Početna strana > Polemike > Sloboda štampe u medijskoj Somaliji
Polemike

Sloboda štampe u medijskoj Somaliji

PDF Štampa El. pošta
Vojin Dimitrijević   
sreda, 01. jul 2009.

(Vreme, 25.06.2009)

Povodom teksta Ljiljane Smajlović "Novinari pod sumnjom za zločin"

Posle fudbalskih trenera, u Srbiji pravnici imaju najjaču i najširu konkurenciju. Dok se svi muški stanovnici razumeju u fudbal, mnogo onih sa završenom osnovnom školom, oba pola, izgleda da zna sve o pravu.

Ljiljana Smajlović očigledno nije studirala pravo. To se ne može nadoknaditi gledanjem u internet, ma koliko dugim i upornim. Otuda ona veruje da "ratna propaganda", koja je po njoj sasvim i uvek legitimna, izvinjava sva krivična dela učinjena u njeno ime, u službi Otadžbini. Misli da u ratu, čak i u onom u kome nismo učestvovali, nije zlo baviti se ratnom propagandom – to je možda novinarska dužnost najsvetija. Tvrdi da upotreba reči ne može biti krivično delo – to se navodno gonilo samo u komunizmu, kao omraženi "verbalni delikt".

Međutim, član 20 Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima glasi (zvanični prevod):

1. Svako propagiranje rata je zakonom zabranjeno.

2. Svaki poziv na nacionalnu, rasnu ili versku mržnju koji predstavlja podsticanje na diskriminaciju, neprijateljstvo ili nasilje, zakonom je zabranjen.

Ovaj međunarodni ugovor je SFRJ ratifikovala još 1971. On je nesumnjivo važio u SFRJ i SRJ za vreme građanskog ili kakvog hoćete rata na teritoriji Jugoslavije, a sada nesumnjivo obavezuje Srbiju. Na njemu su zasnovane i odredbe naših krivičnih zakona. Ljudi koji su se ogrešili o takvu zabranu (pa i od 1987. do 2000) morali su da znaju da ona postoji i da pozivanje na rat, a naročito na izvršenje ratnih zločina, kao i izazivanje nacionalne i verske mržnje, povlače krivičnu odgovornost. Nije, dakle, reč o retroaktivnom kažnjavanju, revanšizmu ili osveti. A kako se, nego rečima, "propagira", "poziva" i "podstiče"?

Sledeći argument Ljiljane Smajlović jeste da gonjenje osumnjičenih za ratno huškanje i izazivanje mržnje nema izgleda na povoljan ishod pred sudom jer je danas takva dela teško dokazati (a ranije valjda nije bilo ni volje za to). Pošto je takav pokušaj tužilaštva unapred osuđen na neuspeh, onda ga, veli, ne vredi ni preduzimati. Otuda smatra da su perverzno zluradi svi oni koji (kao uostalom i ja) misle da je posao tužilaštva da pokreće postupke protiv lica čije se ponašanje može kvalifikovati kao krivično delo, jer navodno uživaju u uznemiravanju nedužnih građana, pa i novinara (iako ovi nikada neće biti osuđeni!).

Kod pozivanja na izvršenje neke zabranjene radnje ili podsticanja na to posledica ne mora da se desi: rat ne mora da nastupi, ne mora da dođe do verskog pogroma – dovoljno je da je neko nešto izrekao ili napisao s namerom da izazove nešto, da ga drugi poslušaju ili čak da ga je baš bilo briga za posledice njegovih izjava ili napisa (tzv. eventualni umišljaj). Da uprostim: ako javno huškam na nečije ubistvo, tužilac neće čekati da neko stvarno pogine da bi se pozabavio mnome. Nastupanje teških posledica može samo da utiče na visinu zaprećene ili dosuđene kazne.

Naravno, nameru je teško dokazivati – to svi dobro znamo iz primera genocida, gde nije dovoljno da se poziva na napade ne neku grupu ljudi već mora postojati namera da se ova u potpunosti ili delimično uništi. To znamo i za mnogo banalnija dela, kao što je krađa, koju nije izvršio svako ko je oduzeo stvar, sem ako pri tom nije imao nameru da "sebi ili drugome pribavi imovinsku korist". Znači li to da nikada ne treba pokretati postupak protiv onoga za koga se osnovano sumnja da je izvršio krivično delo kvalifikovano namerom? Tačno je da svaki tužilac ima diskreciono pravo da ne goni ili odustane od gonjenja, ali je to u našem pravnom sistemu vezano za procenu o maloj društvenoj opasnosti dela ili za svest o potpunom nedostatku dokaza, a ne za očekivanje da sud neće podržati navode optužnice.

Ljiljana Smajlović potom dospeva do dva argumenta, često rabljena i izraubovana u nas. Jedan je istorijski: "budućnost će proceniti", "ostavimo to istoriji". Njime se pak ne odgovara na pitanje zašto su neka zlodela materijal za obične sudije, a neka nisu. Slutim da je reč o razlikovanju između nižerangiranih prostih prestupnika, koji se izvode pred krivične sudove, i neke fine, intelektualne gospode, koja će jednom izaći pred Sud Istorije ili (ako je pobožna) tek pred Strašni Sud. Drugi prigovor je profesionalan: ljudi koji su aktivni u nekim za društvo važnim zanimanjima imuni su od države: dovoljno je što će na osnovu etičkih kodeksa odgovarati pred organima svog esnafa. Novinar koji je podsticao na zločine položiće račune sudu časti svoga ceha – ako ga on osudi ili ne daj bože isključi iz članstva, to mu je dovoljna kazna i sramota. Ovo, međutim, nigde ne važi. Novinar je građanin, kao i svi drugi. S druge strane, nije svako ko piše u novinama novinar, ali za svoj tekst mora odgovarati, i on i urednik koji je taj tekst naručio ili ga "pustio". To pogotovu nije tačno kod nas, gde se profesionalna udruženja (ne samo novinarska) nisu "proslavila" sankcionisanjem etičkih prekršaja svojih članova. Tako su, recimo, autori jednog od najeklatantnijih poziva na likvidaciju, kome se uz to neko i odazvao, pod naslovom "Ćuruvija dočekao bombe", objavljenog 1999. uoči ubistva Slavka Ćuruvije, oslobođeni svake moralne odgovornosti odlukom odgovarajućih etičkih organa Udruženja novinara Srbije.

Naravno, jedni će odgovarati, a drugi će se izvući. Neko neće trpeti sankcije u Srbiji, neko u Hrvatskoj, neko u SAD, neko u Rusiji i Kini. To se uvek događa i taj je prigovor toliko banalan da me još kao maloletnika od njega odučio jedan policajac (pardon, milicionar), kada sam se bunio što je od mene naplatio mandatnu kaznu, a nije primetio druge prekršioce. "Tebe sam uhvatio", rekao mi je jednostavno i ubedljivo.

Ako se baš ne razume u pravo, Ljiljana Smajlović se neosporno razume u Sjedinjene Američke Države, gde je bila na studijskim boravcima. Ona zna da Ustav SAD, tj. Prvi amandman uz njega, zajemčuje apsolutnu slobodu izražavanja. To znamo i mi po omiljenom primeru spaljivanja američke zastave, nekažnjivom jer predstavlja vid ispoljavanja mišljenja. Pa ipak, i američki sudovi su našli načina da društvo brane od neodgovornih i opasnih reči. Smajlović navodi školski primer da se ne sme viknuti "vatra" u prepunom pozorištu, ali postoji i niz presuda Vrhovnog suda SAD, počev od one u slučaju Šenk, gde je taj sud između ostalog rekao da nije bitno jesu li reči imale stvarni učinak "već da li su upotrebljene u takvim okolnostima i da li su takve prirode da predstavljaju jasnu i neposrednu opasnost (clear and present danger) da izazovu suštinska zla koja je Kongres dužan da sprečava" (Schenk v. US, 249 U.S. 52). Primer "prepunog pozorišta" takođe je vezan za ovaj slučaj i naveo ga je čuveni sudija Oliver Vendel Holms. Inače nema onoga što pravnici zovu "generalna prevencija", tj. odvraćanja potencijalnih izvršilaca putem kažnjavanja postojećih i dostupnih.

Konačno, nije ovo "bilo pa prošlo" – podstrekavanje na zlostavljanje mnogih nije blaži zločin od poziva na zlostavljanje jednoga. Kao što je slavljenje ratnih zločinaca i "žestokih momaka" doprinelo prihvaćenosti i raširenosti nasilja u našem današnjem društvu, tako je i podrška onima koji su veličali ratove i sejali mržnju devedesetih godina nesumnjivo saodgovorna za medijsku Somaliju u kojoj živimo, gde tzv. tabloidi i njihovi misteriozni vlasnici mogu da nekažnjeno i uz trpeljivost vlasti lažu, vređaju i ponižavaju, čak ne prezajući ni od zloupotrebe dece. Ljiljana Smajlović – vidim i radujem se – ustala je protiv toga. Ne čeka da novinarima-revolverašima presuđuje samo Sud Istorije ili "sud časti" njihovog "holdinga".

Autor je direktor Beogradskog centra za ljudska prava