Početna strana > Rubrike > Politički život > Ceca kod Rusa, NATO u Beogradu – o srpskim medijima i „imperijalnoj aroganciji“
Politički život

Ceca kod Rusa, NATO u Beogradu – o srpskim medijima i „imperijalnoj aroganciji“

PDF Štampa El. pošta
Đorđe Vukadinović   
nedelja, 19. jun 2011.

U godinama sam kada me nije lako zbuniti i iznenaditi, barem kada je o ljudskim karakterima i srpskoj politici reč. A naročito o „slobodnim medijima“ u „demokratskoj Srbiji“ (I obrnuto!) Ali moram priznati da sam ipak bio prilično iznenađen kada sam video najnoviju naslovnu stranu i uvodnik, doskora, najuglednijeg srpskog nedeljnika.

U sedmici u kojoj se u Beogradu održavala kontroverzna konferencija NATO pakta („Strategijska vojna konferencija za partnere“) i kada su razni zapadni zvaničnici krenuli da ovdašnjim vlastima surovo stavljaju do znanja da je istekla njihova „medena nedelja“ nakon izručenja Ratka Mladića, glavni srpski politički nedeljnik je preko čitave naslovne stranice imao zadimljeni list marihuane i samo jednu reč ispisanu krupnim slovima – LEGALIZACIJA.

Pitam se koja li je to uređivačka pamet „novog NIN-a“ zaključila da je baš hipotetičko pitanje legalizacije marihuane najznačajniji događaj sedmice?! No, pravo iznenađenje čekalo me je tek kada sam dotičnu novinu otvorio i pogledao udarni komentar glavnog urednika, posvećen – gle čuda – ruskom ambasadoru Konuzinu i pevačici Svetlani Ražnatović. (I, valjda radi „ravnoteže“, bivšem predsedniku Azerbejdžana, Alijevu, koji mu je tako ispao, takoreći, „kolateralna žrtva“ ove antiruske medijske zasede.) Elem, pošto je uvodnik kratak, mislim da je bolje citirati nego prepričavati ovaj sadržajem, emocijom i pravedničkim gnevom nabijeni tekst(uljak).

„Ruski ambasador Konuzin, pozivajući Svetlanu Ražnatović na prijem povodom Dana Rusije, ne samo da je udario šamar srpskom društvu, pokazao rusku imperijalističku prepotenciju, nego je i demaskirao svu bedu i slabost domaće političke i ostale elite. Poziv Ceci, uoči izdržavanja ionako dubiozne kazne za krivično delo, znači ne samo podršku počiniteljki, dakle kriminalki, nego i podršku svemu što ona predstavlja – od kulturološkog neukusa njene muzike, do toga da su čovek njenog života i najbliži prijatelji – svi okoreli kriminalci najgoreg ranga.

Nije problem Konuzin, on radi ono što mu se može. Ovog puta, očigledno je hteo da pokaže da može brutalno da uvredi Srbiju, znajući da niko neće ni pisnuti. Zašto je to uradio, znaće oni kojima je diplomatska poruka namenjena. Za nas je važno to što ni jedan jedini gost, od predsednika Tadića, do svih onih političkih, poslovnih i inih lidera, kako o sebi misle, nije imao smelosti da javno protestuje zbog ponižavanja svega iole pristojnog. A kamoli da pomisli da bi se zbog takvog gesta prema Konuzinu mogle preduzeti kakve diplomatske mere.“ (N. Spajić, „Dozvole za bahatost“)

Da li vam se događa da naprosto ostanete bez daha i niste u stanju da nađete adekvatne reči kada se suočite sa flagrantnim primerom bahatosti i drske zamene teza?! Obratite pažnju. „Imperijalna prepotencija“. „Šamar“. „Poniženje“. „Brutalna uvreda“. I, konačno, poziv na „preduzimanje diplomatskih mera“. U nedelji kada se u beogradskom Hajatu odvijalo možda najveće i najbrutalnije političko i simboličko ponižavanje Srbije nakon 5. oktobra. U nedelji kada su nam, dan za danom, „dragi gosti“ sa zapada, Štefan Hojer, Filip Gordon, Vensan Dežer i Štefan File, kao po nekom dogovoru, krajnje nediplomatski, u lice sasuli šta misle o našoj politici „dvostrukih koloseka“, „crvenim linijama“, „očuvanju teritorijalnog integriteta“ i zakletvama tipa, „nikad, ali nikad nećemo priznati Kosovo“. U toj, dakle, nedelji gospodin Spajić povod za priču o poniženju, uvredi i imperijalnoj prepotenciji nalazi u činjenici da je, jedna domaća estradna zvezda, greškom ili ne, dobila poziv za prijem u ruskoj ambasadi.

O NATO žurci, koju je sve dok nije završena trebalo skrivati od naroda da jeste to što jeste, više ću govoriti kasnije, kada se malo stiša ovaj osećaj frustracije i ogorčenosti koji pristojan čovek ne može a da ne oseća zbog još jednog poniženja koje nam je vlast priredila. Pri čemu se, da sve bude još depresivnije, ovoga puta, najblaže rečeno, nije istakla ni vajna „nacionalna opozicija“, sa svojim pažljivo doziranim i sa vlastima očigledno koordiniranim, mlakim, tek-onako-reda-radi protestom, koji je bio u drastičnom neskladu sa dramatičnošću i veličinom povoda. (Ali su zato, zauzvrat i za promenu, dobili sasvim pristojan medijski prostor za promociju svog „principijelnog protesta“ kakav obično nisu dobijali ni za neke mnogo ozbiljnije stvari, koje vlastima nisu bivale po volji.) Da i ne govorimo o „naprednjacima“ koji se tim povodom bukvalno nisu ni oglasili.

No, vratimo se prijemu, Ceci, Konuzinu i besprimernom „šamaru“ koji je, navodno, tom prilikom lupljen srpskom društvu. Odnosno, vratimo se našim „osvedočenim“ prijateljima i njihovim porukama koje, za razliku od kratke pojave Svetlane Ražnatović na prijemu u ruskoj ambasadi, očigledno nisu potresle, povredile ni uzbudile ovdašnju medijsku i političku „elitu“.

Tako nam je, usred Beograda, državni sekretar nemačkog ministarstva spoljnih poslova Štefan Hojer ove nedelje rekao da Nemačka, razume se, „podržava evropsku perspektivu Srbije“, ali i naglasio da Srbija mora da razvija "dobrosusedske odnose", to jest, da je preduslov našeg napredovanja ka EU da se „priznaje teritorijalni integritet susednih država“, i to, kako je naglasio, „svih susednih država". A da kod domaćina ne bi ostalo ni trunke dileme, Hojer je dodao: "Mi polazimo od toga da su granice na Balkanu povučene i da je to realnost koju niko ne treba da dovodi u pitanje".

Kratko i jasno, zar ne? Ali pomoćnik američkog državnog sekretara Filip Gordon je, sutradan, bio još direktniji, kao što i priliči Amerikancu, ističući da Srbija „mora da reši pitanje s Kosovom” zbog toga što se „ne može primati u Uniju nova članica ako ima nerešene odnose ili neusaglašenu granicu sa važnom susednom državom”.

Kako se ovo zove, gospodo? (Inače, na sličnom fonu su bile i izjave evro-zvaničnika Dežera i Filea, samo što oni ipak ne smeju da budu tako brutalno otvoreni kao što sebi mogu da dopuste Nemci ili Amerikanci.) Dakle, kako ovo nazvati ako vam je ono bilo „šamar“, poniženje“ i „imperijalna arogancija“? Kako je moguće da na ove izjave nije bilo nikakvih reakcija? Da li će povodom ovih izjava neko „preduzeti neke diplomatske mere“, ili barem pozvati na njihovo preduzimanje? (Upitnici na kraju su ovde suvišni, jer svi, nažalost, znamo odgovor.)

Da zaključimo. Ne znam da li je Svetlana Ražnatović na taj prijem pozvana slučajno, po inerciji – što je 99 posto i bio slučaj, ili je možda ipak bila reč o nekoj maloj (ne)diplomatskoj poruci srpskim vlastima. No, apsolutno sam siguran da ona ni izdaleka nije najveći mešetar u srpskom fudbalu i takođe sam siguran – bio sam tamo, video ljude – da ona svakako nije bila najveći kriminalac na tom prijemu. (Kao što ne bi bila ni na drugim prijemima koji se ovih letnjih dana održavaju po ostalim važnim beogradskim ambasadama.)

Ali sve to naprosto nema nikavog značaja. Važno je samo bilo naći neki povod za još jedan izliv gotovo endemske, patološke mržnje i antiruskog afekta koji se u određenim srpskim političkim i intelektualnim krugovima gaji decenijama, a u poslednje vreme iznova povampiruje i podgreva, i to proporcionalno sa porastom ruskog uticaja u regionu.

Jer upravo je ovaj prijem, kao i neki prošlogodišnji, bio više nego jasan izraz tog poraslog ruskog uticaja i diplomatske samosvesti. Da se stvari polako menjaju, može se videti i po tome kako poslednjih godina u Beogradu kontinuirano raste interesovanje da se ruskom ambasadoru čestita državni praznik. Ili iz, naizgled, sićušnog prošlogodišnjeg detalja kako odlazeći francuski ambasador Fransoa Teral, strah i trepet diplomatskog kora, koji je često i privatno i preko medija umeo da postrojava domaći politički vrh, taj „veliki Teral“, usamljen, sa tacnom luta oko stolova u ruskoj ambasadi dok na njega doslovno niko ne obraća pažnju.

Dakle, nema sve ovo veze ni sa Svetlanom Ražnatović, ni sa aktuelnim ruskim ambasadorom, ni ruskom politikom, o kojoj je, naravno, moguće imati i ovakvo i onakvo mišljenje i koja se, to je činjenica, često ne snalazi i ne postavlja baš najbolje, nego ima veze sa pomenutim antiruskim impulsom i antiruskom kampanjom koja se, sa različitim opravdanjima, u delu beogradske elite vodi još od 1948, a seže čak u devetnaesti vek. I, naravno, ima veze sa zlokobnim naznakama novog geopolitičkog sukoba čiji se simptomi naziru širom sveta, a koji se, uzgred budi rečeno, sa neverovatnom mešavinom arogancije, neznanja i gluposti, potpuno ignorišu u vladajućim krugovima današnje Srbije.

Zato, pored ostalog, i prolazimo tako kako prolazimo.

 

Od istog autora

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner