Početna strana > Rubrike > Politički život > Demokratija kao ironija, ili juriš na javna preduzeća
Politički život

Demokratija kao ironija, ili juriš na javna preduzeća

PDF Štampa El. pošta
Dragoslav Pavkov   
subota, 05. januar 2013.

U Skupštini Srbije upravo je usvojen novi Zakon o javnim preduzećima. Ono što je novost u odnosu na stari zakon, to je da od sada stranački politbiroi neće više direktno, na osnovu kojekakvih predizbornih sporazuma  postavljati direktore, već će se u duhu zakona – za svako rukovodeće mesto u JP raspisati konkurs. Naravno, neće se promeniti ništa, ali narod (onaj koji uopšte zna da je do promena zakona došlo) je dobio novu temu za razglabanje na kafanskim “panelima”… Dok se u pozadini odvijaju mnogo ozbiljniji i štetniji procesi, ali o tome ćemo drugi put.

Kao što rekoh, do stupanja na snagu novog zakona, rukovodioci javnih preduzeća i ustanova kojima upravlja država postavljani su na osnovu raznih predizbornih sporazuma stranaka koje učestvuju na izborima. Zbog toga su direktori (naročito) JP na sve transparentne i one druge načine pomagali svojim dobrotvorima, onima koji su ih postavili na rukovodeća mesta… Ustupanje službenih vozila, sponzorisanje “dešavanja” koja organizuje stranka – samo su vrh ledenog brega, tj. ono što je očigledno; ali i to je dovoljno da bismo se zapitali šta to s nama ne valja? Odakle bilo kome pravo da novcem svih građana koji finansiraju određeno JP, plaća stranačke krkanluke i turneje jagnjećih brigada u predizbornim kampanjama?!

Ali sve to na stranu, ono što je najgore u celoj konstrukciji srbijanske “demokratije” je pristajanje većine birača na sopstveni ponižavajući status kada je reč o zapošljavanju i pravima iz radnog odnosa. Novi Zakon o javnim preduzećima u tom domenu ne menja ništa.

Kao što je poznato, jedino što u Srbiji zapravo radi je tzv. “javni sektor” i određene privatne kompanije – uglavnom vlasništvo zna se koga – ljudi bliskih centrima političke moći. Zbog toga, mladim ljudima koji tek što su završili škole, smisao života je uvaljivanje na “državne jasle”… Nije loše ni u jakim privatnim kompanijama, ali pitanje je dokle će one biti jake; kao što vidimo, voljom nekog centra moći u Srbiji preko noći, od uglednog stuba društva možete postati “osumnjičeni” na koga se istresa svaka šuša. 

Ali, do radnog mesta u javnom preduzeću ili u “državnoj službi” nije lako doći… Za to postoje razrađeni mehanizmi koji na jedan ili drugi način funkcionišu decenijama i to nije izmišljotina novog doba; sada je to samo ogoljeno do srži.

Zapošljavanje na državnim jaslama najlakše ide preko rodbinskih veza; iz nekog razloga, uobičajeno je razmišljanje da radnik ili službenik u na primer – Telekomu “ima pravo” da u istu firmu “ugura” bar jednog člana porodice ili bliže rodbine. Najčešće objašnjenje je da je dotični “gradio firmu”, pa stoga ima veća “prava” u odnosu na svet koji sa Telekomom ima vezu samo kad plaća račune. Pritom, nekako se uvek zaboravi činjenica da je dotični za svo to vreme “izgradnje firme” uredno primao (uglavnom) sigurnu platu, svih dvanaest a često i trinaestu, regres, razne dodatke koji običnim smrtnicima ne pripadaju, itd. Koliko ljudi u zemlji uopšte zna da postoje škole za TT montere i elektromontere u kojima se uglavnom školuju deca radnika tih javnih preduzeća, da se na ETF-u studiraju telekomunikacije a da se odatle u Telekomu i EPS-u zaposle svi koji diplomiraju, tačnije – oni koji ne odu u inostranstvo? Što nije loše – naprotiv, loše je to što je reč uglavnom o deci ljudi koji već rade u takvim firmama, koja dolaskom u firmu automatski nasleđuju “prava” onih koji su ih doveli… Kako dakle, neko ko nema tatu, mamu ili barem ujaka u JP, zdravstvu, prosveti ili MUP-u da se dočepa državne službe?

Najlakše je učlanjenjem u “pravu” političku stranku, neku koja vodi račun o članstvu. Međutim, da bi se neko zaposlio, nije dovoljno samo da ima člansku kartu… Neophodan je požrtvovan rad na terenu, od vrata do vrata, lepljenje plakata često praćeno fizičkim obračunima sa konkurencijom, nošenje transparenta na stranačkim skupovima, a kada vam pripadne čast da se nekom skupu i obratite – vi ste na vrhu sveta… Postajete “kadar” i viđeni ste za neko lukrativno mesto.

Sve ovo omogućio je Zakon o javnim preduzećima koji direktoru JP daje ovlašćenje da u radni odnos na određeno vreme bez konkursa i odgovornosti prema bilo kome primi doslovno koga poželi. Pa je tako (nekada) korisno ovlašćenje u poslednjih dvadeset godina postalo zapravo jedini način kako se dolazi do radnog mesta. Stasale su generacije koje nemaju pojma šta je to konkurs …  

Nedavno je na Beogradskoj hronici bio klinac koji na pitanje šta će studirati i zašto, odgovara da će upisati medicinu kako  bi mogao da se bavi politikom?! Momak će studirati nešto što ga uopšte ne zanima, bitno mu je da utuca vreme – a kada ispred imena i prezimena dopiše “dr” – sva vrata mu se lakše otvaraju. Ako neko misli da je ovo karikiranje i sprdnja – vara se… Sasvim je moguće da sutra na nekom renomiranom medicinskom fakultetu vaše dete ispituje prof. dr Oliver Dulić – ortoped koji u životu nije zagipsao prst, ali je uspeo da postane predsednik Narodne skupštine, ministar, narodni poslanik, biznismen a uz to je stigao da diplomira, magistrira i doktorira.  

Nego, da se vratimo na zapošljavanje građana koji čine većinu biračkog tela…

Institucionalizovana korupcija i nepotizam vladaju državnim sektorom i javnim preduzećima, i to nije od juče; jedino, dok se u ovoj zemlji nešto proizvodilo, dok je bilo posla za (skoro) sve – takve pojave i nisu naročito bole oči… Znalo se da je “to tako” i to se prihvatalo poput vremenske nepogode, protiv koje se ne vredi boriti. Međutim, kao što rekoh na početku – gladnih usta je sve više a radnih mesta sve manje… Da li je u redu da o sudbinama velikog vroja ljudi odlučuju stranački vojnici postavljeni za rukovodioce? A primeri njihove bahatosti i samovolje su strašni i normalnom ljudskom umu nezamislivi, do granice neverovatnosti.

Znate li da se u ona stara vremena, kada se u jugoslovenskim bolnicama lečilo pola nesvrstanog sveta, a na medicinskim fakultetima i VMA školovali vrhunski lekari srednja medicinska škola nije mogla završiti vanredno? Jer se praktičnoj nastavi budućih medicinskih sestara posvećivala posebna pažnja, pošto su one to stručno osoblje koje mora da vodi brigu o pacijentima, prati aparate u šok-sobama, asistira u medicinskim procedurama, administrira… E dragi čitaoci, danas je to i te kako moguće, ne da je moguće – već je postalo pravilo. Što bi se neko maltretirao u nekoj teškoj školi sa 7-8 časova dnevno, gde stručne predmete predaju lekari, gde je obavezna praksa gde učenice imaju status sličan ropskom… Mnogo je bolje završiti neku drugu četvorogodišnju srednju školu, “dati” razliku ispita, odraditi praksu na mestu gde nema mnogo “cimanja” i pronaći vezu da te zaposli na određeno vreme; a kad se uvališ – sve je na tebi. Poznat je podatak da danas u srbijanskom zdravstvenom sistemu nedostaje 5600 medicinskih sestara i tehničara; neko bi mogao da pomisli da u Srbiji nema nezaposlenih medicinskih sestara, ali se vara. Ima ih i te kako, ali one ne mogu da dobiju posao jer direktori zdravstvenih centara i domova zdravlja moraju da ispunjavaju stranačke kvote primajući u radni odnos kojekakve majstore, vozače, rukovaoce grejanja, nosače… Da se na pojedinim bolničkim odeljenjima  čuvaju radna mesta za određene devojčice koje još uvek idu u školu? 

Da postoje sela u Bačkoj gde je kompletna muška populacija zaposlena u MUP-u ili su penzioneri MUP-a, dok niko “sa strane” u tu državnu instituciju ne može ni da prismrdi, barem ne tamo gde ovi “zemljaci” vrše bezbednosne provere? I tako dalje…

Da bi se ovo stanje prevazišlo i zapošljavanje dovelo u red, potrebno je izmeniti postojeće propise i uvesti obavezno raspisivanje konkursa na sva radna mesta u javnom sektoru.

Privatni preduzetnik ima pravo da po svom nahođenju zapošljava koga hoće; kompanija je njegovo vlasništvo i on ima suvereno pravo da je (uz poštovanje odredbi kolektivnog ugovora koje štite prava zaposlenih) vodi na način za koji smatra da je najbolji. Kako će on zapošljavati svoje radnike njegova je i njihova stvar.   

Ali direktor javnog preduzeća je samo službenik koji je trenutno na toj funkciji i on nema pravo da bilo čije interese stavlja ispred interesa preduzeća kojim rukovodi; a interes preduzeća je da u njemu rade najbolji, najstručniji i najvredniji. Da bi se takvi pronašli, neophodno je vrata javnih preduzeća i državnih ustanova otvoriti svima... 

 

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner