Početna strana > Rubrike > Politički život > Bitka za Vojvodinu
Politički život

Bitka za Vojvodinu

PDF Štampa El. pošta
Slobodan Antonić   
petak, 13. novembar 2009.

Kada se na izmaku oktobra na internet stranici Vlade pojavio Nacrt zakona o prenosu nadležnosti na Vojvodinu, započela je poslednja faza političkih borbi oko položaja i ovlašćenja APV. Kontrolisana i manipulisana, javnost nije bila u stanju da prati i razume gotovo ništa od onog što se dešavalo. Samo na osnovu promene u naglasku izveštavanja pojedinih medija moglo se naslutiti kakva se sve drama i kakvi se sve obrti odigravaju iza scene.

Već prvi pogled na Nacrt zakona o utvrđivanju nadležnosti APV bio je dovoljan da se vide razmere povlačenja države Srbije iz Vojvodine. To se, u srazmeri sa „velikodušnošću“ pojedinih ministara, odigravalo u gotovo svim oblastima – od prostornog planiranja, preko poljoprivrede, turizma i saobraćaja, pa sve do prosvete i kulture. Naravno, i Ustav je (čl. 183) nabrajao sve te oblasti, za koje je određivao da u njima pokrajine mogu da imaju nadležnosti. Ali, Ustav je propisivao da se, u svakom konkretnom slučaju, tačna mera prenosa nadležnosti na pokrajinu uređuje posebnim zakonom. Tokom dogovaranja u Vladi o tome šta sve treba prepustiti APV, autonomaška frakcija u DS i drugosrbijanski mediji nastojali su da stvore atmosferu takmičenja među ministrima u odricanju od nadležnosti. Neki ministri su, izgleda, podlegli toj atmosferi, računajući valjda i sami da se tako najlakše mogu osloboditi odgovornosti i poslova. Ako zakon u ovoj formi bude usvojen, njihovih poslova će biti manje, ali će i države Srbije – u simboličkom i supstancijalnom smislu – severeno od Save i Dunava takođe biti manje.

U tom smislu posebno zabrinjava odredba iz Zakona kojom se ovlašćuje APV da „u oblasti kulture, prosvete i javnog informisanja može poveriti poslove iz svoje nadležnosti nacionalnim savetima nacionalnih manjina“ (čl. 74). Na taj način korporativni organi nacionalnih manjina mogu preuzeti od države Srbije direktnu upravu nad poslovima prosvete, kulture i informisanja. Time ovi korporativni organi postaju organi državne uprave! Ako, recimo, znamo da ovim zakonom APV dobija isključivu nadležnost nad nastavnim programima na jezicima manjina (čl. 34, st. 22), nad kojima, od sada, nijedna prosvetna vlast u Srbiji više nema kontrolu, to znači da APV sutra može to isto ovlašćenje da prenese na same nacionalne manjine (a svako ko iole poznaje političke prilike u APV zna kolika je opasnost da pokrajinska birokratija to zbilja i učini). Tako se lako može desiti da država Srbija bude jedina zemlja na svetu u kojoj će nacionalne manjine (preko svojih etnokrata) same odlučivati šta će i kako će da uče u državnim školama!

Situacija je izgledala još očajnija kada su se, 4. novembra, pred novinarima pojavili Mirko Cvetković i Nenad Čanak i izjavili „da su prihvaćeni predlozi i sugestije LSV-a na Nacrt zakona o prenosu nadležnosti Vojvodine“,„da će biti uvršten amandman kojim se precizira da je Novi Sad glavni grad Vojvodine“, „kao i rešenja u vezi sa imovinom pokrajine, pre svega kada je reč o javnim preduzećima“[1]. Izgledalo je da je DS potpuno legao na autonomašku rudu i da će, u simboličkom i stvarnom smislu, sporazum Cvetković–Čanak biti jednako zlokoban po državnu budućnost kao i sporazum Cvetković–Maček, 70 godina ranije.

Sutradan, 5. novembra, objavljujući u 19. minutu Dnevnika vest o tome da je Vlada usvojila Nacrt zakona o prenosu nadležnosti, RTS je kao jedini dodatak pustio izjavu Bojana Pajtića da se „Vojvodina izborila za maksimum“[2]. Slavodobitni izraz Pajtićevog lica, kao i činjenica da se ta sudbonosna vest toliko morala zabašuriti, izazivali su mučninu kod svakog ko je razumeo posledice stvaranja nove, paralelne države na tlu Srbije. Za 7. novembar, u subotu, bila je zakazana sednica Skupštine APV, na kojoj je bilo najavljeno da će biti usvojen Pajtićev Statut sa svim njegovim užasima – od odredbe da „Vojvodina predstavlja sastavni deo jedinstvenog kulturnog, civilizacijskog, ekonomskog i geografskog prostora Srednje Evrope (a ne države Srbije), preko izvođenja autonomije APV iz nekakvog „istorijskog prava građanki i građana Vojvodine“ (a ne iz Ustava), pa sve do prava APV na donošenje nekakvih „zakona“ i na sklapanje nekakvih „međunarodnih ugovora“.

Izgledalo je da je Pajtić iz sukoba sa Tadićem oko nadležnosti Vojvodine izašao kao apsolutni pobednik. Čovek se pitao zašto je Tadić onda uopšte toliko otezao sa prihvatanjem Pajtićevog Statuta Vojvodine – preko godinu dana! – ako je autonomašima ipak na kraju dao sve što su ovi bili natrpali u Statut? Zašto se Tadić posle godinu dana predao i Srbiju uveo u novu državnu katastrofu koja će je, neminovno i veoma brzo, svesti na granice negdašnjeg Beogradskog pašaluka? Briselska birokratija jeste vršila pritisak u tom pravcu. Ali, taj pritisak uopšte nije izgledao toliko jak da je Tadić morao da popusti i da se sve završi tolikim porazom nacionalnih snaga.

Onda je došao 7. novembar i odlučivanje u Skupštini Vojvodine o novom statutu. Pre same sednice, pred novinare je izašao Bojan Pajtić i gotovo uzgred objavio „da je SPS dostavio dodatne pravno-tehničke primedbe koje je Izvršno veće Vojvodine usvojilo“. Tim „pravno-tehničkim primedbama“ SPS-a Pajtić nije pridao nikakav značaj, nastavljajući da pripoveda svoju priču o „razvoju“ i „evropskom konceptu autonomije“. Pošto je RTV prekinuo prenos ove važne sednice upravo onda kada je došlo do rasprave o Statutu (tj. oko 18 časova), izgledalo je kao da je katastrofa neminovna i da će toga dana u Novom Sadu biti postavljeni temelji za novu antisrpsku državu i novu antisrpsku naciju.

Tek u ponedeljak, 9. novembra, iz pojedinih novina srpska javnost je saznala kakva verzija Statuta je zapravo usvojena i u čemu su se te „pravno-tehničke primedbe“ SPS-a sastojale. Ivica Dačić se sam pohvalio da je „usvajanjem šest amandmana SPS-a stavljena tačka na priču o Vojvodini kao državi u državi"[3]. Tim amandmanima, kako je javnosti objasnio Dačić, izbačena je odredba o Novom Sadu kao „glavnom gradu Vojvodine“ (on je sada postao samo „glavni administrativni centar APV"), pokrajina je ostala bez ovlašćenja da donosi „zakone“ (to su sada samo „skupštinska akta“), APV neće moći da sklapa nikave  „međudržavne ugovore“ (već samo „međuregionalne“), izbačene su odredbe o „jedinstvenom prostoru Srednje Evrope“ (a upisano je da je Vojvodina neotuđivi deo Srbije), izbačeno je pozivanje na „istorijsko pravo građanki i građana Vojvodine" (i stavljeno da se autonomija izvodi iz srpskog Ustava), a dodato je i da će APV osnivati predstavništva u regionima i u Briselu samo uz saglasnost Vlade. Iz Statuta je takođe, prema Dačiću, izbačena odredba da Vojvodina može privremeno da uređuje pitanja koja su za nju značajna, a koja nisu pokrivena republičkim zakonima i propisano da ona sama neće određivati šta je njena imovina, već će to biti uređeno republičkim zakonom. Takođe je izbačena i odredba da se nadležnosti pokrajine finansiraju iz prikupljanja poreza na teritoriji Vojvodine, a ubačeno je da Vlada u svakom trenutku može da pokrene ocenu ustavnosti svake odluke APV i da ih suspenduje pre stupanja na snagu, objasnio je Dačić.

Ako je istina ono što je objavio Dačić – što je do trenutka davanja ovog teksta u štampu bilo nemoguće utvrditi jer izmenjena verzija Statuta još nije bila objavljena – onda se 7. novembra ipak dogodio jedan važan preokret. U Skupštini APV usvojen je Statut koji ipak nije njegova najcrnja separatistička verzija. Zapravo, od onih najgorih odredbi, zbog kojih je Pajtićev statut i bio doživljavan kao „stvaranje države u državi“, izgleda da su ostale samo dve simbolički važne i zato neprihvatljive odredbe – preimenovanje Izvršnog veća APV u „vladu“ i odredba o osnivanju nekakve Vojvođanske akademije nauka i umetnosti.

Predlog o preimenovanje IV u „vladu“ Pajtić je svojevremeno obrazlagao „prilagođavanjem evropskim standardima“. Navodno „evropske regije“ tako zovu svoje uprave. Međutim to nije tačno. U Nemačkoj, države koje čine federaciju zaista na čelu imaju „vladu“(Staatsregierung i Landesregierung). Ali, Nemačka je federacija i njenim oponašanjem Srbija se samo može federalizovati, ne i regionalizovati. U Italiji, međutim, koja nije federacija, čak i pokrajine sa posebnim položajem – kakva je Alto-Adiđe – nemaju na čelu „vladu“ (governo,Consiglio dei ministri), već „pokrajinsku upravu“ (Giunta regionale). Ta razlika nije slučajana. Vlada naspram vlade, skupština naspram skupštine, lako mogu da daju, u krajnjem ishodu, državu naspram države. Pogotovo je to moguće u slučaju Vojvodine, koja je nesrazmerno velika pokrajina (2,0 miliona stanovnika) u odnosu na ostatak Srbije (bez Kosova 5,5 miliona).

I odredba o VANU je simbolički veoma važna. Naš sistem je uvek bio sistem državnih, odnosno nacionalnih akademija i zato se ponovno osnivanje VANU mora doživeti kao simbolički uvod u stvaranje nekakve nove države i nacije. Opravdanje da u nekim zemljama postoje regionalne akademije nauka može imati smisla samo ako se taj sistem doslovno primeni i na Srbiju. Ali, tek je ideja stvaranja regionalnih akademija nauka po Srbiji besmislena, jer je Srbija isuviše mala zemlja za tako nešto. Kako oživljavanje VANU nema naučnu ili funkcionalnu opravdanost, to onda ono i ne može biti drugačije shvaćeno nego kao političko pitanje. Zato i jeste neprihvatljiva odredba Statuta kojom se ovaj kriptodržavni simbol ponovo oživljava.

Kako Skupština Srbije može samo dati saglasnost na Statut APV, a ne može menjati njegove odredbe, to je jedini preostali način da se ove dve opasne stvari poprave žalba Ustavnom sudu. Naime, član 126 Ustava izričito pominje „izvršno veće autonomne pokrajine“ (dakle, u Ustavu nema govora o „vladi“), a član 183 Ustava, u kome se nabrajaju nadležnosti autonomnih pokrajina, uopšte ne navodi nauku kao oblast za koju pokrajina može biti nadležna (pa onda ne može biti ni govora da pokrajina može osnivati naučne ustanove). Opozicija, kao i nadležne ustanove u Srbiji, ovu žalbu svakako treba da podnesu kako bi i ove dve veoma opasne stvari u Statutu bile ispravljene.

Ipak, nakon obrta od 7. novembra, Statut više nije tako zlokoban državni dokument kakav je bio pre amandmana SPS-a, što otvara dva pitanja – usled čega je došlo do ovog obrta i šta opozicija dalje može da uradi u vezi sa Statutom i Zakonom prenosu nadležnosti?

Obrt se svakako ne može objasniti samo pritiskom Dačića i SPS-a. Socijalisti ne daju skupštinsku većinu u APV, a u srpskom parlamentu, zahvaljujući podršci Čedomira Jovanovića i LDP-a, Statut je mogao da bude izglasan i bez Dačića. Očigledno, Pajtić nije prihvatio Dačićeve amandmane zato što je to nalagala skupštinska računica, već zato što mu je to rečeno iz same Demokratske stranke, zapravo iz njenog vrha. Ali, zašto je vrh DS-a konačno smogao snage da dovede u red ovu Pajtićevu brljotinu? To teško da je bilo zbog nezadovoljstva partijske baze jer se ona u DS-u pita koliko i u drugim srpskim strankama (tj. ništa). To je izgleda bilo zato što se u okruženju predsednika Tadića shvatilo da bi usvajanje Pajtićeve verzije Statuta mogao biti vodenički kamen za DS na nekim narednim izborima. Jer, da je takav statut prošao, Vojvodina bi zaista postala pseudodržava u državi Srbiji i opozicija bi s pravom mogla da optuži Tadića da je izdao zemlju. Sada je to opasno oružje izbijeno iz ruku opozicije. Tadić i DS mogu sa optimizmom da čekaju obećani, svetonikoljski beli šengen. I da očekuju rast rejtinga koji jedina šargarepa što smo je ikada dobili od EU može da donese predsedniku i njegovoj stranci.

Tim teže je odgovoriti na pitanje šta bi sada opozicija trebalo da radi. Statut se u Skupštini Srbije može samo primiti ili odbaciti u celosti, a pošto su iz njega izbačene one najstrašnije odredbe, on više ne može biti ono sredstvo mobilizicaije i intergacije opozicije kakvo je doskora svima izgledalo da će da bude. Opozicija će svakako nastaviti sa napadima na Statut. Ali, posle Dačićevih izmena, biće teško ubediti javnost da je ovaj dokument toliko poguban da zavređuje vaninstitucionalni angažman – uključiv i najavljene proteste i demonstracije. Pojedine njegove odredbe svakako treba obarati na Ustavnom sudu. Ali, on više nije centralni državni izazov i predmet ključnog političkog spora kakav je bio ovih godinu dana.

Opozicija bi, međutim, morala sada da se usredsredi na Zakon o prenosu nadležnosti. Jer bez obzira na obrt od 7. novembra, on je ostao nepopravljen, a njegove odredbe u Skupštini Srbije se mogu i moraju popraviti. Opoziciji u tom pritisku na vlast treba da pomogne celokupna javnost, budući da se ovim zakonom postavljaju temelji institucija APV koje će u narednim decenijama uobličavati društveni život severne srpske pokrajine. Društvene nauke, kao i naše iskustvo uostalom, uče nas da će se institucije, ma kako samo formalne bile, jednom kada se naprave brzo ispuniti sadržajem. Elita iz institucija uvek teži maksimalizovanju moći, zahtevajući za „svoju“ instituciju sve nadležnosti koje može da dobije. Zato nije nevažno kakve će biti startne institucionalne pozicije „vojvođanske elite“, tačnije pokrajinske birokratije. Ako ona od samog početka dobije previše, njeni apetiti će time samo porasti. Jer, ma koliko da se Cvetkovićevi ministri odricali svojih ovlašćenja, autonomaška glad za uvećanjem i kontrolom pokrajinskog komada državnog kolača uvek je bila samo još veća, ma koliko toga da su dobili. U interesu ove zemlje i ovog naroda jeste da autonomaška birokratija dobije što manje ovlašćenja i što manje novca. Zato je dalje kresanje Zakona o prenosu nadležnosti važna tačka u borbi za očuvanje državnog jedinstva i uspostavljanje funkcionalnog sistema državne uprave.

Posebno se o tome mora voditi računa kada je u pitanju prosveta. Prosveta jeste stvaranje nacije, kao što je već odavno rečeno. Zato Srbija ne sme da ovu važnu oblast prepusti pokrajinskoj birokratiji, kao što je to Vlada uradila predlogom Zakona o prenosu nadležnosti. Pogotovo je pogubno deo prosvete koji se tiče nacionalnih manjina davati u ruke manjinskim etnokratama. To je stvaranje pravih obrazovnih feuda u sistemu državnog obrazovanja, a takav sistem je u svakoj zemlji jedinstven. Zato sa posebnom pažnjom treba pristupiti skupštinskoj raspravi o Statutu i Zakonu i preduzeti sve da se daljim popravkama Zakona do kraja otkloni katastrofa koja je do samo pre neki dan izgledala kao neizbežna.


[2] Pajtić je, sutradan, tu izjavu u nekoliko navrata varirao. Vidi, recimo: http://www.b92.net/info/vesti/index.php?yyyy=2009&mm=11&dd=07&nav_category=206&nav_id=391106

 

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner