Početna strana > Rubrike > Politički život > Demokratske stranačke stranputice
Politički život

Demokratske stranačke stranputice

PDF Štampa El. pošta
Aleksandar Vranješ   
ponedeljak, 17. maj 2010.

Prateći aktuelna dešavanja u Demokratskoj stranci Srbije, odlučih se da ponovo pročitam Program DSS-a. Moderan i demokratski usmeren, Program DSS-a nema posebnih zamerki, sem određenih nedoslednosti u sprovođenju načela, koje se odnose na ljudska prava: „Zalažemo se za slobodno, nepristrasno potpuno informisanje, kao i za slobodno izražavanje mišljenja.Neprikosnovena su prava na mirno okupljanje, slobodu govora i javnog istupanja, slobodu udruživanja, savesti, veroispovesti i izbor poziva i zanimanja“. Apsurd leži u tome, što su upravo načela slobode izražavanja mišljenja i slobode govora i javnog istupanja, „došla glave“ Draganu Šormazu, narodnom poslaniku i visokom funkcioneru DSS-a. Verujući da DSS baštini upravo ideje kojima su navedena načela neprikosnovena, zainteresovah se za „sporne“ Šormazove izjave. Navodno je dotični izjavio da je DSS-u potreban novi lider, da je Vojislav Koštunica odgovoran za loš rejting stranke i da bi spas bio da se predsednik penzioniše. Jasno je da je ovaj „jeretički“ potez prihvaćen kao napad na Demokratsku stranku Srbije, ali postavlja se pitanje da li je možda Šormaz bio u pravu?

Pobedom nad Slobodanom Miloševićem i preuzimanjem značajne uloge u Srbiji, Demokratska stranka Srbije je „preko noći“ postala velika organizacija, koja je morala odgovoriti različitim izazovima. U godinama koje su usledile, ono što je održavalo stranku na okupu i umanjivalo potencijalnu opasnost većih izliva nezadovoljstva, bila je jaka centralizovana vlast Vojsilava Koštunice i neprikosnovene vrhuške okupljene oko lidera. Postavljajući temelje velike političke organizacije na ovim principima, očekivano se pojavila letargija među aktivistima, a oni koji su napredovali, koristeći situaciju, nisu mogli da se odupru podaništvu, koje je traženo zarad „malih“ satisfakcija, kao što su funkcionerska mesta u opštinskim odborima, pozicije na različitim izbornim listama i sl. Pasivno članstvo je iskreno verovalo u demokratske i nacionalne principe koje i danas nosi Program DSS-a, tako da su verno služili kao publika brojnim predizbornim kampanjama koje je stranka uspešno vodila. Sve ovo odavalo je sliku jake političke partije, koja je spremna da odgovori mnogim političkim izazovima, iako su u „doba vlasti“, mnogi državni i lokalni funkcioneri iz DSS-a okrenuli leđa stranačkoj organizaciji. Raspoređeni na različitim pozicijama, od opštinskih odbornika do premijerskog mesta, funkcioneri DSS-a su vodili politiku koja je neretko bila u potpunoj suprotnosti sa osnovnim načelima stranke iz koje potiču. Tako je npr. politika Vojislava Koštunice da se uspostavi apsolutna kontrola nad svim obaveštajnim službama stavljena ispred vlastitih stranačkih načela izraženih u tekstu „Naši razlozi“, što je očito bio uticaj kadrova JUL-ovske provenijencije, koji su se posle 2000. godine uspešno „ugnezdili“ unutar redova DSS-a.

Svestan svoje istorijske uloge, Vojislav Koštunica se okrenuo u pravcu reformi i vidno podigao ekonomsko i socijalno stanje u Srbiji, neretko čineći kompromise koji su išli na uštrb vlastitog i stranačkog rejtinga. Od crnogorskog referenduma do nelegalnog proglašenja nezavisnosti Kosova, rejting Demokratske stranke Srbije je nezaustavljivo opadao, prvenstveno zbog loših osnova partijske organizacije, koja nije mogla ispratiti politiku vlastitog predsednika, a koja je često bila nepoznata i onima koji su sebe smatrali stranačkom vrhuškom. Posle odlaska u opoziciju 2008. godine, Vojislav Koštunica se suočio sa opštim stanjem apatije u stranci, koju je pokušao anulirati različitim prekompozicijama kadrova i obećavajućim idejama o jakoj opozicionoj stranci koja je u stanju da bude vodeći korektivni faktor u društvu.

Ipak, politika predsednika stranke je i dalje ostala autonomna od stranačke strukture i od nekadašnjeg proaktivnog karaktera postala je prilično autistična, neulevajući poverenje ni vlastitom stranačkom članstvu. Taj opšti pasivni pristup politici, nepojavljivanje u medijima, ponavljanje već „ižvakanih“ floskula putem saopštenja za javnost bez ikakve ideje kako da se problem prevaziđe, ali i pojavljivanje na političkoj sceni Srpske napredne stranke, dovelo je do značajnog odliva članstva i funkcionera stranke (setimo se Zorana Drakulića, pretendenta na potpredsedničko mesto DSS-a, zatim Radoša Ljušića, Tihomira Arsića, pa do Dragana Šormaza). Konstantan pad rejtinga, opadanje članstva i nepostojanje ideje kako da DSS povrati na političku scenu, opravdano je dovelo u pitanje sposobnost Vojislava Koštunice da popravi situaciju u stranci, čime se postavlja pitanje da li je navedeni istup Šormaza u javnosti okrenut ka rušenju stranke ili je pak izraz brige za strankom, kao poslednji apel članstvu da je neophodno nešto menjati, inače bi Demokratska stanka Srbije mogla jednostavno nestati sa političke scene.

Da je ova bojazan opravdana, govori i potez predsedništva stranke da postavi Dragana Daničića, predsednika omladine, za narodnog poslanika. Veliko se pitanje postavlja na koji način će zastupati interese glasača ovaj nesvršeni student više fakulteta, čija je najveća sposobnost podaništvo neprikosnovenom lideru? Ostaje nepoznanica zašto na to mesto nije došao neko kao što je dr Aleksandar Popović, vanredni profesor Univerziteta u Beogradu, jedan od funkcionera sa najvećim kredibilitetom u javnosti i potpredsednik DSS-a? Postavljanje Daničića umesto Šormaza svakako ne ide u prilog tezi da Vojislav Koštunica vodi Demokratsku stranku Srbije prema boljoj budućnosti, čime se još jednom nameće pitanje da li je možda Dragan Šormaz bio u pravu?