Početna strana > Rubrike > Politički život > Bezbednost ili gej parada?
Politički život

Bezbednost ili gej parada?

PDF Štampa El. pošta
Dragomir Anđelković   
sreda, 16. septembar 2009.

„Sloboda jednog čoveka ograničena je slobodom drugih ljudi.“

Viktor Igo

Ograničeni resursi i neobuzdane želje

U svom Dijalogu sa Ikedom, Tojnbi je slikovito izložio liberalno poimanje države: „Smatram da je država čiji sam građanin javni servis, kao organizacije koje me snabdevaju vodom, gasom, i električnom energijom“.

Nemam nameru da sada ulazim u to da li je država i nešto više od rečenog (a mislim da jeste), već jedino želim da konstatujem da nema sumnje da ljudske potrebe, sa stanovišta egzistencijalnog značaja koje imaju, nisu istovetne. Bez vode ne možemo da živimo ni nekoliko dana, a bez usluga telefonskih kompanija čovečanstvo je opstajalo hiljadama godina. To ne negiraju ni krajnji liberali. Uostalom, njihovi ekonomski predstavnici rado ponavljaju frazu: „potrebe su neograničene, a resursi za njihovo podmirivanje ograničeni su “.

Ako državu shvatimo kao javni servis koji treba da nam obezbedi određeni paket usluga, ipak moramo da imamo u vidu da su neki od elemenata u asortimanu ponude bitno važniji od drugih. Vodeći računa o prioritetu potreba, resursi moraju da se upotrebe tako da se, s jedne strane, obezbedi što veća korist za što veći broj korisnika usluga državnog servisa, a s druge strane, da ne budu ugrožena ničija elementarna prava.

Osnovno pravo svakog od nas je pravo na život. Država iznad svega mora da se potrudi da nam osigura bezbednost. Drugim rečima, da nas zaštiti od onih koji nas ugrožavaju, ali i da doprinese stvaranju društvenog ambijenta koji ne pogoduje transformaciji ljudi u vukove koji ugrožavaju svoju okolinu. No, izgleda, naši su vlastodršci to zaboravili. Iako su im usta puna liberalnih načela, izgleda ni njih nisu usvojili kako treba. Uporno ignorišu činjenicu da, pošto su „resursi“ nedovoljni da se zadovolje sve potrebe i želje, pravo na život mora da bude iznad prava na neograničeno javno manifestovanje seksualne orijentacije!

Pravo na različitost vs. normalnost bez prava?

Za koji dan, planirano je da u centru Beograda bude održana tzv „parada ponosa“ –okupljanje i javna šetnja homoseksualaca i drugih građana koji smatraju da je homoseksualizam nešto sasvim normalno. Legitimno je zastupati takav stav, odnosno nastojati da se javno demonstrira sopstveno seksualno opredeljenje. Međutim, legitimno je imati i drugačiji stav u vezi sa homoseksualizmom, i smatrati svoja ljudska prava povređenim zbog „romantične“ scene strasnog ljubljenja dvojce muškaraca ili dve žene, dok šetate Kalemegdanom sa decom.

Marko Karadžić, čini se, državni sekretar zadužen za promociju zahteva gej populacije, u vezi sa sličnim opaskama kaže: „Isto tako su govorili i belci i rasisti jer su smatrali da je vređanje njihovih prava kada im crnci prođu komšilukom koji nije predviđen za život crnih osoba“. Međutim, očito je da naš državni službenik visokog ranga ovde pribegava providnoj manipulaciji. Amerikanci afričkog porekla tražili su da dobiju samo ona prva za koja su, kako bi to rekli marksisti, po svojim generičkim predispozicijama sposobni: da glasaju, da se upisuju u škole za koje imaju obrazovne kvalifikacije, da žive u kvartovima u kojima mogu da kupe ili iznajme stanove …

Gej populacija zahteva da bude prihvaćeno da je identična heteroseksualnoj. No, rekao bih, dve žene ili dva muškarca ne mogu da dobiju bebu. Tu svaka dalja priča o identičnosti statusa homoseksualaca i heteroseksualaca, bar što se mene tiče, pada u vodu. Jedino možemo da pričamo o pravima ljudi koji su drugačiji da uživaju u onome što im godi. Naravno, na način koji ne ugrožava prava drugih. Ja volim da slušam hard rok, no bilo bi neumesno da to činim na nečijoj sahrani.

Nek svako radi šta mu prija u svojoj kući, i na mestima gde se okupljaju ljudi istog ukusa. Onemogućavanje toga, kao i diskriminisanje ljudi zato što na drugačiji način od većine postupaju u sferi privatnog života (i prostora koji mu pripada), neosporno spada u domen ugrožavanja ljudskih prava (i u meri u kojoj se odnosi na suzbijanje takvih pojava, antidiskriminacioni zakon je opravdan). S druge strane, opšta promocija homoseksualizma, i nastojanje da se izjednači sa heteroseksualnom orijentacijom, takođe predstavlja ugrožavanje prava mnogih, štaviše, u to sam ubeđen, većine građana ove zemlje.

Ako padne krv, na čiju će dušu?

Možda sam konzervativan što tako mislim, ali takav sam, kakav sam. Ako se i „prosvetim“, za to je potrebno da prođe još vremena. Valjda, kada budem mogao da bez vize putujem po zemljama EU, i da se naširoko srećem sa javnim manifestacijama homoseksualizma, promeniću mišljenje. Tiha voda breg roni, a kamoli ubeđenja. Ipak, za sada su ona u vezi sa pojavama o kojima pričamo postojana. No, ja ću mirno negodovati zbog organizovanja gej šetnje, i svoje ću nezadovoljstvo izraziti perom (tastaturom).

S druge strane, društvena atmosfera u Srbiji je takva da će, čini mi se, ne tako zanemarljiv broj ljudi reagovati mnogo burnije. Ono što doživljavaju kao ugrožavanje svojih prava, i podrivanje sistema vrednosti do koga im je stalo, može da ih navede da postupe neodmereno, pa i da neki od njih ispolje agresivnost. Drugim rečima, nije isključeno da će organizovanje tzv. parade ponosa isprovocirati nasilje na ulicama Beograda. Nažalost, može da se desi da 20. septembra ove godine poteče krv učesnika „gej sleta“, mladića koji se sa njihovim okupljanjem ne slažu i pripadnika policije. Na stranu što se u ovim kriznim vremenima, kada hiljadama državnih službenika preti otpuštanje, olako troše budžetska sredstva. Koliko će samo koštati dovođenje hiljada policajaca iz unutrašnjosti u Beograd, kako bi bio održan gej karneval?

Neshvatljivo mi je da ljudi koji vladaju ovom zemljom, čak ako i smatraju da je potrebno da se održavaju tzv. parade ponosa, sve rečeno ne uzimaju u obzir. Ne mogu da razumem da su toliko neodgovorni da zanemaruju činjenicu da javnost još nije zrela za takve manifestacije, i da su one stoga visokorizične. Zar nije prioritet države da spreči da neki šesnaestogodišnjak, pogođen gumenim metkom, ostane bez oka? Da drugi tinejdžer bude pregažen, a da nekoj gej aktivistkinji bude razbijena glava? Nedajbože, i da neko pogine?! Pa valjda bezbednost građana, i njihovi životi, treba da budu na prvom mestu?

Političke kalkulacije

Naši vladajući političari nesumnjivo su svesni bezbednosnog rizika koji povlači organizovanje tzv. parade ponosa. Verovatno uviđaju i da bi se, i tako ne na naročito povoljan međunarodni imidž Srbije, loše odrazile scene nasilja na ulicama naše prestonice. Znaju oni da priređivanje gej manifestacije, ne nailazi ni na simpatije većine njihovih birača. Zašto onda blagovremeno nisu delovali na način koji ne bi pogodovao unošenju dodatnih tenzija u naše, i tako podeljeno i nervozno, društvo?

Uvek treba razlikovati šta političari, iz nekog razloga, podržavaju, od onoga što stvarno hoće. Ne mislim da je naš državni vrh presrećan zbog organizovanja gej fešte tj. da je ona odraz njihovih intimnih želja. Međutim, procenili su da im se isplati da je podrže.

Prvo, centri od kojih umnogome zavisi naše pristupanje EU, smatraju da građani Srbije još nisu usvojili „evroatlantske vrednosti“. Organizovanje tzv. parade ponosa, treba da bude jedan od dokaza da smo ih prihvatili. Ako nam poveruju, možda nas za 10-15 godina i prime u Uniju. Možda se tada naša razvojna politika, koja se već duže vreme svodi na očitavanje molitvi da se dokopamo fondova EU, i ne pokaže jalovom. Ipak, sve je to na dugom štapu. Za sada naši vlastodršci misle pre svega kako da se dočepaju novih zajmova, i da zakrpe budžetske rupe. Rasprodaja Srbije je već pri kraju, globalna kriza je otežala zaduživanje, pa su sve veće šanse da naš ekonomsko-socijalni balon pukne. Zato, i po cenu organizovanja rizičnog skupa, aktuelni gospodari Srbije pokušavaju da otkrave srca svojih zapadnih, navodnih, prijatelja.

Drugo, kako je lucidno primetio francuski pisac Antoan de Rivarol: „Treba razlikovati aritmetičku većinu, i političku većinu“. Naši domaći evroatlantisti iz redova tzv. Druge Srbije još prilježnije od svojih inostranih mentora žele da se, i na polju afirmacije homoseksualizma, kod nas usvoje evroatlantske vrednosti. Vlast, pogotovo sada kada oseća da kriza kulminira, ne želi da protiv sebe ima ubojite jurišne ešelone koji su joj pomogli da se dokopa kormila našeg trulog broda. Svesna je da domaći evroatlantisti kontrolišu većinu medija, i imaju moćne NVO mehanizme pritiska. Iako su manjina, imaju ogroman uticaj, i itekako mogu, makar kada se radi o izlivu gneva ili njegovom zasenjivanju apatijom, da kreiraju raspoloženje većine, koja suštinski ima drugačija ubeđenje od njih.

Trenutak odgovornosti

Jalov je posao pričati egoisti da nije uredu što misli samo o sebi. Treba mu ukazati kakve će štete njegovo postupanje imati baš po njega, i na taj način ublažiti njegovu samoživost.

Političari, ne samo naši, uglavnom su egoisti. Bez obzira na visokoparne, humanističke fraze, narod doživljavaju kao svoje ovce. Ako hoćemo nešto da postignemo, moramo da im pokažemo da nismo to zašta nas smatraju, ili makar da nismo baš uvek ovce. Da bi u tome uspeli, moramo da ciljamo tamo gde su najosetljiviji.

Zato, ne smemo da prenebregnemo krv koja preti da poteče beogradskom kaldrmom. Bar ovaj put odgovornost neće biti apstraktan pojam. Sada znamo ko vlada Srbijom. Boris Tadić u svojim rukama ima više vlasti od bilo koga drugog ko je vodio našu zemlju posle Slobodana Miloševića. Ako se nešto desi u Beogradu 20. septembra, njega za to treba da smatramo odgovornim! Ne odlučuje valjda Cvetković o tome da li će gej parada biti odložena?

* * *

Iz bezbednosnih razloga tzv. paradu ponosa treba zabraniti. Nije bitno šta ja mislim o takvim manifestacijama, ali još nije sazrelo vreme da se one organizuju. Rizik je prevelik. Ako vlast kojim slučajem misli da je prekasno za zabranu gej parade, onda ima još jedno elegantno rešenje da ublaži revolt protivnika te manifestacije, i tako umanji rizik. Nju treba izmestiti iz centra grada.

Što se nas, običnih građana kojima je stalo do mira na ulicama srpskih gradova, tiče, na nama je da ne zaboravimo nasilje koje može da se desi za koji dan. I da uporno, iz dana u dan, prozivamo Borisa Tadića, Ivicu Dačića, i druge vladajuće političare koji imaju moć da sada spreče negativan scenario. Treba da znaju da ćemo se tako ponašati, i onda će odgovornije postupati. Verovatno neće više misliti samo o poenima koje će dobiti od strane vođstva tzv. Druge Srbije i inostranih evroatlantskih moćnika, dok nas bagatelišu kao apatične podanike.

 

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner