Početna strana > Rubrike > Politički život > Bez kompromisa za Srbiju?
Politički život

Bez kompromisa za Srbiju?

PDF Štampa El. pošta
Rade Ivković   
sreda, 11. januar 2012.

Dolazak Kristofa Hojzgena, prvog savetnika Angele Merkel, na tajni sastanak sa najbližim saradnicima predsednika Borisa Tadića, izazvao je dijametralno suprotstavljena tumačenja u srpskoj javnosti. Dok jedni govore o pozitivnom signalu i čak promeni kursa nemačke politike prema Srbiji, drugi tvrde da je došlo do daljeg zaoštravanja stavova i izlivanja još jedne čaše žuči u lice srpskim partnerima.

Vreme i naredni potezi Beograda i međunarodne zajednice na Kosovu pokazaće šta je stvarni sadržaj poruke prenete srpskim vlastima. Sudeći prema prvim potezima Beograda, hapšenju braće Veselinović i početku sprovođenja dogovora o slobodi kretanja, izgleda da je zastoj prevaziđen. Problem je međutim u tome što još uvek ne znamo da li je po sredi realizacija dogovorenog kompromisa kako bi Srbija ipak u martu stekla status kandidata ili je na delu sprovođenje diktata međunarodne zajednice, oličene u novopečenoj aroganciji i nepopustljivosti Berlina.

Signali i potezi koji obe strane budu vukle na terenu pokazaće da li je demonstrativno durenje Beograda i blagi otklon od do sada bezrezervno proklamovanog evrofantizma postigao očekivani cilj. Ono što je evidentno je da je takvo sasvim neočekivano svojeglavo ponašanje Beograda izazvalo nervozu u međunarodnoj zajednici. Balkan i nedovršena srpska posla samo su deo veće i opasnije globalne slagalice i zato je neophodno ispoštovati tajming zatvaranja kriznih žarišta u skladu sa interesima NATO i EU.

I to je svakako suštinski uzrok nervoze i nezadovoljstva ponašanjem Srbije kad je reč o Kosovu. S druge strane, Srbija se želi zadržati na udici na koju se sama zakačila politikom EU uber alles. Beograd je tako zarad unutrašnjih potreba i dodvoravanja tada većinski proevropski raspoloženoj javnosti, politikom i Kosovo i EU, otkrio svoj meki trbuh razdirućim očnjacima ucena i uslovljavanja zapadnih partnera. Poverenje između partnera je narušeno i to naravno na štetu Srbije, čija diplomatija je sada primorana da sledi tvrdi diktat iz Berlina.

Posle hladnog tuša iz Brisela, i razmene optužbi zbog navodno neispunjenih obećanja, strasti su se donekle stišale. Ipak, neko bi nakon te žestoke razmene prljavog političkog veša, morao da objasni kakvi su to aranžmani i tajne pogodbe sklapani sa međunarodnom zajednicom, odnosno Nemačkom. Zasad to pitanje postavljaju samo Srbi sa Kosmeta koji od samog početka sumnjaju da je namera vlasti da ih polako pusti niz vodu i neosetno integriše u državu Kosovo. Očajničko držanje barikada je između ostalog njihov pokušaj da se nametnu kao faktor bez kojeg rešenja nema i da tako uđu u strogo kontrolisani pregovarački krug u kojem se odlučuje o njihovoj sudbini.

Ko je šta kome obećao pre početka razgovora i ko je data obećanja izneverio, ostaće pod velom tajne barem dok razgovori traju. Ipak, više puta iskazana spremnost, pa čak i požurivanje od strane Beograda početka razgovora ukazuju na to da je takozvana međunarodna zajednica garantovala dobijanje statusa kandidata uoči izbora i to po znatno nižoj ceni u odnosu na ono što se sada traži.

Ulog je po svemu sudeći naknadno podignut, pa se sada od Tadića zahteva da ukine paralelne institucije i time de fakto odustane od politike podele Kosova.

Blizina izbora dodatno komplikuje situaciju. Tadić je svestan da vreme ne radi za njega i da je jedini način da zadrži vlast i posle ovih izbora pravljenje široke koalicije. On je takođe svestan da će i ovog puta presudnu ulogu u stvaranju takve koalicije imati zapadne ambasade, te da bi njihovu naklonost u slučaju daljeg zaoštravanja oko Kosmeta, mogla steći rivalska SNS. Demokrate sigurno neće ozbiljnije zaigrati na nacionalnu kartu jer bi to u većinskom delu njihovog izbornog tela bilo shvaćeno kao odustajanje od proevropskog identiteta stranke i od partnerskih odnosa sa EU I NATO. Takva promena kursa dovela bi do raskola i političkih razračunavanja unutar stranke. Istup Dragana Đilasa na Glavnom odboru i njegov zahtev da se utvrđivanje odgovornosti za nedobijanje statusa kandidata konsekventno sprovede mogao bi biti shvaćen kao upozorenje nacionalnoj struji unutar stranke, pa i samom Tadiću da se ne poigrava sa strpljenjem međunarodne zajednice.

Nemce su izgleda najviše razljutile negativne izjave koje su državni zvaničnici i uticajni političari davali u vezi sa ulogom Nemačke u odbijanju statusa kandidata. Srpske vlasti su uprkos retoričkom zaklinjanju da će nastaviti svoj dugi marš kroz evrointegracije, u prvom talasu razočaranja i ogorčenja, emitovale domaćoj, a pre svega stranoj javnosti uznemirujuće poruke. Bilo je čak i pokušaja da se u opticaj vrati politika Kosovo pre EU, a u narodu je došlo do rasta antievropskog raspoloženja. Srbija je počela da se opasno migolji sa udice zvane i Kosovo i EU.

Nervozu i zabrinutost Berlina i Vašingtona podstiče i sve veća involviranost Rusije u kosmetsku krizu. Moskva očigledno traži način da bude prisutnija na terenu, služeći se pri tome doktrinom humanitarnih intervencija. To što je odbijen zahtev za davanje ruskog državljanstva Srbima sa severa Kosova pod obrazloženjem da za to ne postoje zakonske pretpostavke ne znači da u trenutku kada to Moskva proceni ovo pitanje neće biti rešeno povoljno po Srbe, prostom izmenom zakona.

Nakon odbijanja SAD i njenih evropskih saveznika da odustanu od razmeštanja antiraketnog štita u Rumuniji, Češkoj i Poljskoj, Srbija se odjednom našla u pozadini američkog antiraketnog štita. Srbija dakle nije stekla status kandidata za EU, ali je zato naglo skočio njen geostrateški status u novom hladnoratovskom nadmetanju velikih. Svako namigivanje prema Moskvi čak i kad je reč o konvoju humanitarne pomoći zato izaziva nervozu i zabrinutost zapadnih sila.

Tadić se, međutim, do sada kada je reč o odnosima sa Rusijom kretao od zapada zadatim koordinatama. Uostalom malo je verovatno da bi demokrate mogle politički da prežive eventualnu promenu spoljnopolitičke orijentacije i napuštanje evroatlantskog uporišta svoje politike. Vladujuća koalicija nije imala odvažnosti da sprovede ni neke nužne privredno ekonomske reforme, a kako li bi se tek drznula da povlači odlučne i za opstanak Srbije sudbonosne spoljnopolitičke poteze.

Kristof Hojzgen je po svemu sudeći došao da dodatno disciplinuje srpske vlasti i upozori ih da je njihov kredibilitet u očima Berlina drastično pao te da se mora odlučnije nastaviti sa ispunjavanjem liste uslova koje je Angela Merkel ispostavila tokom avgusovske posete Srbiji. Tadićeva pronacionalna, da ne kažem, prosrpska epizoda je pročitana, a na delu je još zaoštreniji jezik ucena i pretnji koji uvek daje najbolje rezultate kad su u pitanju srpski političari.

Malo je verovatno da će se pri trenutnom odnosu snaga i u uslovima potpune kontrole srpske političke scene od strane zapada, pronaći stranka ili političar koji bi imao dovoljno lične i državničke hrabrosti da se toj kontroli otme i pokuša da iskoristi dragoceni politički manevarski prostor koji i se otvorio novom geostrateškom pozicijom Srbije. Osim, ako Rusi ne procene da je u njihovom vitalnom interesu da konačno postanu veći Srbi od Srba.