. Ali, ne lezi vraže, čak ni druga polovina kolumne nije posvećena temi o kojoj bi trebalo da je reč. Pisac brže-bolje načinje temu D, pa onda skače na temu Đ, da bi se, tek pred kraj, vratio na temu B, i onda o njoj nešto malo govori.

Ovakva "postmoderna decentriranost" nije slučajna. Ona je povezana sa Panovićevom idejom da o svemu piše polu-šaljivim stilom. Taj način, inače, nije redak u srpskom novinarstvu. Mnogi naš kolumnista danas će se truditi da piše "opušteno", poput nekakvog ćaskanja, tipičnog za sve one jutarnje radio programe u kojima voditeljke ne zatvaraju usta, preplavljujući slušaoca neverovatnom količinom trivijalnosti. Taj manir svojski neguje i Panović. Malo "opušetne" politike, malo "opuštene" muzike, malo popularne kulture, malo seksualnih poštapalica... i gotova još jedna "opuštena" kolumnica, koja nikoga ozbiljno ne pogađa, jer ništa ozbiljno i ne dotiče.

Tako Panović svoje tekstove garnira "crvima u bulji" (54), "bikini guzicama penzionera sa Floride" (54), "momcima koji nose utoke u pederušama", "đilkošem koji stidljivoj devojci na njenu primedbu `da nije higijenski jer je dobila`, odgovori `Jebeš šofera koji nije proterao kroz crveno`" (19), on kaže da je neko "željan rejtinga ko čobanin hlada", ili da je neko "sit k`o seljak proje" (28), ili da se neko "smrzao k`o ona stvar" (41), ili da je neki film "teška bulja" (158), dopada mu se da kaže "isti nježnik – drugo pakovanje", "da jebe oca" (50), "zajebao neki gen amnezije" (42), i sve tako, jednako vickasto, duhovito i "opušteno". Jer mi smo, valjda, "društvo", mi se svi super zezamo, sve je to lepo i urbano, važno je samo da se ne "smaramo".

Ali, u toj "opuštenosti" nećemo preterivati i nikada nećemo reći nešto što bi naši urbani, proevropski i "sve što vole mladi" čitaoci doživeli kao neprikladno. Naprotiv, apsolutno uvek ćemo dati do znanja kom svetu, i kom kulturnom krugu mi pripadamo. Zato ćemo povremeno, onako uzgred i opušteno, pljucnuti po "nacionalnim jajarama i dandarama" (143-4), po "paranoidnom patriotizmu" (155), po "šovinističkim svinjarijama" (87), po "kerberima pravoslavlja" koji su zapravo "seljačine" 53) i koji su doveli do toga da je "ovdašnje shvatanje hrišćanstva (pravoslavlja) dobrano zabrazdilo u nacionalizam i etnofiletizam" (119)... Nasuprot Koste Čavoškog, koga ćemo nazvati "guruom antihaškog lobija", "fanom Radovana Karadžića i tribunom generala Lazarevića" (39), mi ćemo, onako urbano i proevropski, takođe uzgred i čisto da pokažemo koliko smo u svemu prikladni, isticati imena, recimo, Tibora Varadija, "uglednog istoričara Branke Prpe" (48), "cenjenog etnologa i kulturologa Ivana Čolovića" (119)... Mi ćemo se, takođe urbano-kompetentno vajkati kako ovde nikada neće biti dobro "sve dok Srbija između prosvetitelja (tj. "Evropljana" – A. S) i `izlapelih nacionalista`, kojih stvarno imamo kol`ko `oćeš (tj. Čavoškog i ostalih – A. S), bude birala ove druge" (40).

Mi ćemo, takođe, čisto da ne bude zabune, napisati: "Ono što je pod Miloševićevim režimom, u sadejstvu sa (para)nacionalnom kultur-klikom, bilo klerikalno i nacionalističko, u `grehu etnofiletizma` (nacija iznad vere), pod Koštunicom je samo pojačano, u progresivnom kontinuitetu. Bez olakšavajućih okolnosti" (142). Takođe ćemo, čisto da se i mi zapljunemo, opaliti po novom Ustavu, kao po "trulom kompromisu", donesenom "bez javne rasprave" i na referendumu koji je trajao "k`o svadba – dva dana" (110). A da bismo se u našem urbanom i evropskom okruženju pokazali što pametniji i konstruktivniji, nećemo se libiti da završimo sa: "Daće Bog, da ovo bude samo jednokratni ili prelazni dokument, a da ćemo onda dobiti ustav kakav dolikuje, i na način dostojan demokratskih tekovina ovog naroda i njegove evropske namere" (111). O, pametna naša evropsko-urbana pčelica!

Što je najlepše, Panović uzgred iznosi i neke konstruktivne primedbice na "Peščanik" i "drugu Srbiju". Malo su mu, za njegovu urbanu, proevropsku opuštenost, preozbiljni i kruti, nekako su malo zadrti i svojim evro-smaranjem kompromituju našu "giv-mi-fajv laganicu". Za Panovića je "dosadna priča o `dve Srbije` koja okamenjuje" (103), za njega su fanovi "Peščanika" "mučenici" koji su, istina, "pokazali građansku hrabrost, rizikovali i bili u pravu", ali su doživeli "socijalni debakl" (104). Jednostavno, na izborima u Srbiji ne mogu da pobede "oni koji nemaju maltene nikakvu identifikaciju sa Srbijom" i "sa bilo kojim njenim tradicionalnim simbolom" (143). Zato istinska nada urbane, evro-atlantske i sve-što-vole-mladi Srbije nisu LDP i "Peščanik", već DS i Tadić. "DS razvučena između paranoidnog patriotizma i rigidne građanske vizije, ima šansu koju ne sme olako da prokocka. Tačnije, DS treba da iskoristi šansu koju je prokockala SPS i (...)da demonstrira da populizam može biti i pozitivan, neopterećen klerikalizmom, ksenofobijom, autizmom i sličnim budalaštinama" (155).

Tako se pokazuje da se iza sve te "opuštenosti" krije samo – da se poslužimo Panovićevim stilom – "žuta sigurica", zapravo jedan japi konformizam, jedan misaoni i socijalni oportunizam koji veoma prija svim dobitnicima srpske tranzicije (ili bar onima koji očekuju da će to da postanu). Pošto smo dobitnici, zašto bismo se smarali sa nekim ko jedva preskače cenzus? Veliki treba da su uz velike. Naša dika, kao i svih modernih i urbanih Evropljana, nije mali i sektaški LDP, već veliki i moćan DS. To je naša mera, to je naša ekipa. Sve izvan toga je "bljak".

Jer, zašto bismo uopšte lupali glavu razmišljanjem o nekakvim opasnostima od globalizacije, evrobirokratije ili špekulantske biznis elite? (Panović lepo kaže da je antiglobalizam u Srbiji ili "crno-crveni" ili "anarholiberalni" i oba opušteno odbacuje; 153). Zašto bismo se "smarali" tamo nekakvim Kosovom, nekakvim proteranim Srbima, nekakvom evro-atlantskom krađom naših oranica, manastira, fabrika i ljudi? (Panović lepo kaže da bi bilo najbolje da Onog-koji-još-uči-srpski stavimo za kralja, pa da se, po načelu "jedna zemlja, a dva sistema" ova država opušteno zove "Kraljevina Srbija i Kosovo"; 164). Zašto bismo uopšte mučili naše lepe glavice svim tim teškim mislima, kada možemo pre podne opušteno da šetamo naša skupa odelca po kompaniji, zatim opušteno da odemo u neki beogradski ajriš-pab, gde ćemo na TV opušteno da gledamo naše tenisere i patriotski da dižemo tri prsta u vis, a da onda pred spavanje malo opušteno čitamo Panovića i malo opušteno uživamo u "crvima u bulji", "bikini guzicama" i "istom nježniku – drugom pakovanju"?

Tako se pokazuje da svo to "opušteno" evro-novinarstvo, čiji je Panović jedan od predstavnika, i nije drugo do obično žurnal-ziheraštvo, tipičan malograđanski ("malourbani") oportunizam, ali od ove najnovije, tranzicione fele. Jer, sada je "fensi" biti malo opscen, zato ćemo i mi psovati, ali ne kao Petar Luković, onako vulgarno i mrzilački, ne, taman posla, nego ćemo psovati sitno, urbano, fino... Sada je baš "kul" biti kulturno-politički angažovan, naravno u proevropskom pravcu, ali ne kao Teofil Pančić ili "dve-Peščanik-Cece" – koji ismevaju svaki patriotizam, svaku Srbiju i svaku nacionalnu kulturu – ne, (kako ćemo se onda u ajriš-pabu radovati uspesima naših tenisera?), mi ćemo lepo samo malo da pljucnemo po "seljacima", Miloševiću i Koštunici, a onda ćemo na "srpskoj latinici" da slavimo SSP, dolazak Fijata u Kragujevac i otvaranje "najnovijeg zastupništva najpoznatijeg USA brenda".

Naravno, i to je sasvim legitimno novinarsko stanovište. Ali, samo ako je nekako potkrepljeno, ako ima argumentacije, ako kolumna ima saznajnu vrednost. Ako, međutim, nema ni pokušaja argumentovanja, ako je sve samo stav, "opuštenost", "zezanje" onda – čemu sve to? Jedina posledica je da će se neko mišljenje ponavljanjem utvrditi. A to je pre "laka propaganda" nego novinarstvo. Panovića možda treba gledati kao nekog ko je svojevrsni "Teofil light", kao na laku verziju "drugosrbijanske" kolumnističke škole, ali one koja se nikome ne zamera jer se drži samo opštih, sigurnih mesta svog kulturno-političkog kruga. Takva verzija je, u konzumentskom smislu, svakako prihvatljivija, svarljivija, od "hard" varijante. Ali, za one koji novine ne čitaju samo da bi se zabavili, ovakva "light" verzija je poprilično traćenje vremena. Jer, Teofil isti saznajni "posao" uradi tri puta brže, tri puta uverljivije, a svakako ne i tri puta manje zabavno. Mislio sam da ovo nikada neću napisati, ali posle čitanja Panovića bojim se da treba reći: "Teofile, izvini što smo bili prestrogi prema tebi, samo piši, sve ti je oprošteno".

(Tekst je objavljen u 43. broju nedeljnika "Pečat")

 

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner