Početna strana > Rubrike > Politički život > Dan ruskog jedinstva – pouke za Srbe
Politički život

Dan ruskog jedinstva – pouke za Srbe

PDF Štampa El. pošta
Dragomir Anđelković   
sreda, 04. novembar 2009.
Pošto je krajem 16. veka izumrla vladajuća grana dinastije Rjurikovića, koja je upravljala Rusijom od 9. veka, nastupilo je razdoblje građanskih ratova i stranih invazija (švedskih i poljsko-litvanskih). Ruski velikaši su, uz pojedine časne izuzetke, umesto da energično brane zemlju, nastojali da u mutnim vremenima ućare nešto za sebe. Pokušavali su da povrate ingerencije koje su izgubili tokom politike energične centralizacije koju je sprovodio Ivan IV Grozni (1533–1584). To im je bilo važnije od zaštite interesa otadžbine, kao i pradedovske pravoslavne vere, koja se zajedno sa ruskom državom našla pod udarom zapadnih agresora. 

No, kada je već delovalo da se zemlja primakla ivici ponora, ruski narod se digao. Na sve strane su nicali centri otpora inostranim osvajačima i njihovim ruskim kolaborantima. Građani, seljaci, sitni plemići, kao i po koji velikaš, masovno su se dizali na oružje, a moćna oslobodilačka vojska je gotovo preko noći nastala spontanim umrežavanjem ustaničkih grupa. Rusi, za koje su engleski pisci na prelazu iz 16. u 17. vek maliciozno pisali da su rođeni robovi (npr. Filip Sidni u poemi Astrofel i Stela), pokazali su visoku građansku svest i ispoljili samopregorno požrtvovanje. Složno, bez državne potpore – za koju su zli jezici tvrdili da im je neophodna da bi išta uradili – sa mnogo sposobnosti za samoorganizovanje, istupili su u kritičnom momentu, tek koordinirani i motivisani od strane lidera različitog socijalnog porekla, kao što su bili trgovac Kuzma Minin (kraj 16. v. – 1616.) i knez Dmitrij Požarski (1578–1642).

Moskva je, s izuzetkom Kremlja, u kome je još nekoliko dana odolevao poljski garnizon, oslobođena 22. oktobara po julijanskom, odnosno 4. novembra po gregorijanskom kalendaru, 1612. godine. Pošto je nezavisnost Rusije konsolidovana, ukazom cara Alekseja (1629–1676), iz novoustoličene dinastije Romanov, taj dan je 1649. godine proglašen za državni praznik, Dan narodnog jedinstva – simbol sloge među Rusima i njihove odanosti otadžbini. U pitanju je bio veliki praznik, koji se pompezno obeležavao sve do 1917. godine, kada su komunisti došli na vlast, i proklamovali da istorija počinje od njih. Narednih, gotovo osam decenija, najznačajniji praznik Rusije (odnosno Sovjetskog Saveza) biće 7. novembar tj. 25. oktobar po starom kalendaru, dan kada je započeo boljševički prevrat.

Urušavanje komunističkog sistema, i nažalost sa njim i SSSR-a, naslednika Ruskog carstva, doneo je promene i u vezi sa državnim praznicima. Doduše, ni približno onoliko radikalne kolike su bile promene na drugim poljima (na nesreću, često nepromišljene i sprovođene navrat-nanos, umesto evolutivno, kako bi korist bila veća od štete). Dan kada je izbila Oktobarska revolucija, i dalje je praznovan, samo je preimenovan u praznik saglasnosti i pomirenja. U ime nacionalnog jedinstva, loše je trebalo da bude oprošteno, ako ne i zaboravljeno, a boljševička tradicija, na novi način stilizovana, kao jedan od elemenata, ukomponovana u temelje obnovljene ruske države.

Međutim, sve to je rađeno nespretno. U vremenima kada je veći deo ruskog naroda ubrzanim tempom siromašio, manjina se lihvarski bogatila, a država se našla skoro na kolenima, suočena sa nastojanjima lažnih zapadnih prijatelja da je pretvore u koloniju, iluzorno je bilo promovisati saglasnost i pomirenje. O istinskoj nacionalnoj saglasnosti i pomirenju, mogla je opravdano da govori ruska država, odnosno njen vrh, tek onda kada se uspravila i počela da vodi računa o svom narodu. I ona je to učinila. Naravno, drugačije nego što je to bilo slučaj sa Jeljcinovom Rusijom. Umesto trulih kompromisa, tražena su složena, ali održiva i plodotvorna rešenja.

Vladimir Putin je u kratkom roku uspeo da Rusija povrati samopouzdanje i da, na osnovama koje su u skladu sa novonastalim okolnostima, oživi ideja jedinstva sveruskog (odnosno postsovjetskog) prostora. S druge strane, otpočet je proces harmonizacije ruskog društva, na temelju stvaranja konsenzusa oko vitalnih unutrašnjih i spoljnih nacionalnih interesa. U tom duhu ponovo je prihvaćen praznik koji je slavljen od sredine 17. veka, a ukinut onaj naprečac uveden 1917. godine (sredinom devedesetih samo preimenovan). To se desilo 2005. godine, kada je većina poslanika Dume podržala inicijativu da se iznova praznuje Dan narodnog jedinstva.

Zagovornici takvog rešenja, u svom obraćanju javnosti i Skupštini, rekli su da 7. novembar, dan izbijanja Oktobarske revolucije tj. tragične podele Rusije, ne može da se smatra danom pomirenja i saglasnosti. I bili su u pravu. Boljševici su nelegalno raskomadali rusku državu, i štaviše – isto kao i „naši“ titoisti kada se radi o Srbima – u duhu nakaradnog etničkog inženjeringa, administrativno-propagandnim merama započeli proces razbijanja ruskog etničkog prostora. Motivisani željom da sve i svašta emancipuju – protivno činjenici da nigde i nikada ranije vladajuće garniture nisu nastojale da osakate svoj narod već su se naprotiv trudile da, makar i sebično, njegovu moć i obim uvećaju – komunisti su proglasili nekadašnje tri grane ruske nacije (Velikoruse, Beloruse i Maloruse tj. Ukrajince), zasebnim narodima.

Otuda, po stranu sada brojni boljševički zločini, dan kada je započeo taj proces, ne može se smatrati, a kamoli u nacionalno svesnoj Rusiji praznovati, kao Dan saglasnosti i pomirenja. Opet, dan kada je Rusija, snagom i slogom njenog naroda, oslobođena inostranih zavojevača, normalno je da bude nacionalni praznik. I tu se ne radi o veličanju carske tradicije, ili omalovažavanju ljudi koji su iskreno, ma koliko to bilo zloupotrebljeno ili ispalo jalovo, želeli da grade humanije društvo, već o državotvornoj logici. Rusija uvažava ono što je doprinelo njenoj moći, i što sada može da bude korisno za nacionalnu koheziju i vitalnost. U tom duhu, bez opterećivanja ideologijom, odnosi se i prema sovjetskom nasleđu.

Boljševici su razbili Rusku imperiju i posejali seme koje je posle sedam decenija dovelo do raspada njegove crvene federalne naslednice. Međutim, neosporna je činjenica da je SSSR postepeno postao moćna država, sa kojom je po međunarodnom značaju carska Rusija mogla da se poredi samo u nekim kratkim razdobljima (npr. posle pobede nad Napoleonovom Francuskom), a koju su Rusi iskreno doživljavali kao svoju (slično kao i Srbi, doduše sa manje osnova, SFRJ). Činjenica je i da mnogi matični narodi bivših sovjetskih republika, isto kao i Rusi, danas žale zbog nestanka zajedničke države, sa kojom su se ponosno poistovećivali, dok su danas građani slabih državica. Stoga, obnavljanju ruske premoći na velikom delu postsovjetskog prostora, pogoduje plima sovjetske nostalgije. Pozitivan odnos prema SSSR-u koristan je i za jačanje nacionalnog ponosa Rusa. O svemu tome se u Moskvi vodi računa.

Stvari isto stoje i sa Velikim otadžbinskim ratom. Bez obzira na ideološki državni kontekst, nesporno je da je ruski narod, zajedno sa drugim narodima Sovjetskog Saveza, slomio kičmu nacističkoj nemani, i omogućio da slovenski narodi i dalje žive na istoku Evrope, a ne da njihovi ostaci, u svojstvu robova pripadnika „više“ germanske rase, tek bitišu u zabačenim krajevima Sibira, kakva im je sudbina bila namenjena. Zato se petokraka, kada se radi o Rusima, bez obzira na sve boljševičke strahote, ipak izdigla iznad pukog ideološkog obeležja. Ona je, doduše sada više ne crvena već obojena u boje ruske zastave, s pravom simbol natčovečanske borbe ruskog naroda i velike pobede koja je njemu, kao i mnogim drugim nacijama, obezbedila pravo na život.

Moderna Rusija ne boluje od filija i fobija. Ona pragmatično i vešto, bez preterivanja, u harmoničnu celinu, spaja sve ono što je korisno za jačanje ruske države i naroda. Otuda, ne treba da nas čudi što na ruskim avionima ili oficirskim šapkama zajedno stoje zvezda i dvoglavi carski orao, ili što je muzička podloga himne Ruske Federacije istovetna sovjetskoj, samo su reči nove. Kao i što se, s druge strane, bez glorifikovanja carske Rusije, kritički sagledava sve ono što su Boljševici učinili negativno po jedinstvo ruskog etničkog i državnog prostora. I to na način koji ne bi trebalo da povredi ljude koji su sebe iskreno, zaslepljeni iluzijama, uložili u komunistički projekat, kao ni njihove potomke.

Kada stvari tako stoje, Rusija s punim pravom, a ne tek radi jeftinih političkih računa vladajuće elite, ima osnova da slavi Dan narodnog jedinstva. A mi Srbi bi trebalo, poučeni i time, da sagledamo našu noviju prošlost i da prema njoj pragmatično zauzmemo stav. Jedna stvar je to što su titoisti sistematski usitnjavali srpski nacionalni prostor, a druga je fakat da su veliku većinu pripadnika partizanskih jedinica činili obmanuti Srbi koji su se, uglavnom bežeći od ustaške kame, borili za gole živote. Mi treba da budemo ponosni na to što smo imali dva značajna antifašistička pokreta, bez obzira što je jedan od njih predvodio prema našem narodu neprijateljski nastrojen Hrvat, Josip Broz Tito, i da nađemo model koji će nam omogućiti da na nadideološkim osnovama nasleđe naše oslobodilačke borbe u Drugom svetsko ratu stavimo u funkciju osnaživanja sopstvene države i njenog međunarodnog prestiža. Uostalom, zašto drugima, i to po pravilu onima koji su uglavnom bili nemački saveznici, da dajemo da se kite perjem naše pobede? I da se pozivaju na našu antifašističku tradiciju, dok promovišu interese svojih novopečenih država, nastalih na osnovu etničkog čišćenja, pa i genocida izvršenog nad srpskim narodom.

Ne smemo da dopustimo da našu borbu za nacionalne interese zasene podele proizašle iz prošlosti. Ja imam simpatije za Ravnogorski pokret, nekome drugom su dragi partizani. Šta god mislili o tim pokretima, i koliko god prošlost izazivala naše emocije, za Srbiju i srpski narod sve to nije od primarnog značaja. I poklonici NOP-a, kao i poštovaoci lika i dela Draže Mihailovića, mogu da budu odane patriote, kojima je stalo do zaštite teritorijalnog integriteta Srbije, opstanka Republike Srpske, očuvanja srpskog istorijskog karaktera Crne Gore, i zaštite nacionalnih prava Srba rasutih širom regiona. Jedna stvar je zašta se vođstvo tih pokreta zalagalo u prošlosti, a drugo su sentimenti koje ljude iz nekih razloga za njih danas vezuju. S druge strane, NATO četnici tj. zatočenici prošlih vremena, koji ne uviđaju da Amerika nije nikakav rasadnik demokratije, već beskrupulozna kolonijalna imperija (ili imaju interes da to previde), kao i, nekada na drugoj strani, baštinici titoističkog antisrpstva, zagovornici su svođenja Srbije na nivo kvislinške periferije evroatlantskog bloka, odnosno cementiranja nepovoljnog „rešenja“ srpskog nacionalnog pitanja proizišlog iz serije američkih agresija protiv Srpske Krajne, Republike Srpske i Srbije, tokom devedesetih godina prošlog veka.

* * *

Zato, naš odnos prema prošlosti ne sme da bude prepreka za naše konstruktivno rešavanje problema iz sadašnjosti. I to složno sa onima koji o prošlosti misle drugačije od nas, ali su im interesi Srbije i srpskog naroda na srcu. Za tako nešto treba da nam bude inspirativan ruski odnos prema novijoj prošlosti, i u tom kontekstu i praznovanjem Dana narodnog jedinstva. A ne da ostanemo sterilno opterećeni podelama naših dedova i emocijama u odnosu na ono što treba da bude predmet hladne istorijske analize, i da radi toga smatramo sebi politički bližim one koji sada suštinski rade protiv interesa naše zemlje i našeg naroda, od onih koji, s druge strane ideološko-emotivne barijere, iskreno o njima vode računa.

 

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner