Početna strana > Polemike > "Socijalizam? Da, ali samo ako je nacional-socijalizam!"
Polemike

"Socijalizam? Da, ali samo ako je nacional-socijalizam!"

PDF Štampa El. pošta
Vladan Milanko   
utorak, 28. oktobar 2008.

 

Kada neko čita tekst Slobodana Antonića NVO levica i «antifa» manekeni1 ne može a da se ne zapita do kojih granica cinizam može da dosegne. Prvo, optužbe za levicu (ili “levicu”, kako je Antonić ograđuje znacima navoda) da se finansira iz raznih stranih donacija ne mogu a da ne budu jedan pravi autogol za sam NSPM, čiji je Antonić jedan od glavnih urednika. Nije li NSPM počeo baš zahvaljujući donacijama ničeg drugog do Soroš fondacije?

Zatim, Antonić priča o Marksu, o komunizmu, o revoluciji. Kaže kako su levičarski pokreti u prošlosti imali nešto “muško”, kako se radilo o ocu koji je zbrinjavajući svoju decu, štiteći svoje ognjište, svoju porodicu, zastupajući svoj narod, stao na stranu levice. Opet, kao da smo svi sisali vesla, pa nam se tek tako može poturiti ideologija “krvi i tla” za autohtoni komunizam! Jer kad se o komunistima priča kao o “muškarcima”, “očevima”, “ljudima koji brane svoj narod”, tu se zapravo kaže ništa drugo do: “Socijalizam? Da, naravno, ali samo ako je u pitanju nacional-socijalizam!”

Negde u svom tekstu Antonić prigovara današnjoj levici (“levici”) da je odustala od borbe za univerzalno. Međutim, šta Antonić za uzvrat nudi? Nudi partikularizam, nudi razlike između naroda, nudi nacionalni ponos, nudi “porodične vrednosti”. Znači, prigovarajući levici da je odustala od univerzalnog, Antonić time što kao rešenje ispostavlja partikularizam, zapravo kaže da nikada ni nije bilo šanse za ideju bilo čega univerzalnog. Pa, ako nije, čemu onda to lamentiranje nad levicom? Zašto prosto i iskreno ne kaže da on misli da je taj projekat od početka, po njemu, bio osuđen na propast, umesto što se dovija ovako, pa zapravo kaže: “Ovi današnji levičari nisu pravi levičari, iako nikad zapravo ni nije bilo prave levice”. Preko ove dvostruke negacije, Antonić ponovo postiže autogol: ako levica nikad, po njemu, ni nije bila prava, onda su pravi levičari uvek bili, i sada jesu, i uvek će ostati – samo i jedino foliranti.

A da je hteo da zapravo preispita ideju univerzalnosti, Antonić ne bi imao izbora nego da se uhvati nikog drugog do Imanuela Kanta. Naime, Kant pravi razliku između partikularnih koristi, koje naziva patološkima, dok su po Kantu, samo univerzalne vrednosti nepatološke. Levica je uvek bila i ostala deo projekta univerzalizacije. Što će reći, projekta koji zastupa nepatološko. Sad, kako je Antonić mislio da tu progura lične brige ubogoga oca za svoju decu, radnika i građanina za svoju državu, ostaje nejasno. Zašto je mislio da nećemo posegnuti za Kantom pa preko Kanta Antonićevo “rešenje” diskvalifikovati kao patološko, može se samo pripisati njegovom cinizmu, te nepoštovanju svog čitaoca. Ima nešto u filmskoj kritici što može ovde da pomogne Antoniću, a to je tretiranje motiva uplakanog deteta u krupnom planu. Svaki iole ozbiljan filmski kritičar prosto diskvalifikuje scene u kojima se u krupnom planu prikazuje uplakano dete. To je, smatra se u filmskom svetu, prosto-naprosto, kič. Lak put da se izmame emocije i da se time zamaskira da autor nije imao šta da kaže. Jeste, tužno je što dete plače, ali nemoj mi ga nabijati na nos i time me sprečavati da vidim nešto drugo. Jer, ako je dete u krupnom planu, otkud ja da znam zašto plače? Da li je Antonić čitao Obrtaj zavtrnja Henrija DŽejmsa? Tamo deca samo tako plaču, ali zato da bi sakrila sve i svašta. Nemojmo biti naivni, i nemojmo ići na prvu loptu sa takvim stvarima, jer prosto je neukusno.

Nadalje, držeći se ideje univerzalizacije, stižemo do toga zašto levica nikada nije i ne sme da bude borba za partikularnost. Borba, ako ćemo tako, za ličnu, nacionalnu itd. slobodu, za bilo kakvu pojedinačnu slobodu. Stižemo i do toga zašto levica nije “muška”. Jer, ako ćemo tako, levica neće više slobode, ona hoće manje slobode! Levica neće da bilo ko bude izuzet od pravila. Hoće da uspostavi kontrolu nad svima a ne samo nad nekima, pa da oni koji su izuzeti imaju slobode. To je stanje kakvo imamo danas i kakvo levica hoće da promeni. Pravila važe za neke, a za neke ne važe. Levica ne ide ka ukidanju pravila, već ka univerzalizaciji pravila. Pa da damo Antoniću i njemu sličnima dobar argument kojim ćemo, nadamo se, svima njima zgaditi levicu jednom za uvek: levica neće slobodne ljude, već hoće da svi budu robovi! Eto monstruoznosti levice, eto argumenta koji bi trebao da im ogadi levicu. Sloboda jednog počiva na neslobodi drugog. Zato, jedino nesloboda svih vodi ka nečemu drukčijem. Monstruozno? Čini se da jeste. Odlično. Nek se zna onda ko je spreman da plati cenu a ko nije, pa neka oni koji nisu spremni povuku ruke, umesto da brljaju kad se laćaju levice.

Za kraj, da se još kaže da je ovo što Antonić i slični rade, suviše lako. Suviše je lako odbaciti levičarske potencijale preko jedne takve sada već ustaljene kritike levice. To je sigurna pozicija. Oni koji su svojevremeno upućivali kritike levici da je odustala od univerzalnoga, koji su je kritikovali zbog zastupanja demokratije, kao što su to činili Slavoj Žižek ili Alen Badju (a koji su to činili dobrih 10-15 godina pre Antonića, tj. ispostavljali su takve kritike kad je bilo vreme za takve kritike), dobro znaju da danas imaju posla sa nečim drugim. Odličan intervju sa Mladenom Dolarom i Alenkom Zupančič je dostupan na internetu, i govori ponešto i o tome.2 Zato što je suviše lako tako odbaciti levicu, tu se u tom prelakom odbacivanju propušta prilika da se vidi potencijal koji takva levica sa sobom nosi. Žak Lakan je postao notoran po tome što je svojevremeno levičarima, koji nisu bili toliko različiti od ovih koji su se skupili na “antifa” protestu, rekao: “Ono ka čemu težite kao revolucionari jeste novi gospodar, i siguran sam da ćete ga i dobiti!”3 Međutim, Lakan nije okrenuo leđa od ovih koji su tada protestovali, već je stao na njihovu stranu. Zašto? Zato što uprkos svim manama tih i takvih levičara, tu jeste postojao, i među takvima sada postoji, potencijal iz kog levica može da se preporodi. Otpisivati ih po kratkom postupku znači otpisivati samu levicu. Što je, uostalom, i cilj tekstova kao što je ovde pomenuti Antonićev. Cilj je da se levica prosto otpiše.

Ako pokušamo da formalizujemo to otpisivanje, ono se da predstaviti kao rukovođeno prema sledećoj shemi:

1. Tradicionalna pozicija: Gospodar zastupa neko Jedno nekog naroda, nacije, tradicije, itd.;

2. Anti-tradicionalna pozicija: Oni koji pokušavaju da svrgnu gospodara, koji mu odriču pravo da gospodari celinom, nekim Jednim, sami postaju robovi svoga bunta; oni postaju robovi nekog novog Jednog, pronalaze novog gospodara u svom suprotstavljanju starom gospodaru;

3. Na to im zastupnici starog gospodara kažu da nisu ništa postigli, i da je bolje da se ostave novotarija, te da se vrate starom gospodaru, jer svakako nisu uspeli da se otrgnu od stega nekog gospodara, ma ko taj gospodar bio, pa je onda bolje da se vrate starom nego da smišljaju novog.

Čini se kao da je sve na mestu, teza, antiteza i sinteza... Samo, ono što itekako bode oči jeste to što je sinteza identična tezi. To već upućuje na neispravnost ovog i ovakvog rezona.

Šta bi onda tu trebalo da se uradi? Pa, prvo treba videti da imamo dve vrste robovanja, tradicionalno i anti-tradicionalno, ali da nemamo dva gospodara. Jer, anti-tradicionalisti služe kao negativni odraz tradicionalistima. Jedni druge konstituišu, jedni na druge neprestano upućuju. I šta sad s tim? Da li tražiti neko novo, “pravo” raskidanje robovskih lanaca? Ili možda pre treba spremno prihvatiti da Jedno gospodara ima dve naredbe, ima dva oprečna sebi potčinjena subjekta, i preko toga prihvatiti da smo robovi ne samo jednom od ova dva, nego robovi oba. Da smo robovi gospodara koji ne zna šta hoće, pa da zato gospodar traži dve suprotstavljene robovske pozicije. Tu se pokazuje da gospodar nikada ni nije znao šta hoće, te da gospodar nikada ni nije bio neko Jedno, nego da je sam gospodar u sebi rascepljen. Služeći gospodara na dva suprotna načina ali istovremeno, na putu smo da pokažemo da gospodara nema. Dakle, subverzivno po gospodara nije zahtevati “pravu slobodu” već prigrliti više ropstva. To bi bila četvrta stavka koja je izostala u gore predstavljenoj shemi. Tek ta četvrta stavka bi raskidala krug koji opisuju ove dve pozicije, koje upućuju jedna na drugu, i tek bi ta četvrta stavka stvarno bila nešto drugo, za razliku od one dve pozicije. Ali ona, pak, nije neko “do sad neviđeno drugo”, već oba ova zajedno, zajedno ponovljena. Tek se na tome levica može ponovo graditi a da se ne upada u stare zamke, zamke koje su odvlačile na desno i zahtevale “više slobode”. Ne tako što će “snažno muški” ili “zavodljivo ženski” da se usprotivi gospodaru, već tako što će postati ne gospodarov subjekt, već baš “gospodarova stvar”, objekat gospodarovog zahteva za podčinjavanje, koji će onda preko viška potčinjavanja pokazati gospodaru da je on sam rascepljen.

Nije li se tako nešto već sada “u malom” odigralo, kada su demonstranti odoleli buržoaskim prigovorima i pozivima na “džentlmenstvo”, gde “nije džentlmenski” protestovati protiv onoga što je svakako zabranjeno? Opet, kantovska razlika tu ne može a da se ne uvede, razlika između postupanja u skladu sa dužnošću i postupanja iz same dužnosti. Nisu li oni koji su protestovali protiv onoga što je svakako zabranjeno pokazali da time ne poštuju normu (a norma je biti na strani protiv fašizma), da nisu nastupili u skladu sa zakonom koji zabranjuje fašizam, već da su nastupili baš iz same dužnosti? Te, nisu li time pokazali da oni ne zavise od zakona i policije, već da zakon i policija u neku ruku čak zavise od njihove podrške?

17.10.2008.

Fusnote:  

1. Slobodan Antonić, "NVO levica i 'antifa' manekeni" , NSPM, 17. oktobar 2008.[^]
2. Intervju - Mladen Dolar i Alenka Zupančič: Nismo čuvari buržoaskih snova, www.filozofija.info, 17. oktobar 2008.[^]
3. Jacques Lacan, The Seminar of Jacques Lacan: The Other Side of Psychoanalysis, Book XVII, W. W. Norton and Company, New York and London 2007, str. 207.[^]
 

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner