Početna strana > Rubrike > Kulturna politika > Zvezda iz komšiluka, ili svi Kustini paradoksi
Kulturna politika

Zvezda iz komšiluka, ili svi Kustini paradoksi

PDF Štampa El. pošta
Bosiljka Medić   
subota, 18. decembar 2010.

U poslednjih nešto više od mesec dana, u Beogradu je bilo dobro biti Emir Kusturica. „Slavni reditelj“, kako ga eufemistički nazivaju domaći novinari, pokušavajuće pre svega sebi da predoče globalni značaj i društvenu veličinu osobe o kojoj govore, predstavio je Beograđanima i Srbiji dva svoja „projekta sa strane“ – „pank operu“ Dom za vešanje i svoju autobiografiju Smrt je neprovjerena glasina. Samo tokom Sajma knjiga, Kusturica je prodao veći broj primeraka svoje knjige, nego što je tiraž po svoj prilici 90% štampanih dela u zemlji, a ukupan broj približio se cifri od sto hiljada prodatih primeraka. Paralelno sa time, nakon 4 ovacijama ispraćena izvođenja Doma za vešanje, pred rasprodatim Centrom „Sava“, predstava je započela globalnu turneju koja će se završiti sa 40 nastupa na njujorškom Brodveju. Kusturica još jednom dokazuje svoju pobedničku prirodu, čega god da se prihvati, istoga trenutka postaje „svetska klasa“. Nadaleko hvaljene filmove na stranu (a već prvi od njih, Sjećaš li se Doli Bel?(1981), bio je događaj evropskih i svetskih razmera, kao što je to bilo i sa njegovim prvim srpskim filmom, Podzemlje(1995), ili prvim filmom iz njegove „vedre faze“, Crna mačka, beli mačor iz 1998) – kada je Kusta osnovao bend, za dve godine je svirao pred sto hiljada ljudi u Buenos Ajresu, prva pozorišna predstava mu je odmah završila na Brodveju, prva knjiga – u bestselerima, dok je za svoj prvi arhitektonski projekat, „Mećavnik-grad“, dobio nagradu „Filip Rotije“ na nivou cele Evrope.

Emir Kusturica je otelotvorenje „glamura“, „džet-seta“ i holivudsko-kanskog „zvezdanog sjaja“ na „ovim prostorima“, pa ipak je našim sugrađanima (i komšijama – svakom iz svog razloga) izuzetno dugo trebalo da to shvate.

Emir Kusturica je otelotvorenje „glamura“, „džet-seta“ i holivudsko-kanskog „zvezdanog sjaja“ na „ovim prostorima“, pa ipak je našim sugrađanima (i komšijama – svakom iz svog razloga) izuzetno dugo trebalo da to shvate. Sam Kusturica nebrojeno puta je podvlačio da mu je „lakše bilo ostvariti priznanje na nivou Jugoslavije, nego u Sarajevu“, kao što mu je, nakon toga, neuporedivo lakše bilo da stekne svetsku slavu, nego da mu se ta slava na dostojan način prizna u Beogradu. Ne treba biti ciničan, ali sasvim je moguće su tek posete Dijega Maradone, Nikite Mihalkova i DŽonija Depa, koji su u našem narodu „nedovosmisleni“ velikani, a koji su sa aerodroma po pravilu odmah hitali na Mokru Goru Kusti na poklonjenje, zaobilazeći Beograd sa svojom beskrajno provincijalnom „evropskom elitom“, dokazale i ubedile „naše“ ko je, u stvari, njihov sugrađanin-reditelj, i sa kakvim poštovanjem njegova dela treba vrednovati. Tragično, ali već toliko puta viđeno – Kusturica koji u inostranstvu predstavlja sinonim za kulturu Srbije (i neretko i za Srbiju samu), u samoj Srbiji bio je ne jednom odbačen, nipodaštavan i čak otvoreno šikaniran. Pri tome, treba napomenuti da se pod „sinonimom za kulturu“ misli na njegove filmove i njihovu izvanrednu naraciju i artističnost, a ne na ono što je sadržaj njegovih filmova, a čija je odbojnost navela ne jednog srpskog kulturnjaka da Kustu odbaci kao „ocrnitelja Srbije“.

Ovde je važno napomenuti da Kusturica, kao i veliki broj genijalnih umetnika, ne mora svakome da se dopadne. I to nije stvar omalovažavanja „nerafiniranosti“ i „nekulture“ onih, kojima emotivna i urnebesna atmosfera umetničkih ostvarenja ovog režisera jednostavno „nije po volji“. Problem leži u tome, što, dok je uspeh Kusturice u svetu samorazumljiv i očigledan, budući da je spektakularna originalnost njegovih filmskih ostvarenja apsolutno neponovljiva, i to u vreme koje prosto vrvi od nastojanja da se svetskom kulturnom tržištu ponudi „svaki dan nešto novo“, u Srbiji je njegov uspeh paradoksalan, i ljubitelji njegovih filmova i pristalice njegovog delovanja u zemlji neprekidno nekome moraju da se pravdaju i nešto da dokazuju. Pri tome je netrpeljivost prema reditelju jedna od retkih (ali čvrstih) veza koje na kulturnoj sceni ujedinjuju napore folklornih konzervativaca i „nacionalista“ na jednoj, i iskarikiranih „turbo-folk Evropljana“ na drugoj strani. I jedni i drugi smatraju da je uloga velikog umetnika iz male zemlje da na zapadu fura (njihovu) političku agendu, pa bi jedni da Kusturica snimi njihovu verziju Carstva nebeskog (Ridli Skot, 200.), gde bi Kusturičin afinitet prema motivima letenja mogao da se iskoristi za finalno i klimakterično uzdizanje cara Lazara i njegovih vitezova do Božjeg prestola i Njegovih skuta, dok bi drugi da Kusturica u najmanju ruku povuče novac iz projekata poput festivala „Kustendorf“ i parka prirode „Mokra Gora“ (jer to nas, zaboga, nikada neće uvesti u EU), i da ih uloži u finansiranje projekata mladih i smelih kritičara „pritajenog zla“ u srpskom društvu, a čije filmove, avaj, niko neće da gleda. I naravno, i jedni i drugi ne mogu da prebole činjenicu da je Kusturici na raspolaganju sve ono što bi oni hteli od svojih malih, osrednjih života, a još manje da mu oproste što je sve to ne trepnuvši odbacio, da bi se bavio razvojem i napretkom Srbije, takve kakva je, a kakvom oni očigledno ne mogu da je podnesu. Ni jedni, ni drugi.

Kusturica je, spolja gledano, istinsko otelotvorenje Srbije, Srbija-koja-hoda. On je bivši Jugosloven koji je skoro spoznao svoje srpske korene i prihvatio odbačeno pravoslavlje, ceni pravdu i istinu i voli Rusiju, a najviše ga boli nepravda i neistina, dok prezire NATO i Havijera Solanu. On je umereno religiozan, uz jake (mada češće folklorne, nego ideološke) simpatije prema socijalizmu, koga pre vezuje za Tita, Čea Gevaru i Jugoslaviju, nego za samoupravljanje, progone i SSSR. Prema EU je skeptičan, evropejstvu i zapadnjaštvu se podsmeva, a suštinski je kosmopolita, antifašista i podjednako naklonjen celom (kulturnom) svetu. Na rečima voli domaći folklor i običaje i glasni je antiglobalista, ali suštinski duboko poštuje holivudsku kulturu koju naglas kritikuje, nastojeći da sve „svoje“ maksimalno prilagodi normama koje važe „globalno“.

Tragično, ali već toliko puta viđeno – Kusturica koji u inostranstvu predstavlja sinonim za kulturu Srbije (i neretko i za Srbiju samu), u samoj Srbiji bio je ne jednom odbačen, nipodaštavan i čak otvoreno šikaniran.

Naravno, zbog svega ovoga, Kusturični problemi sa zemljama regiona (i njihovim „diplomatski predstavnicima“ i „kulturnim atašeima“ u inostranstvu i Krugu dvojke), zapravo su problemi Srbije, koju je tako često počeo da personalizuje. Sviđalo se to nama ili ne, Kusturica je arhetip Srbina u inostranstvu, i udarci koje tamo trpi (a najsvežiji je onaj u Antaliji, kada ga je ministar kulture Turske Ertugrul Genaj, koji sebe vidi kao zaštitnika i „svijetlog padišaha“ krhke bosanske nacije i kulture, proglasio za persona non grata, zbog čega je Kusta napustio žiri festivala „Zlatna narandža“), u stvari su isti oni udarci koji su usmereni protiv svih nas tokom poslednjih dvedeset godina, a koje naši političari tako spremno, predano i beskompromisno – ignorišu. A to što se mnogima ne uklapa u njihovu viziju arhetipskog Srbina, to je većinom posledica toga što oni ni o Srbiji nemaju baš najpravilniju predstavu (kao, uostalom, i oni koji je napadaju). Sa druge strane, oni koji su javno prepoznati i odabrani kao naši predstavnici i zastupnici naših interesa, namera i nadanja u zemlji i inostranstvu, toliko su spektakularno neuspešni na tome zadatku, da se vrlo često pitamo da li smo mi, kao narod, uopšte u stanju da procenimo ko je, u stvari, naša vlastita elita.

Kusturični problemi sa zemljama regiona (i njihovim „diplomatski predstavnicima“ i „kulturnim atašeima“ u inostranstvu i Krugu dvojke), zapravo su problemi Srbije, koju je tako često počeo da personalizuje. Sviđalo se to nama ili ne, Kusturica je arhetip Srbina u inostranstvu.

Bilo kako bilo, Kusta se „probio“ i u Beogradu, i sada mirne duše može u bilo koje doba da zakaže koncert „No Smoking“ orkestra, bez straha da će biti izviždan, kao što može da nastupa u javnosti i da uživa u pažnji i podršci, kako onih koji su ga voleli i pratili tokom svih ovih godina i u svim stvaralačkim fazama, tako i onih koji ga u stvari ne razumeju, ali su svesni da je on „u globalnom trendu“. Njima je, u najmanju ruku, dovoljno što DŽoni Dep tako misli, pošto većinom ne znaju da je upravo Kustorica bio jedan od retkih koji su DŽonija Depa smatrali za svetski fenomen kada je malo ko za njega i znao, a Pirati sa Kariba nisu još bili ni u primisli. Ipak, ono što je najvažnije, Kusturičin uspeh u zemlji i inostranstvu dovoljno se akumulirao da su najzad „zapušena usta zlobnicima“. A zlobnika je, kako što to u Srbiji i prečesto biva, uvek više nego što jedna mala i namučena zemlja zaslužuje. A rast rediteljeve popularnosti svedoči i o tome da se razočarana, rezignirana i namučena Srbija polako okreće ka svojim sopstvenim vrednostima i veličinama. Ili zaista mislite da je razlog popularnosti Kustine knjige izuzetno primamljiva reklama u Večernjim novostima?