Početna strana > Rubrike > Politički život > Dijaspora u srpskoj statistici („frlanje sas brojke“)
Politički život

Dijaspora u srpskoj statistici („frlanje sas brojke“)

PDF Štampa El. pošta
Milan Vučković   
ponedeljak, 12. januar 2009.

Kakva je uzročno-posledična veza između pravila o srpskoj gramatici i pravila o matematičkim izračunavanjima i statističkim rezultatima? Kako bi izgledao srpski književni jezik ako bismo se u pismenom izražavanju svojih misli koristili, recimo, liberalno-demokratskom anarhijom u gramatici? Ako bi, svako po svom (avangardno-liberalnom) nahođenju, konstruisao rečenice izvan pravilima označenog redosleda reči ili njihovom završetku? Odgovor na ovo pitanje možemo da zamislimo u mnogo primera (vidi podnaslov).

A kako bi izgledalo ako bismo matematiku ili statistiku tretirali na isti način, ne vodeći računa o tome kako smo stigli do rezultata? Ako bismo tvrdili da u sobi od 4 kvadrata može da stane 650 ljudi i tačka? Ili da je 2+2 jednako pet? Odgovor na ovo drugo pitanje, za razliku od prvog, ne moramo da zamišljamo. Ono postoji u bezbroj primera. Kao, recimo, brojne i različite besmislene tvrdnje da srpska dijaspora ima 2, 3 ili više od 4 miliona pripadnika. Kod ovih tvrdnji (gde niko ne pominje kako je došao do njih), o izrečenim konkretnim brojkama pripadnika našeg rasejanja, treba da obratimo i pažnju KO ih sve i na kakav način izriče u javnosti. Jer, jedno je kada, recimo, Žika pekar u kafani „Kod Stoje“ (i to je javno mesto) sa kriglom piva ispred sebe kaže svom društvu da je „u Drugom ratu poklano dva i po miliona Srba“ ili da „nas sada u svetu ima najmanje pet miliona“. A drugo je kada, recimo, jedan državni ministar (pogotovo ako je to resor za dijasporu ili još gore, čitava institucija kao što je jedno ministarstvo) u svojim javnim nastupima potencira sasvim konkretan broj pripadnika dijaspore – mnogo pre nego što se pristupilo njenom prebrojavanju i time došlo do krajnjeg rezultata. I to u trenutku kada u Srbiji još niko nije odredio šta, u stvari, označava pojam „dijaspora“ i koga sve ovaj termin obuhvata. Kako ćemo, uopšte, da se, na primer, prebrojimo koliko nas je u svetu sa aktuelnim srpskim pasošem? Koliko je od toga onih koji se osećaju Srbima? Koliko je dece u svetu čiji su roditelji Srbi, a oni su, u međuvremenu, uzeli državljantvo (tuđe) zemlje u kojoj su se rodili i čiji potomci više neće imati nikakve veze sa srpskom državom, itd? Ukratko, radi se o skoro nemogućoj misiji. Nikada nećemo moći precizno da kažemo koliko nas ima u rasejanju. Možemo samo, uz prethodni veliki rad i trud da odredimo približnu brojku (uz uslov da prethodno napravimo državni i nacionalni konsenzus oko odgovora na pitanje KO je, ustvari, srpska dijaspora). Doći do približne brojke Srba u rasejanju neće biti nimalo lako, jer najpre treba da se odrede jasni kriterijumi i način prebrojavanja. Ako bismo krenuli od početka, znači uz pomoć državne statistike i dosadašnjih popisa stanovništva – nećemo imati baš jasan fundament: Nijedan dosadašnji popis nije protekao bez političkih problema, političkih pritisaka, samovoljne interpretacije brojki kao i njihovoj zloupotrebi. Sve dosadašnje popise stanovništva teško je porediti zbog različitih metoda koji su tada primenjivani, ali i zbog promene državnih granica kroz posmatrano razdoblje. Tako je popis u Kraljevini Jugoslaviji 1931. godine održan u atmosferi unutrašnjih nacionalnih napetosti. Onaj iz 1971. organizovan je i sprovođen u vreme tzv. hrvatskog „masovnog pokreta“ („Maspok“). Naredne popise iz 1981. i 1991. godine, kosovski Albanci su bojkotovali (oba puta izvršena je samo procena albanskog stanovništva na Kosovu i Metohiji na osnovu (takvih problematičnih) ranijih popisa, odnosno njihovog demografskog rasta. Naravno, ni poslednji popis od 2002. godine nije ni treći put sproveden među kosovskim Albancima, s obzirom na poznate događaje i činjenicu da se od 1999. godine, teritorija Kosova i Metohije nalazi pod međunarodnim protektoratom. Popis iz aprila 1991. godine, održan je u vreme početka raspada SFRJ itd. Ovim hoću da kažem sledeće: ako su i rezultati dosadašnjih popisa stanovništva u samoj zemlji pod velikim znakom pitanja, kako ćemo tek, onda, da se prebrojimo u nostranstvu? Zar bilo koji rezultati nakon bilo kakvog organizovanog prebrojavanja Srba u rasejanju u nekoj bližoj budućnosti (koje aktuelno Ministarstvo za dijasporu planira), ako se ne napravi prava strategija prebrojavanja i visoka sigurnost/garancije da će se najveći broj naših ljudi u inostranstvu pozitivno odazvati (u šta lično sumnjam) neće biti kontraproduktivni? Ja ovde govorim o ogromnoj odgovornosti onih koji na sebe preuzimaju jedan ovako veliki korak u ovom veoma važnom projektu. Jer ako on ne bude imao ozbiljan, kvalitetan, siguran tok i samo delimično uspe, onda neko novo prebrojavanje više nikada niko u budućnosti neće moći da inicira. Da li su toga svesni gospodin ministar Srećković i njegovi najbliži saradnici? A ako jesu, zašto, onda, još sada, pre nego što je ovaj projekat i započet, izlaze i pojedinačno i kao institucija u javnost sa konkretnim brojkama srpske dijaspore? Naravno, i ne samo oni. Bez konkretnih i kvantitativnih podataka ne možemo dublje da analiziramo određeni problem, a potom da tražimo pogodno rešenje za isti. Dosadašnje odsustvo iteresa za utvrđivanjem preciznijeg broja srpskih raseljenika po svetu doprineo je zloupotrebi u dnevnopolitičke i druge svrhe. Mnoge oficijelne državne institucije, ali i srpska udruženja iz dijaspore, mnogi pojedinci, nastupali su u javnosti sa konkretnim ciframa koje su trebale da služe kao pokriće za njihove tvrdnje ili pojačaju „argumentaciju“ u nastojanjima da se postignu određeni (željeni) lični, institucionalni ili partijski efekti i ciljevi.

Zato takve osobe moramo da upozorimo da, ako već bilo ko od njih pominje nekakve konkretne matematičke brojke, onda je ta osoba dužna i da objasni (argumentovano i naučno) kako i kojom metodom izračunavanja je došla do njih? Tvrdnja o jednoj brojci podrazumeva da istu autor nije izmislio ili tek tako “odvalio“, već da iza takve tvrdnje stoje konkretna saznanja bazirana na osnovnim matematičkim i statističkim operacijama. U suprotnom, njihova tvrdnja neće biti nimalo serioznija od one Žikine kafanske, sa početka ovog teksta.

Ako uzmemo u obzir moju gore navedenu argumentaciju o problemima dosadašnjeg ukupnog demografskog izračunavanja po nacionalnoj osnovi, pa i maternjem jeziku, onda stvarno nije jasno na osnovu čega bilo ko danas uopšte može i sme da tvrdi da se u ovom trenutku u svetu nalazi dva, četiri ili šest miliona pripadnika srpske dijaspore? Dok se ne izvrši ozbiljno istraživanje ovog problema i dok se ne dođe do konkretnijih cifara, oni koji navode ili tvrde bilo koji konkretan broj trebalo bi, bar ubuduće, da napomenu „prema opštim, ali nepotvrđenim procenama oko... toliko i toliko miliona Srba u dijaspori...“. Izračunavanje broja naših ljudi u rasejanju, ponavljam, nije moguće, ali se može doći barem do njihovog približnog broja, koristeći se aktuelnim statistikama država u kojima naši ljudi trenutno borave u najvećem broju, u saradnji sa mnogim institucijama iz zemlje i rasejanja, ali i uz pomoć narednog popisa stanovništva, gde bi se pristupilo i upitu ispitanika o članovima porodice koji se nalaze u inostranstvu. Za ovakvu akciju neophodna je najšira podrška, a o medijima i da ne govorim. Međutim, ako država pokuša(va) da brojnost dijaspore „izračuna“ i prezentuje na jedan, krajnje diletantski način, kao što je to bio „popis dijaspore“ iz 2002. godine (prema kome dijaspora u ukupnom zbiru broji 400.000 ljudi, a toga se danas niko, pa ni ministri ne pridržavaju, niti iko snosi krivicu za uzaludne troškove jednog takvog „prebrojavanja“) onda to dovoljno govori o njenoj neozbiljnosti i bezvoljnosti da se na pravi način konfrontira sa ovim problemom.

Na kraju, pomenuću još jedan, poslednji primer iskrivljavanja statističkih rezultata: dana 29.12.08, beogradska Politika publikovala je tekst (u kome tvrdi da dijaspora ima 3,5 miliona pripadnika okruglo) pod čudnim naslovom „Dijaspora traži posao“ sa podacima proisteklim iz onlajn ankete (nazvanoj: „nedavno istraživanje“) koju su mesecima zajedno sprovodili Ministarstvo za dijasporu i beogradska agencija za posredovanje kadrovima „Infostud“. Prema tom prilogu i, kako se kaže, na osnovu odgovora 1.000 ispitanika iz rasejanja, njih čak 68,3% planiraju da se vrate u Srbiju, 30% bi se možda vratilo ukoliko dobiju ponudu za posao, a samo 1,70% ne želi da se vrati. A kada je reč o „nivou obrazovanja ljudi iz dijaspore“, prema pomenutoj anketi samo 0,30% nema osnovnu školu, 12,5% ima srednju školu, dvogodišnju ili trogodišnju višu ili visoku školu ima 16%, fakultet punih 45%, a specijalizaciju, doktorat ili magistraturu čak 26,20%. Iz ove ankete i ovako interpretiranih rezultata čitaoci stiču pogrešan utisak da je preko polovine svih pripadnika srpske dijaspore visoko obrazovana i da najmanje dve trećine njih planira svoj skori povratak u otadžbinu. A nigde se ne navodi da je reč, zapravo, o anketiranim osobama putem interneta na koji se odazvala samo određena ciljna grupa, zainteresovana za mogući povratak, ali samo pod određenim uslovima (inače anketa ne bi trajala mesecima) a da najveći i reprezentativan broj ljudi, koji se uopšte ne služi internet tehnologijom iz bilo kojih razloga, nije ni učestvovao u ovako promašeno interpretiranoj anketi.

Osim toga, ovakav način interpretacije samog novinarskog priloga (u kome u podnaslovu stoji da bi „Srbi iz rasejanja najviše želeli da rade u državnoj upravi i javnim preduzećima“) izaziva jedno negativno raspoloženje prema dijaspori od strane najmanje oko 30% nezaposlenih u samoj Srbiji koji dijasporu tretiraju kao nelojalnu konkurenciju u aktuelnoj ili predstojećoj borbi za neko dostojnije radno mesto, ali i drugih građana iz matice (dovoljno je videti reakcije na ovaj tekst u onlajn izdanju Politike).

Dakle, na kraju, šta još reći o srpskom načinu interpretacije matematike i statističkih prikaza o dijaspori nakon prethodno navedenih primera? Ja sam, eto, delimično rekao svoje, a Vi razmislite i dodajte svoje mišljenje.

(Autor je predsednik Centra za dijasporu iz Obrenovca)