Početna strana > Rubrike > Politički život > Bunjevci neće „putovnicu“
Politički život

Bunjevci neće „putovnicu“

PDF Štampa El. pošta
Dušan Kovačev   
četvrtak, 04. mart 2010.

(Fond Slobodan Jovanović, 3.1.2010)

„Ko neće brata za brata, imaće tuđina za gospodara”

Narodna poslovica

Danas, nažalost, malo ko u Vojvodini zna da je odluku o prisajedinjenju matici Srbiji, s jeseni 1918. godine, donela Velika narodna skupština Srba, Bunjevaca i ostalih Slovena. Danas, po osnovu člana 40 Statuta Vojvodine, Savet nacionalnih zajednica (Gornji dom skupštine) Vojvodine ne sme da broji više od 50 posto članova koji se izjašnjavaju kao pripadnici srpske nacionalne zajednice[1]. Danas, Ministarstvo za nacionalne manjine, na čijem je čelu jedan od glavnih protagonista autonomaškog Korhecovog Statuta, zavodi “prinudnu upravu” nad Bunjevačkim nacionalnim savetom.

Iako su Bunjevci, odmah uz Srbe, 1918. godine postali konstitutivni narod Vojvodine, Korhecov Statut devedeset godina kasnije ne daje nijednoj naciji u Vojvodini konstitutivni položaj. Korhecov Statut propisuje nacionalnu ravnopravnost[2] i pri tome, odmah nakon navoda Srba, enumerativno navodi Mađare. Bunjevci su tek na osmom mestu, iza Hrvata.

Poreklo, identitet i sticanje nacionalnog statusa Bunjevaca

Poreklo Bunjevaca u oblasti Subotice, Sombora i Baje davno je počelo da zanima etnologe[3], ali se, ipak, teško može izvesti definitivan sud o njihovom nacionalnom poreklu. Najverovatnije potiču iz Like, Gorskog Kotara, dalmatinske Zagore ili Bosne i Hercegovine. Bunjevački identitet se razvijao u sasvim drugim uslovima od onih u kojima oni žive danas. Tradicionalno, najveći broj Bunjevaca je vekovima živeo na salašima između Sombora, Baje i Subotice, a s vremenom su počeli da naseljavaju ove gradove. Važna osobenost njihovog života bilo je trajno prebivanje van grada, na salašima, gde su se bavili poljoprivredom, uz povremeno, pa sve trajnije boravljenje u selu ili gradu. Sve do dvadesetog veka na mentalitet većine Bunjevaca nije presudno uticalo građansko društvo, pošto čak ni “ušoreno” selo (kakvo je u Vojvodini bar dva veka povezano čvrstom infrastrukturom), dugo nije bilo tipični ambijent bunjevačkog naselja.

U doba oslobođenja od Habzburga, među Bunjevcima je bilo i srpskog nacionalnog osećaja. Danas, recimo, malo ko zna za nekad poznatu bunjevačku i srpsku književnicu Maru Đorđević-Malagursku. Naravno, reč je o književnici koja je i te kako bila svesna problema „nacionalne pripadnosti” Bunjevaca, njihovog jezika i pisma[4], a koje je politička stvarnost pred ovu etničku grupu postavila već krajem 19. veka. Malagurska je objavljivala knjige na ćirilici, a njena, među Bunjevcima dobro poznata zbirka „Vita Đanina i druge pripovetke iz narodnog života” direktno je svedočanstvo da je bilo Bunjevaca koji su smatrali svoj jezik srpskim. Doduše, do pre samo nekoliko decenija, Hrvati i Srbi su govorili istim jezikom, a i sada se na njemu jednako potpuno razumeju i jednakim pismom se može zapisati govor obe zajednice. Ipak, bez obzira na sve, Vikipedija (koju uređuje bog zna ko), Maru Đorđević-Malagursku svrstava u hrvatske pisce.[5] Bez obzira na to što je Malagurska bila udata za Srbina i objavljivala svoje stvaralaštvo ćirilicom, nikad se u njenom stvaralaštvu nije našlo bilo šta što bi uvredilo Bunjevce, niti je jezik kojim je govorila i pisala ikad nazvala govorom „paora” ili „salašara”.

Nažalost, danas su Bunjevci izloženi novom obliku birokratske diktature, zavedene odlukom Čiplićevog Ministarstva za nacionalne manjine.

Nacionalno izjašnjavanje postajalo je bitan element identiteta Bunjevaca, tek kada je narastala potreba za njihovim učešćem u trajnim i samostalnim oblicima političke saradnje, i kada su se razvile prilike u kojima su Bunjevci osetili potrebu i mogućnost da se bave političkom delatnošću i stvore kulturne i političke ustanove. O tome da li je „nacionalna” pripadnost Bunjevaca srpska ili hrvatska, mnogo se raspravljalo. Međutim, do kraja dvadesetog veka, u okvirima ovih alternativa, pitanje nacionalne pripadnosti Bunjevaca nije rešeno. Tek krajem dvadesetog veka Bunjevci su u Srbiji (ne u Hrvatskoj i Mađarskoj) konačno dobili slobodu kojom su ostvarili status nacije. Za identitet i posebnost Bunjevaca, od naročite važnosti je bio i ostao njihov autentični žetelački skup, Dužijanca[6]. U doba formiranja identiteta ovog naroda DŽulijanca je napredovala i od privatnog žetelačkog običaja postala najpre lokalna kulturna manifestacija, da bi, najzad, postala trajni doprinos kulturi bunjevačkog matičnog grada, Subotice.

Bez obzira na činjenicu da postoji mnogo vojvođanskih Hrvata bunjevačkog porekla, i bez obzira na agresivnu politiku „hrvaćenja”[7], Bunjevcima je matica u državi Srbiji, jer „ostale države u regionu” nisu priznale njihovu nacionalnu posebnost. Sedište Bunjevačke matice i njihovog Nacionalnog saveta[8] je u Subotici. Politički organizovani, Bunjevci su od početka sa Srbima i ostalim Slovenima učestvovali u srpskom političkom životu. Od početka, od pomenute Velike narodne skupštine, koja je obnovila Srpsku Vojvodinu, kad su sa njima zajedno odlučili da se pripoje Srbiji kao svojoj matičnoj državi[9].

Što se tiče do sada nezavisnih ustanova Bunjevaca, treba navesti da je u Subotici sedište Bunjevačkih novina[10] i novinsko-izdavačke kuće Bunjevački informativni centar, kojim bi trebalo da rukovodi demokratski izabrani Bunjevački nacionalni savet. To bi, dakle, bili organi Bunjevačke nacionalne manjine.

Hrvaćenje Bunjevaca

Personalnim izmenama koje je izvršilo Čiplićevo ministarstvo, iz bunjevačkih nacionalnih ustanova odstranjeni su, upravo, protagonisti bunjevačke nacionalne posebnosti. Dosadašnji predsednik Nacionalnog saveta Bunjevaca Mirko Bajić otvoreno je upozorio na moguću formu zloupotrebe u budućnosti:
„Bilo bi pogubno da se Savet bira elektorskim sistemom, jer bi to dovelo do postepene asimilacije Bunjevaca u Hrvate”.

Uticaj hrvatske nacionalističke politike na Bunjevce i Šokce radi razvijanja hrvatske političke nacionalne svesti kod njih u Bačkoj skoro da nije postojao pre 1925. godine. Tek 1913. godine se prvi put pojavila jedna politička teza da su “Bunjevci i Šokci ogranak naroda Hrvatskoga”[11]. Međutim, već sledeće godine isti časopis navodi da su Bunjevci “mješavina hrvatskog i srpskoga naroda”.[12] U 1926. godini je deo Bunjevačko-šokačke političke stranke prišao nacionalističkoj HSS-i Stjepana Radića.[13] Ovaj događaj je bio posledica toga što je Radićeva stranka spretno iskoristila nezadovoljstvo Bunjevaca poreskom politikom i agrarnom reformom Kraljevine SHS u uslovima svetske ekonomske krize, za koju su seljaci po pravilu krivili domaću vlast. HSS je pomogla stvaranje nekoliko zadružnih i prosvetnih ustanova među Bunjevcima[14]. Tada im je ovo bilo lako ostvarivo, pošto su zagrebačke privatne banke tokom dvadesetih godina HH veka raspolagale najvećim delom slobodnog finansijskog kapitala u Kraljevini SHS.[15]

Hrvatska nacionalna propaganda je naročito razvijana od strane komunista odmah nakon Drugog svetskog rata i ubrzo je dobila novi, do tad neviđeni, zamah osnivanjem kulturno-umetničkih društava koja su na severu Bačke među Šokcima i Bunjevcima osnivana kao hrvatska. Pod pokroviteljstvom komunista je intenzivno i sistematski vršena hrvatska nacionalna propaganda među Bunjevcima. Komunistički aktivisti su organizovali redovna učešća Bunjevaca u nacionalnim manifestacijama u Hrvatskoj i tesno sarađivali sa ustanovama hrvatske kulture[16]. Treba imati na umu da je deklaracija HSS-a[17] iz 1926. godine samo Šokce izričito ubrojala u Hrvate, iako u tekstu nejasno pominje Bunjevce.

Komunistička partija Jugoslavije je odmah po „oslobođenju” jugoslovenskih krajeva u kojima Bunjevci žive donela propise kojima je naložila da Bunjevci pripadaju hrvatskom narodu i sprovela formalnu agitaciju u tom cilju među bunjevačkim stanovništvom[18]. U vezi sa asimilovanjem Bunjevaca u Hrvate, izdati su nalozi vlastima o preregistraciji Bunjevaca u Hrvate[19]. Svedočanstva o tome su dokumentovana, dokumenti su objavljeni od strane članova Bunjevačkog nacionalnog saveta. Ove izvore niko sa hrvatske strane nije ni pokušao da ospori, jer su očigledno istiniti. Nasilno prevođenje Bunjevaca u Hrvate nakon Drugog svetskog rata, dakle, nije nikakva “teza” ili “spekulacija”, već dokazana činjenica.

Komunistička partija Jugoslavije je odmah po „oslobođenju” jugoslovenskih krajeva u kojima Bunjevci žive, donela propise kojima je naložila da Bunjevci pripadaju hrvatskom narodu i sprovela formalnu agitaciju u tom cilju među bunjevačkim stanovništvom.

U vezi sa asimilovanjem Bunjevaca u Hrvate izdati su nalozi vlastima o preregistraciji Bunjevaca u Hrvate.

Nakon nasilne komunističke preregistracije Bunjevaca u Hrvate u administrativnim spiskovima i drugim javnim dokumentima, i nakon aktivne terenske nacionalne agitacije u tom cilju, dalja hrvatizacija Bunjevaca je vršena u nauci, kulturi i prosveti. Primer trajne kulturne politike hrvatizacije Bunjevaca trajno je prisutan u odrednici „Bunjevci”, Enciklopedije Jugoslavije, koja se završava nizom neargumentovanih i neistinitih navoda o nasilnom „posrbljivanju” Bunjevaca u Kraljevini Jugoslaviji[20]. Nasilno i sistematsko asimilovanje Bunjevaca u Hrvate u komunističkom režimu Josipa Broza, Enciklopedija Jugoslavije (čiji je glavni cenzor bio Miroslav Krleža), naravno, sasvim je prećutana.

I u naše vreme, kada Jugoslavije odavno više nema, propagandni pritisak hrvatskih nacionalista se nastavlja kroz enciklopedijsko-leksikografsku i drugu kulturnu delatnost. Upravo ovo možemo videti danas, na primeru pripreme Leksikona podunavskih Hrvata – Bunjevaca i Šokaca[21] i delatnosti Udruge za potporu bačkim Hrvatima[22].

Ipak, i pored svega ovoga, Bunjevci su, bez obzira na nacionalno izjašnjavanje, donedavno očuvali kulturno jedinstvo. Tek političkim zloupotrebama DŽulijance (danas postoje dve DŽulijance), agresivnim izjavama hrvatskih političara i književnika i uspostavljanjem autonomaške “prinudne uprave” nad Bunjevačkim nacionalnim savetom, učinjeno je sve da se Bunjevcima ogadi bavljenje politikom ili da se svede na romantično bavljenje etnografijom, pesmom i slaninom. O čemu se radi?

Zašto vojvođanski Hrvati ne dopuštaju Bunjevcima da govore svoj jezik van salaša?

Naime, još pre nego se podelilo i samo rukovodstvo Bunjevačkog nacionalnog saveta[23], dok su svi još bili zajedno, Bunjevci su se sukobili sa rukovodstvom grada Subotice. Grad je, prema rečima Nikole Babića (nedavno smenjenog predsednika BNS), zloupotrebio njihovu glavnu kulturnu manifestaciju: „Načini na koji se Dužijanca danas organizuje kao, navodno, gradska manifestacija, ukazuje na to da se otvoreno zloupotrebljava u svrhu negiranja postojanja Bunjevaca kao autohtonog naroda.”[24] Pale su vrlo teške optužbe, BNS je optužio gradonačelnika Subotice Sašu Vučinića „da je stao na stranu onih koji, kako je navedeno, otvoreno podstiču asimilaciju Bunjevaca u Hrvate, jer je potpisao pozivnice za proslavu u kojima se spominju bunjevački Hrvati[25].” Osim toga, u javnosti Subotice i Vojvodine je i danas živo sećanje na subotičku Dužijancu iz 2006. godine, kada je, uz prisustvo tadašnje ministarke Ivane Dulić-Marković, bio „nazočan” i predsednik ultranacionalističke HSP iz Hrvatske, Anto Đapić.[26] Srpska ministarka je, međutim, demantovala da se sa njim susrela tom prilikom. Iako iz Čaprazlija (Zapadna Hercegovina), Antovi Đapići teško bi mogli biti bunjevačkog porekla, pošto ova „obitelj” inače potiče od familije „Đapića” koja se onamo doselila iz okoline današnjeg Nikšića[27].

Pripadnici Bunjevačkog nacionalnog saveta su, međutim, još 2005. godine doživeli kao tešku uvredu (tvrde da se radi o krivičnom delu) izjavu predsednika DHSV Petra Kuntića, koji je „optužio Bunjevce i Republiku Srbiju da vrši veštačku podelu Hrvata na Hrvate i Bunjevce, a u cilju asimilacije Hrvata u Bunjevce”. Tom prilikom je dodao: „ako su Bunjevci Hrvati u svim zemljama u regionu, onda su to i u Srbiji”.

Neupućenom čitaocu možda izgleda neverovatno da bi Bunjevačkom nacionalnom savetu smetali Hrvati, pošto je među današnjim vojvođanskim Hrvatima mnogo njih bunjevačkog porekla, a oni ili već njihovi stari su svojom voljom prihvatili da se tako nacionalno izjasne, na šta imaju pravo. Pripadnici Bunjevačkog nacionalnog saveta su, međutim, još 2005. godine doživeli kao tešku uvredu (tvrdili su da se radi o krivičnom delu) izjavu predsednika DHSV Petra Kuntića, koji je „optužio Bunjevce i Republiku Srbiju da vrši veštačku podelu Hrvata na Hrvate i Bunjevce, a u cilju asimilacije Hrvata u Bunjevce”.[28] Tom prilikom je dodao: „ako su Bunjevci Hrvati u svim zemljama u regionu, onda su to i u Srbiji”[29]. Šta znači ova izjava? Pa to je jasno negiranje postojanja autohtone nacije u Srbiji, koja je Bunjevcima matična država. Onome što je razumljivo svima, tumačenje ne treba. Međutim, tadašnji pokrajinski sekretar za obrazovanje i kulturu Zoltan Bunjik, ponašanje šefa DHSV nazvao je: tek „preuranjenim reagovanjem”[30]. Za šta je to bilo „preuranjeno”? Nema za šta drugo, do za napad na Bunjevački nacionalni savet, na njihovu nacionalnu posebnost, jer medijsko oduzimanje „legitimiteta” bunjevačkim ustanovama još nije bilo obavljeno i tek je trebalo usvojiti nove propise o manjinama. Međutim, predstavnici Bunjevaca su naveli da je ovo Kuntićevo ponašanje slično nečemu što je DHSV izvršila još pre 13 godina.

Negiranje bunjevačke nacionalne posebnosti nije dakle od juče: „Potpredsednik Izvršnog odbora Bunjevačko-šokačke stranke Nikola Vizin je nedavno na godišnjoj skupštini svoje stranke obavestio članstvo da je na sastanku predstavnika svih nacionalnim manjina, uoči donošenja Zakona o manjinama, uspeo da spreči prihvatanje zahteva Demokratskog saveza Hrvata Vojvodine da se Bunjevci brišu kao nacionalna zajednica. Predsednik IO bivše BŠS Nikola Babić dodao je i to da se na Bunjevce i dalje vrši pritisak, i politički i verski i praktično, agresija na nacionalnu samobitnost. “Dozvolili smo sebi da budemo podeljeni i da zaboravimo sopstveno i ime pradedova i pogazili smo amanet koji su nam ostavili da budemo svoji ljudi. To nam više nije potrebno jer ovo nije 1945, kada smo jednim dekretom Titovog izaslanika morali biti tretirani kao Hrvati” – objašnjava Babić, navodeći podatke da je Bunjevaca po popisu iz 1934. godine u Subotici bilo 43872, a 1991. godine 17439. Zbog sumnje u regularnost sastava popisivača, među kojima nema nijednog Bunjevca, Vizin je čak najavio i zahtev za poništenje popisa ukoliko podaci ne budu verodostojni”.[31] Danas, međutim, više ne postoji ni Bunjevačko-šokačka stranka. S ovom strankom nikako ne treba brkati Hrvatsko bunjevačko-šokačku stranku[32] čiji je predsednik BlaškoTemunović[33], a koja je javnosti postala poznata zahvaljujući apelu da se u Beogradu podigne spomenik Stjepanu Radiću. Treba je razlikovati i od Bunjevačke stranke Vojvodine Branka Franciškovića.[34]

Ovaj napad na bunjevačku autohtonost dogodio se u vezi sa pokušajem Bunjevačke nacionalne zajednice da konačno standardizuje bunjevački jezik i pismo, u saradnji sa SANU, VANU i Hrvatskom akademijom nauka. Predsednik zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata Dujo Runje[35] izričito je Bunjevcima osporio to pravo, pozvavši se na Povelju Evropskog parlamenta o regionalnim i manjinskim jezicima”, prema kojoj „nigde nema bunjevačkog jezika”. Tom prilikom, Dujo Runje je izjavio kako se ovaj govor „koristi samo još na nekoliko bačkih salaša”[36]. Inače, upravo na tom govoru, hrvatskim pismom, sasvim identičnom srpskoj latinici, piše hrvatski književnik bunjevačkog porekla, Tomislav Žigmanov, ravnatelj (direktor) zavoda u kome je Runje predsednik Upravnog odbora. Ako je ovo izjava čoveka u vrhu kulture vojvođanskih Hrvata[37], i šefa sekcije Hrvatskog akademskog društva za odgoj, obrazovanje i prosvjetu[38], šta je onda nekultura i loš odgoj?

Tvrdnjama Duja Runje se jasno usprotivio Mirko Bajić, navodeći da „Bunjevački jezik koristi više od 20.000 ljudi” i da „Bunjevci nisu Hrvati”.[39] Reagovala je i glavna urednica Bunjevačkih novina Vesna Vidaković, braneći se od optužbi kako su „Bunjevci udarna pesnica Miloševićevog režima”, u vezi sa čim su lično pomenuli i nju[40], zaboravivši koliko je učinila na polju bunjevačke etnologije i književnosti. Slične optužbe protiv bunjevačkih udruženja vršene su i ranije.[41] Navodi o vezi s Miloševićevim režimom su pravi pokušaj bizarne satanizacije Bunjevaca. Nažalost, prostačka izjava Duja Runje je izrečena pre nego što su doneti propisi o zaštiti manjina od diskriminacionog ponašanja (Zakon o zabrani diskriminacije). Nije nam poznato da se iko iz DSHV, niti iz Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata ikada izvinio Bunjevcima za pomenuti prostakluk, niti da su „evro” i „multi” autonomaške kolege na ikakav način reagovale protiv „govora ljubavi” iz vrha kulture hrvatske manjine u Srbiji. A pred kim da Bunjevci „internacionalizuju” svoje nacionalno pitanje kad ih u Hrvatskoj i Mađarskoj ne priznaju, a Brisel je predaleko?

Obrazovani Bunjevci dobro znaju da je agresivni prostakluk Duja Runje isto ono što je pre stotinu godina doživeo njihov narodni svećenik Paja Kujundžić, kada je, kao gimnazijalac, čuo u subotičkoj gimnaziji od svog profesora Antala Farkaša kako Bunjevci govore „paorski jezik (koji) nema više od trista reči.”[42] Dakle, opet se Bunjevcima radi isto. Opet im smanjuju broj reči jezika, pismo im brišu, a njihov govor opet nateruju na salaše. Posle sto godina, ne događa se to više u „Dunavskoj monarhiji”, već u hvalisavoj „Evropskoj, multietničkoj, tolerantnoj i multikonfesionalnoj regiji”, koja plovi uz Dunav, ka DKMT i raznim „dunavskim federacijama” birokratskih regija. Za to vreme u Novom Sadu organizuju balove, a u Subotici jednako Mađari, Bunjevci, Hrvati i Srbi ostaju bez posla i osnovnih prihoda za život.

Na jezik i pismo Bunjevcima političari vojvođanskih Hrvata ne daju pravo, jer bunjevački jezik i pismo nije pomenula „evrobirokratija”. Zar mislite da je ikog u Briselu briga kako se govori i u Beogradu, Pešti i Zagrebu, a kamoli u Subotici, Baji, Osijeku, Somboru ili Kaloči? Jednako se brinu za njih danas u Briselu, koliko su se pre jednog veka brinuli u Šenbrunu. Ili će, ako mislite da oni mare o vama, porasti vaš “Selbstgerechtigkeit”? Ideološki potomci malograđanske “mitelojropske” birokratije poraženih vremena maštaju da vrate “svu tu ravnicu” u nepostojeće pastoralno stanje od pre sto godina, u “rajšku flajšmašinu”, a lažu nas kako su „orijentisani ka budućnosti”.

Bunjevački jezik i pismo sada ne progone mađarski nego hrvatski nacionalisti kojih, na sopstvenu sramotu, ima mnogo bunjevačkog porekla, od kojih neki govore i pišu ovim jezikom, a koji su i državljani Srbije, matične države Bunjevaca. Takvi nisu zapamtili jasnu poruku tvorca bunjevačke književnosti: „ne slušajmo nikad one koji bi nas ma kakvim načinom razdvajati htjeli, to su bo očevidni obći neprijatelji naši.” A narodna poslovica kaže: „Brat je oko iskopao, zato je tako duboko”. Hvala dragom Bogu da braća više oči ne vade, ali bunjevački jezik i pismo, evo, hoće da zatru.

Autonomaši „zapušavaju” bunjevačka usta

„Prinudna uprava” nad Bunjevcima nastupila je u jeku verbalnih napada hrvatskih nacionalista u Vojvodini na one koji ne dele osećaj pripadnosti hrvatskom narodu.

Odlukom Ministarstva na čijem čelu je Svetozar Čiplić, neposredno pred popis Bunjevaca, uvedena je prinudna uprava u njihov Nacionalni savet, pod izgovorom sticanja „zakonskih uslova.”[43] Umesto dosadašnjeg rukovodstva, Bunjevačkim nacionalnim savetom će rukovoditi imenovani birokratski privremeni organ.

Ovim činom, svi koji su bunjevačkog porekla, ostali su konačno ideološki i nacionalno, trajno podeljena zajednica[44], pošto je glavni protagonista autonomaštva iz beogradske vlade, sasvim paralisao njihove samostalne bunjevačke nacionalne političke ustanove. Tragikomično je da su „uslovi ostvareni”, pošto je manji deo članova Bunjevačkog nacionalnog saveta podneo ostavku na članstvo u njemu, pa je ministar, upravo iz redova ovih koji su podneli ostavke, formirao upravu privremenog organa.[45] Jasno je da imenovanjem privremene uprave u bunjevačkim nacionalnim ustanovama nije primenjeno načelo reprezentativnosti, niti poštovana demokratska volja bunjevačke nacije. Međutim, personalno rešenje u privremenoj upravi BNS je sasvim u skladu s načelnom unutrašnjom protivrečnošću autonomaškog stava.

Recimo, autonomaši zastupaju mišljenje kako je obnova Srpske Vojvodine 1918. godine bila „nelegitimna”, pošto u njoj nisu učestvovali predstavnici Nemaca, Mađara i Rumuna. Oni ignorišu činjenice da su sve navedene manjine kasnije, svojim učešćem u demokratskom poretku kraljevine SHS, priznale legitimitet njenog poretka. Autonomašima danas nije „nelegitimna” „prinudna uprava” nad Bunjevcima, sastavljena listom od lica koja su se izričito, ostavkom odrekla svog učešća u demokratski izabranom Bunjevačkom nacionalnom savetu. Na tom primeru se vidi unutrašnja suprotstavljenost autonomaškog stava, koja je “rešiva” jedino birokratskim nasiljem vlasti. Jedino što autonomašima nikad nije bilo “nelegitimno” bila je komunistička Brozova diktatura u Jugoslaviji i “ustavni” položaj SAP Vojvodine u toj diktaturi.

„Prinudna uprava” nad Bunjevcima nastupila je u jeku verbalnih napada hrvatskih nacionalista u Vojvodini na one koji ne dele osećaj pripadnosti hrvatskom narodu. U najosetljivije vreme, kad se priprema posebni birački spisak bunjevačke nacionalne zajednice, bunjevačkim nacionalnim ustanovama oduzeta je samostalnost.

Politički i kulturni predstavnici hrvatske manjine, videli smo iz priloženog, nastupili su organizovano i agresivno prema nacionalno izjašnjenim Bunjevcima. Oni još nisu sproveli izbore za hrvatski nacionalni savet i nisu utvrdili poseban birački spisak za tu ustanovu. Može li se očekivati da na posebnom spisku budu prijavljeni i Bunjevci i oni koji se tako nacionalno ne osećaju, ali bi se u njemu našli radi ostvarenja većine po volji političara vojvođanskih Hrvata, unutar bunjevačkih samostalnih nacionalnih ustanova? Nikola Vizin, kojeg sam radi ovoga neposredno kontaktirao, smatra da je to moguće i uputio je na odredbe Zakona o Nacionalnim savetima nacionalnih manjina iz 2009. godine.[46]

Personalnim izmenama koje je izvršilo Čiplićevo ministarstvo iz bunjevačkih nacionalnih ustanova odstranjeni su, upravo, protagonisti bunjevačke nacionalne posebnosti. Dosadašnji predsednik Nacionalnog saveta Bunjevaca Nikola Babić je otvoreno upozorio na formu zloupotrebe: „Bilo bi pogubno da se Savet bira elektorskim sistemom, jer bi to dovelo do postepene asimilacije Bunjevaca u Hrvate”.[47]

Položaj bunjevačkih nacionalnih ustanova potvrđuje da ustavno-pravna arhitektura Vojvodine odavno više nije samo usamljena karikatura. Posle usvajanja „Korhecovog statuta”, u regiji, čija se birokratija na sva usta hvali „evropskošću”, „multikulturalnošću”, „multietničnošću”, „demokratskošću” i „antidiskriminacijom”, događa se upravo suprotno.

“Zavejan je put za salaš naš, ej da znaš!”

Svi Južni Sloveni su srodni narodi, a jezik, mentalitet i običaji Srba, Hrvata i Bunjevaca toliko su slični da je pravljenje podele po tom osnovu prava ironija istorije. Bunjevci su, pre više od sto godina, nasilno asimilovani u Kaloči, gradu gde su nekada bili najbrojniji, baš stoga što im je tamo efikasno zabranjeno da govore svojim jezikom i onemogućeno udruživanje po osnovu njihove sopstvene kulture. Tokom istorije, Bunjevci su jedino u državnom poretku Srbije bili politički prihvaćeni kao sasvim ravnopravan i samosvojni partner. Uz srpski narod, u matičnoj im državi Srbiji, Bunjevcima je konačno priznata i nacionalna posebnost. Gnusna je laž govoriti kako je “Bunjevce stvorio Milošević” i kako su oni bili njegova „udarna pesnica”. Još gnusnije je to što ovu laž šire isti oni koji ćute o nasilnom administrativnom upisivanju Bunjevaca, a učestvuju u zidanju vojvođanskog „ukletog salaša”, lažnog građanskog društva, na tekovinama komunističke društveno-političke zajednice iz doba Brozove diktature.

Hrvatski nacionalisti u Vojvodini nisu imali takta, delovali su prostački, primitivno i nasilno, otkrivši na vreme Bunjevcima svoje agresivne namere, umesto da se taktički, neprimetno i (najvažnije) bez srpske pomoći ministra Čiplića neprimetno uvuku u BNS.

S obzirom na političke i kulturne odnose s Hrvatskom (postoji Hrvatski konzulat u Subotici), veoma je čudno s koliko je provincijalizma i amaterizma vođena hrvatska politika prema Bunjevcima.

Agresivna hrvatska politika prema Bunjevcima u Vojvodini je i sa stanovišta hrvatske nacionalne stvari bila potpuno necelishodna, pošto je dovela do trajne podele, na Hrvate i one koji to nisu, među svima koji su bunjevačkog porekla.

Nažalost, danas su Bunjevci izloženi novom obliku birokratske diktature, zavedene odlukom Čiplićevog ministarstva za nacionalne manjine. Ukoliko, zahvaljujući tome, hrvatski političari u Vojvodini sprovedu efikasnu zloupotrebu biračkog prava, koje se pribojava već Nikola Vizin, mogu presudno uticati na formiranje personalnog sastava bunjevačkih ustanova “podobnih” za asimilaciju Bunjevaca u Hrvate. Tada se, izigravanjem demokratije, može dogoditi da one i zvanično „samoutope” nacionalnu posebnost Bunjevaca u velikohrvatski nacionalistički san koji se sanja u Zagrebu, veoma daleko od Subotice.

Ide li dan kada će hrvatski nacionalisti prevladati u bunjevačkoj matici i vratiti bunjevački jezik i pismo na ona „tri salaša”, na kojima Dujo Runje priznaje postojanje bunjevačkog jezika? Ne. Preživeće Bunjevci i ovu brižljivo razrađenu „asimilacionu politiku”, koju su im generacijski pripremali hrvatski nacionalisti, baš kao što su preživeli i vekovnu asimilaciju koju su im priređivali mađarski nacionalisti.

Hrvatski nacionalisti u Vojvodini nisu imali takta, delovali su prostački, primitivno i nasilno, otkrivši na vreme Bunjevcima svoje agresivne namere, umesto da se taktički, neprimetno i (najvažnije) bez srpske pomoći ministra Čiplića, neprimetno uvuku u BNS. S obzirom na političke i kulturne odnose s Hrvatskom (postoji Hrvatski konzulat u Subotici), veoma je čudno s koliko je provincijalizma i amaterizma vođena hrvatska politika prema Bunjevcima. Agresivna hrvatska politika prema Bunjevcima u Vojvodini je i sa stanovišta hrvatske nacionalne stvari bila potpuno necelishodna, pošto je dovela do trajne podele, na Hrvate i one koji to nisu, među svima koji su bunjevačkog porekla. Hrvatska politička brljotina je počela da zaudara u matičnom gradu Bunjevcima pod nosom, baš kad je srpska nacionalna politika u Vojvodini najslabija u poslednjih 20 godina. S te strane bi srpski nacionalisti mogli da budu veoma zahvalni Petru Kuntiću, Duju Runji i Tomislavu Žigmanovu i njihovim pokroviteljima. Bez obzira na to koliko će predstojeće formiranje bunjevačkih kulturnih ustanova biti izvršeno po volji hrvatskih nacionalista, podela naroda bunjevačkog porekla i govora po nacionalističkom šavu ostaće jasna i trajna zaslugom ove trojice.

Nacionalističke strasti u Evropi će opadati vrlo brzo, čim se se domaći malograđani suoče s onim stanjem koje je, davno, narodna književnost formulisala: „Šokci – bokci, Vlasi – siromasi.” Socijalna nestabilnost u uslovima niskog nataliteta loše je „gorivo” za razvoj nacionalizma. Sirotinju nije obogatio ni mađarski, ni srpski, pa neće ni hrvatski nacionalistički san. Bunjevci će opstati, u partnerstvu, međusobnom priznanju i dobrosusedstvu uz one sa kojima su opstajali vekovima. Uz Srbe, čija je država matična država Bunjevaca i uz Mađare i Hrvate sa kojima dele veroispovest, iako njihove nacionalne države Bunjevce još uvek ne priznaju kao posebnu naciju.
http://www.slobodanjovanovic.org /2010/03/01 /dusan-kovacev-bunjevci-nece-putovnicu/


[1] Čl. 40 st. 3: „Polovina članova saveta bira se iz redova poslanika koji se izjašnjavaju kao pripadnici nacionalne zajednice koja čini brojčanu većinu u ukupnom stanovništvu AP Vojvodine.” Ovaj eufemizam se, inače, odnosi na ograničenje političke ravnopravnosti srpskog naroda u Vojvodini, koji je prema Ustavu Republike Srbije nosilac suvereniteta, i kome je, takođe, kontradiktorno garantovana ravnopravnost članom 6 Statuta APV-e. Nacionalne zajednice su pravna kategorija koju ne poznaje ni Ustav Republike Srbije, ni srpski Zakon o nacionalnim manjinama, ali je, bez obzira na tu činjenicu i blagovremene kritike, ona ipak zadržana i u konačnoj verziji Korhecovog Statuta.

[2] Čl. 6.

[3] Butjovčić, Josip: Pregled i mišljenja o poreklu i imenu Bunjevaca. Daničar, Đorđe Popović: Bački Bunjevci i Šokci, Beograd, 1907.

Erdeljanović, Jovan: O poreklu Bunjevaca, Srpska kraljevska akademija, 1930, dostupno na sajtu www.scribd.com

http://www.scribd.com/doc/17539303/-1930-

[4] Bunjevka o Bunjevcima, 1041. Dostupno na blogu Kovčeg.tripod

http://kovceg.tripod.com/mara_malagurska.htm

[7] Drago, dr Njegovan: Dokumenti o nasilnoj hrvatizaciji Bunjevaca i Šokaca posle Drugog svetskog rata, Etnolingvistička i istorijska istraživanja o Bunjevcima, Subotica – Novi sad, 2008.

[9] Njegovan, dr Drago: Istorijska uloga Bunjevaca u prisajedinjenju vojvođanskih oblasti Kraljevini Srbiji 1918, Zbornik radova sa simpozijuma "O Bunjevcima", NS, 2007.

[11] Neven, 15. 2. 1913.

[12] Neven, 1914.

[13] Bara, Mario: Somborska deklaracija i njeno značenje za bačke Hrvate, Zagreb, 2006.

[14] Ibid.

[15] Petranović, Branko i Zečević, Momčilo, Jugoslovenski federalizam, ideje i stvarnost, I - II, zbirka dokumenata, Prosveta, 1987, Beograd.

[16] O društvu Matija Gubec u Tavankutu: http://www.matijagubec.org.rs/o_drustvu.htm. Na sajtu Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata može se naći obilje podataka o hrvatskim domovima kulture, udruženjima i centrima koja nose bunjevačka imena: http://www.zkvh.org.rs/index.php/druga-opcija

[17] Neven, br. 23, 10. 6. 1926. Hrvatski nacionalisti su je nazvali „Bunjevačkom deklaracijom“.

[18] Raič, A: Uvod u bunjevačko pitanje, 21. 11. 2009, dostupno na http://bunjevackirodoslov.blogspot.com/

[19] Ibid.

[20] "Bunjevci", Enciklopedija Jugoslavije, JLZ, Zagreb, 1956, dr Vaso Bogdanov, Stjepan Pavičić i Josip Ham, razume se, svi univerzitetski profesori iz Zagreba su obradili odrednicu o Bunjevcima i u literaturi uopšte ne pominju kapitalno delo dr Jovana Erdeljanovića, niti Maru Đorđević-Malagursku, sistematski propuštajući da navedu ikakve izvore o samosvojnosti ili srpskoj nacionalnoj svesti kod Bunjevaca. Naravno, "propustili" su i da navedu učešće Bunjevaca u obnovi Srpske Vojvodine 1918. godine.

[21] Vuković, Petar: Kojim Bunjevcima je stalo da budu Hrvati, a kojima nije, dostupno na http://www.zvonik.org.yu/1371/ZV20.html. Izvršni urednik Leksikona podunavskih Hrvata je Tomislav Žigmanov.

[22] Žužić, Zlatko: Krhka ljepota, trajna vrijednost, Hrvatska riječ, 28. prosinac, 2008. http://www.hrvatskarijec.rs/source/index.php/Krhka-ljepota-trajna-vrijednost.html; Lešić, Željka: Okrugli stol o Milovanu Mikoviću, Hrvatska riječ, 21. 5. 2008. http://www.matis.hr/vijesti.php?id=1622. Matica Hrvatska je veoma aktivna po tom pitanju: www.matica.hr .

[23] Zvanični sajt Bunjevačkog nacionalnog saveta: http://www.bunjevci.com/. Nacionalni savet izdaje „Bunjevačke novine“, http://bunjevci.com/site/?page_id=53

[24] Zloupotrebe bunjevačkog praznika protiv bunjevaca, Danas, 14. 8. 2008. Dostupno na „Naslovi net“,

http://www.naslovi.net/2008-08-14/danas/zloupotrebe-bunjevackog-praznika-protiv-bunjevaca/779822

[25] Bunjevački nacionalni savet: Gradonačelniče, tražimo izvinjenje, RTV, 7. 8. 2008,

http://www.rtv.rs/sr_ci/vojvodina/subotica/bunjevacki-nacionalni-savet:-gradonacelnice--trazimo-izvinjenje-_74389.html

[26] Kurir, 15. 5. 2006.

[27] Misojčić, V. D: Da se ne odrodimo, Glas javnosti, 16. 8. 2008.

http://arhiva.glas-javnosti.rs/arhiva/2000/08/16/srpski/R00081502.shtm

[28] Centre for Developement of civil society, www.cdcs.org.yu : Tenzije oko bunjevačkog pitanja.  O istom događaju postoji saopštenje pokrajinskog poslanika Mirka Bajića na sajtu BNS: Napad na Bunjevce, 28. 10. 2005.

[29] Centre for Developement of civil society, www.cdcs.org. Yu: Tenzije oko bunjevačkog pitanja.  

[30] Centre for Developement of civil society, www.cdcs.org. Yu: Tenzije oko bunjevačkog pitanja.  

[31] Popis izaziva različite dileme u nacionalno šarolikoj Subotici, Dnevnik, 4. 9. 2002

[32] Sajt Hrvatsko bunjevačko šokačke stranke: http://www.hbs-stranka.org.rs/

[33] Javnosti je ostalo nejasno je li Blaško Temunović u Subotici napadnut po nacionalnoj osnovi, zbog devojke ili se jedno desilo zbog drugog: Batine zbog devojke, Večernje novosti, 20. 6. 2007. http://www.novosti.rs/code/navigate.php?Id=9&status=jedna&vest=105195&datum=2007-06-21, Pretučen lider Hrvatsko bunjevačko šokačke stranke, Politika, 21. 6. 2007. http://www.politika.rs/rubrike/Politika/t32109.sr.html , Bejzbol palicama na partijskog lidera, Dnevnik, 21. 6. 2007, Što pre uhapsiti napadače, Danas, 21. 6. 2007.

[34] Sinoć u subotici osnovana Bunjevačka stranka Vojvodine, za predsednika izabran Branko Francišković, Beta, 29. 2. 2008.

[35] O ovom „bačkom hrvatskom kulturnom i političkom delatniku“ možete više videti na Vikipediji: http://hr.wikipedia.org/wiki/Dujo_Runje Radi se o vojvođanskom poslaniku, koji je oktobra 2008. godine najavio da će hrvatski jezik postati službeni jezik u Vojvodini, RTV, 28. 10. 2008.

[36] Centre for Developement of civil society, www.cdcs.org. Yu: Tenzije oko bunjevačkog pitanja.  

[37] Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata: www.zkvh.org.rs

[39] Ibid.

[40] Ibid.

[41] „Valja znati da Srbija od konca 80-ih godina 20 stoljeća aktivno radi na umjetnoj podjeli Hrvata u Vojvodini tako što od subetničkih elemenata hrvatskoga naroda, prije svega Bunjevaca, proizvodi zaseban narod, čiji je pak osnovni ideologijski temelj antihrvatstvo.“ Žigmanov, Tomislav: Novosti, br. 527, 23. 1. 2010.http://www.novossti.com/2010/01/tomislav-zigmanov-pjesnik-publicist-i-profesor/

[42] Neven, 1895.

[43] Šolaja, Dragan: Bunjevci bez Nacionalnog saveta, Blic, 22. 1. 2010. Dostupno na Subotica info

http://www.subotica.info/eventview.php?event_id=31271&tag_id=3227

http://www.blic.rs/Vesti/Vojvodina/173436/Bunjevci-bez--Nacionalnog-saveta

[44] V. N: Bunjevci u dva bloka, Večernje novosti, 21. 1. 2010.

http://www.novosti.rs/code/navigate.php?Id=135&status=jedna& vest=168689&title_add=Bunjevci%20u%20dva%20bloka &kword_add=bunjevci%2C%20savet%20za%20manjine

V. L: Nepostojeći Savet izabrao nelegalni UO, Danas, 15. 9. 2009.

http://infodesk.subotica.com/clanak/4653/nepostojeci-savet-izabrao-nelegalni-uo.html Fomalno, kampanja protiv Bunjevačkog nacionalnog saveta krenula je iz Upravnog odbora novinsko izdavačkog centra „Bunjevački informativni centar, kojeg je upravo izabralo nacionalno telo čiju smenu su u UO tražili.

[45] Šolaja, Dragan: Sve dublji raskol u bunjevačkoj zajednici.

[46] Zakon o nacionalnim savetima nacionalnih manjina, RS, Službeni glasnik Repubike Srbije, br. 72/2009, dostupno na sajtu opštine Senta: http://www.zenta-senta.co.rs/doc/zonsnm_sr.pdf

[47] Šolaja, Dragan: Ministar Čiplić okuplja Bunjevce, Blic, 4. 2. 2010.

http://www.blic.rs/Vesti/Vojvodina/175267/Ministar-Ciplic-okuplja-Bunjevce

 

Od istog autora

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner