Početna strana > Polemike > I političar može da promeni mišljenje
Polemike

I političar može da promeni mišljenje

PDF Štampa El. pošta
Dragan Bujošević   
petak, 06. novembar 2009.

(Politika, 05.11.2009)

Da se razumemo: političar kao i svaki drugi čovek ima pravo da promeni mišljenje. Može jedno da misli danas, sutra da misli drugo, prekosutra da misli treće. To je normalno! Svaki čovek nešto novo saznaje, upoznaje ljude, menja se na osnovu sopstvenog iskustva.

Za političara je važno da ljudima objasni zašto je promenio mišljenje, da kaže jasno i glasno zašto smatra da njegov dojučerašnji stav nije dobar, tačan, danema budućnost...

Za primer ćemo ponovo uzeti statut Vojvodine i zakon o prenosu nadležnosti koji izazivaju mnogo žestokih reči. Uopšte nam nije namera da procenjujemo šta je u statutu ili zakonu ustavno, odnosno neustavno. To je posao za pravnike ili još bolje za sud. Niti ćemo raspravljati da li pokrajina treba da ima pravo da donosi zakone ili ne. Govorićemo samo o pravu da se mišljenje promeni, vraćajući se u 2004. godinu.

Povod za povratak u prošlost i za ovaj tekst je jučerašnja emisija „Signali” novosadske televizije u kojoj je na pitanje novinarke Aleksandre Popović zašto je Demokratska stranka Srbije odustala od stava da Skupština Autonomne Pokrajine Vojvodine može da donosi zakone Željko Tomić, poslanik ove stranke, odgovorio je:

– Setite se političkog trenutka, s jedne strane, a sa druge činjenice da je donošenje Ustava ili bitnih zakona, kada jedna stranka nema apsolutnu većinu, stvar dogovora. Takođe ćete primetiti da smo u tom predlogu Ustava mi striktno bili za široku regionalizaciju Srbije, ali smo odustali jer naši partneri za stolom iz DS-a i SRS-a nisu pristali na to. I mi smo popuštali na jednom mestu, zatezali na drugom, da se tako izrazim. Plod svih tih dogovora je Ustav iz 2006. godine po kome danas, koliko god se neko slagao ili ne, moramo da se ponašamo.

„Signali” i Željko Tomić su razbili zaborav. Da, prva vlada Vojislava Koštunice je juna 2004. godine poslala Narodnoj skupštini Srbije Nacrt ustava Republike Srbije. U propratnom pismu koje potpisuje premijer Vojislav Koštunica piše da je Vlada Srbije taj nacrt „prihvatila kao osnovu za pripremu novog ustava”. Vladu Srbije tada su uz DSS činili G17 plus, Srpski pokret obnove i Nova Srbija.

U 144. članu Nacrta ustava koji je vlada poslala skupštini piše da „Autonomna pokrajina može pokrajinskim zakonom poveritijedinici lokalne samouprave izvršavanje pokrajinskih zakona i drugih opštih akata”.

U članu 149. piše i da „Svoje samostalne nadležnosti autonomne pokrajine ostvaruju donošenjem pokrajinskih zakona...”.

Član 153. izričit je: „Skupština autonomne pokrajine donosi statut i pokrajinske zakone...”, a u 154. članu se daje pravo Vladi Srbije da pred ustavnim sudom pokreće postupak za ocenu ustavnosti ili zakonitosti pokrajinskog zakona.

Dakle, polovinom 2004. godine Vojislav Koštunica i njegova vlada bili su uvereni da davanje Vojvodini i Kosmetu prava na zakonodavnu vlast ne znači stvaranje države u državi i da ne vodi separatizmu. Sada misle sasvim drugačije i sudeći po rečima Željka Tomića deesesovci bi trebalo da zahvale Borisu Tadiću i Tomislavu Nikoliću koji su im omogućili da se danas ne kaju gorko za postupke iz prošlosti.

Ali, poenta ove priče je da su Koštunica i Dinkić i Drašković i Ilić imali pravo da misle 2004. godine da je dobro da autonomne pokrajine mogu da imaju zakonodavnu vlast i da imaju pravo da 2009. godine misle da to nije dobro.

Samo što bi onda, takođe, bilo dobro da nekog drugog zbog mišljenja ne optužuju da je izdajnik i razbijač Srbije. I bilo bi dobro da bilo koga ko promeni stav ne nazivaju nenačelnim i nedoslednim. To je stvar pristojnosti.

(Autor je glavni i odgovorni urednik Politike)