četvrtak, 25. april 2024.
 Ћирилица | Latinica

Novi broj

Tema: Svetska ekonomska kriza i Srbija (II)
Baner

Prethodni brojevi

Baner

Pronađite NSPM na

&

Nove knjige

Baner

Edicija "Politički život"

Đorđe Vukadinović: Od nemila do nedraga

Baner
Baner
Baner

Časopis NSPM ili pojedinačne tekstove možete kupiti i u elektronskoj formi na Central and Eastern European Online Library

Baner
Baner
Početna strana > Polemike > Srebrenica: zlatna prilika srpske katarze ili olovni povod bekstva od istine
Polemike

Srebrenica: zlatna prilika srpske katarze ili olovni povod bekstva od istine

PDF Štampa El. pošta
Boško Jakšić   
petak, 29. januar 2010.

(Politika, 17.1.2010)

Bosna je, kao fokusna ambicija godinama pažljivo pripremanog velikosrpskog projekta, u tragičnom finalu rata jula 1995. prosto bila osuđena da joj se dogodi Srebrenica, pojedinačno najveći i najmonstruozniji zločin počinjen tokom osam godina jugoslovenskih ratova započetih 1991.

Srbi nisu izmislili etničko čišćenje, ali prihvatili su ga kako bi iz istočne Bosne, posebno uz levu obalu Drine, uklonili bošnjačko stanovništvo. Etničko čišćenje bilo je cilj, ne posledica rata.

Srebrenica, Žepa i Goražde posmatrani su kao ključne karike „muslimanskog koridora” koji je preko Sandžaka vodio ka Turskoj. Srpski stratezi rata, od generala Mladića u Bosni do političara u Beogradu, zanosili su se idejom da će im Evropa biti zahvalna zbog odbrane od prodora islama.

Kada se tome doda nečinjenje međunarodne zajednice – oličene u holandskom bataljonu zaduženom za zaštićene zone UN, Srebrenicu i Žepu – naočigled sveta se dogodio najteži ratni zločin u Evropi posle Drugog svetskog rata.

Srebrenica je od tada postala predmet moralnog preispitivanja od Vašingtona do Haga. Srbi, narod čiji su pripadnici pobili sedam, osam, devet hiljada nenaoružanih muslimanskih muškaraca, ne praveći razliku u godinama, mahom su ćutali.

„A za Srebrenicu, za nju sam čuo od Karla Bilta. Čak mi se i Karadžić, koga sam odmah zatim telefonom zvao da pitam šta se to tamo dogodilo, kleo da o tome nije znao ništa”, stoji u stenogramu izjave koju je Slobodan Milošević dao u Hagu 18. februara 2002.

Vlada Republike Srpske se kasnije, pod postdejtonskim pritiskom, izvinila i priznala broj ubijenih, ali Srbija je dugo nastavljala da negira broj žrtava. Govor mržnje zamenjen je ćutanjem mržnje.

Verujem da se Boris Tadić i danas kaje što se pamti da je dan njegove inauguracije 2004. bio dan devete godišnjice masakra – iako je 2005. otišao u Srebrenicu da se pokloni senima nevinih žrtava.

Sada je, u intervjuu Televiziji Republike Srpske, predsednik Srbije najavio da Skupština Srbija ima obavezu da prihvati rezoluciju o Srebrenici. Takav dokument trebalo bi da na najvišem nivou osudi besprimerni pokolj.

Imajući u vidu propale pionirske inicijative LDP-a i bezuspešan pokušaj parlamenta 2005, Tadić je zaključio da rezolucija neće naići na najveće odobravanje u Srbiji i Republici Srpskoj.

Ne da neće naići na „najveće odobravanje”, već ima mnogo onih koji, i u parlamentu, svaku osudu ili izvinjenje smatraju gaženjem sopstvenog nacionalnog ponosa. Onih koji se drže floskule „a šta je s njihovim zločinima”.

Takvih ima mnogo. Sami smo ih pravili. Vlast ih je tolerisala. Ko im je ikada dokumentovano objasnio šta je sve počinjeno po naredbi Ratka Mladića? Ko je pokušao da argumentima makar ubaci crv sumnje u te glave koje i danas veruju da je general Mladić srpski heroj ravan vojvodi Stepi čiju kapu nosi?

Srebrenica je, po obrascu po kome deli javnost, podelila i srpski parlament ostavljajući Tadića da posmatra kako skupštinska politička pijaca obara cenu njegove hrabre inicijative. Krenulo je cenkanje i prebrojavanje poslaničkih glasova.

Deo koalicije i većinski deo opozicije zahteva da se istom ili paralelnom rezolucijom osude svi zločini, sa akcentom na zločine protiv Srba. Srebrenici se negira „ekskluzivitet”, kako reče šef poslaničke grupe SPS-a.

Iako je u minulim ratovima zločinu genocida u Srebrenici nemoguće naći paralelu, sa žalošću konstatujem da ne postoji „kvorum hrabrosti” da se rezolucija izglasa. Razvodnjava se ideja da se srpski narod „dokaže kao najzreliji u regionu” kada je reč o suočavanju s prošlošću i osudi ratnih zločina.

Propušta se sastanak sa istorijom. Kako Srbi tako brzo zaboravljaju da su decenijama imali osećaj moralne superiornosti jer se Hrvatska nije jasno određivala prema Jasenovcu. Zašto se ponavlja ista greška?

Da bismo danas, sutra, mogli da kažemo da se stidimo i da nam je žao, prvo moramo da znamo šta se u Srebrenici zbilo. Osim televizije B92, ostale, uključujući i javni servis, i danas izbegavaju da Srbe obaveste šta se sve, i kako, dogodilo. Tabu tema.

„Znati užasne stvari je strašno, ali ne znati ih je – još strašnije”, kaže izraelski psiholog Dan Bar-On koji se bavi pitanjima holokausta.

Predsednik je, moguće, sam doprineo konfuziji nesmotreno izjavljujući da je donošenje rezolucije „obaveza” Srbije prema Haškom tribunalu. Tačno je da osuda zločina u Srebrenici pripada korpusu obaveza koje Srbija ima prema međunarodnom sudu. Tačno je i da se time podižu rampe evropskim integracijama.

Ispada, međutim, da je to prioritet. Umesto da rezolucija razbije banalnu ravnodušnost, ona se svodi na puko ispunjavanje spolja nametnute obaveze kako bi otklonili još jednu prepreku na putu ka Evropskoj uniji.

Odnos prema zločinu je pre svega mera našeg udaljavanja od politike koja je do njega dovela. Srbija ima obavezu da se izjasni ne zbog ugovornih ili predugovornih obaveza prema Hagu i Briselu, već je tereta ćutanja dužna da se oslobodi pre svega zbog sebe.

Srebrenička katarza ne bi trebalo da ima nikakve veze s tim da li ćemo ući u EU ili nećemo. Šta će nam osude pod pritiskom, kao nametnuta obaveza, kao pragmatičan korak?

Predsednik je potom ipak razjasnio šta misli. Rekao je da Srbija ima jedinstvenu šansu jer bi usvajanje rezolucije o žrtvama u Srebrenici predstavljalo „etički iskorak” u odnosu na potrebu društava na Balkanu da žale isključivo svoje žrtve. Potom se kompromisno saglasio s drugom rezolucijom, o srpskim žrtvama. Ali ne u istom danu.

Priželjkujem da Srbija smogne snage da se suoči sa zločinima koje su, u njeno ime, počinili pripadnici ovog naroda. Da raskuje okov zločina u kome zločinci hoće da nas drže.

Očekujem da nam vlast hrabro, bez kompromisa, predoči ogledalo prošlosti u kome ćemo se ogledati. Zarad budućnosti.

Srbiji je neophodno moralno čišćenje. Bez stvaranja i očuvanja svesti o ratnim zločinima ova zemlja ostaje moralno invalidna. Nedorečena. Sasvim je onda svejedno da li je u EU ili van nje.