Politički život

Dosije "crno"

PDF Štampa El. pošta
Milan Vučković   
sreda, 05. novembar 2008.

 

Za zemlju Srbiju i naročito njenu političku scenu već odavno važi sledeće pravilo: crno je često belo a belo je crno. Tačnije rečeno: kod nas je sve stvar individualne interpretacije shvatanja kolorita jedne boje od strane pripadnika političke elite koja se, potom, medijskim putem kao sveta istina natura i javnom mnjenju.

Poznato alkoholno piće koje je poteklo iz jedne, mnogim Srbima omražene zemlje, nosi upravo naziv "Crno i belo". Pomenuta kombinacija boja predstavlja jedan od simbola suprotstavljenih polova životnog puta oličenog u filozofskom posmatranju Jin-Janga. Tačnije, radi se o neophodnosti koegzistencije dveju krajnosti koje se ogledaju u sreći i patnji, bogatstvu i siromaštvu, aktivnosti i pasivnosti... Amulet filozofske simbolike Jin-Janga takođe je predstavljen u crnoj i beloj boji. Tako i ova suprotstavljenost u nazivu “Black and White“ predstavlja, ujedno, svojevrsno bratstvo i jedinstvo. Jedno bez drugog ne postoji.

Srbin je, inače, drugi nacion na svetu (pored Italijana) koji je omiljenom piću bogova iz grčke mitologije, vinu, pored belog i crvenog odredio kao treću boju i "crno"? Zašto bi bilo koji Srbin uopšte mrzeo crno? Odakle nekim mlađim ljudima u Srbiji, nakon svih nevolja, ratova i žrtvi koje su našem narodu naneli nacisti uoči i tokom Drugog svetskog rata, ideja, glupost i drskost da sebe nazivaju "neonacistima" i na javnim mestima u crno obučeni pozdravljaju ostatak svoje nacije hitlerovim pozdravom? Da li su tako nešto naučili kod svojih roditelja u kući ili u školskim institucijama? Ili se ovaj demonstrativni neonacizam u Srbiji, kao i svuda u svetu, ispoljava upravo onda kada sve veći nedostatak radnih mesta postaje glavni suficit države Srbije i kada masovno nezadovoljstvo usled ekonomske krize poprima epidemiološke razmere.

Recesija kao faktor povećanja neonacizma (paralele između Nemačke i Srbije)

Koreni geneze neonacizma datiraju od vremena između dva svetska rata, tačnije u doba velike ekonomske krize i globalne recesije tog doba. Upravo tada i Adolf Hitler je nove pripadnike svog NSDAP-a regrutovao u najvećoj meri među depresivnim delom stanovništva: ratnim veteranima, nacionalistički raspoloženim malograđanima, manjim i većim industrijskim preduzetnicima oštećenim visokom inflacijom, mladim ljudima i studentskom omladinom bez jasnije perspektivne vizije, razočaranom članstvu komunističkog proleterijata itd. Međutim, Hitler je zapravo najveću podršku dobio u recesiji tj. velikoj ekonomskoj krizi jer su njegovi dobro pripremljeni propagandni nastupi pogodovali u trenutku u kojem je ogromni talas nezadovoljstva kanalisao u jednu novu nadu (milionska nova radna mesta) koju je nudio masama svojim vatrenim govorima.

Drugi veliki talas pojave tzv. rutinskog antisemitizma, desnog radikalizma i neonacizma Nemačku u sve većoj meri zahvata nakon ujedinjenja 1990. godine i to u vreme kada dolazi do zabrinjavajuće velikih migracija stanovništva na relaciji Istok – Zapad u okviru granica ove zemlje (oko 2,7 miliona stanovnika). Pored ovoga, početkom devedesetih u Nemačku su stizale stotine hiljada ljudi kroz tri dodatne imigracione kategorije: ogroman broj ratnih izbeglica (preko pola miliona samo iz bivše SFRJ), zatim ulazak preko milion političkih i ekonomskih azilanata i, na kraju, preko milion tzv. Ausidlera (uglavnom Nemci iz bivšeg Istočnog bloka koji su mogli da dokažu svoje nemačko poreklo na osnovu prava po krvi - ius sanguinis). Toliki imigracioni talas u razdoblju samo od 1990-1996. nije mogla da svari ni jedna takva ekonomska sila kao što je Nemačka. Pogoršanje ekonomskog statusa zemlje kroz ovaj novi problem dovelo je do velikog nezadovoljstva većine građana koji su u novopridošlicama videli pretnju za sopstveni standard, svoja radna mesta, pad nivoa zarade pa i stambenu problematiku. Ništa nije vredelo državnom rukovodstvu pod vođstvom kancelara Kola (ujedinitelja) pokušaj da kroz državne medije forsira pozitivne strane ovako velikih (i)migracija (rešen problem "bele kuge", povećani volumen trgovinskog konzuma, uvećani rast u građevinskom i metalnom sektoru itd). Sve ovo rezultiralo je, između ostalog, povećanju ksenofobije, rasizma, desnog radikalizma i neonacizma. I to kroz medijsko forsiranje predrasuda, u prvom redu prema strancima i azilantima. Tako su od 1991. godine desnoradikalne i neonacističke organizacije počele da dobijaju na članstvu ali i na političkom uticaju. Ono što je postalo zabrinjavajuće bio je sve veći uticaj članstva koje je uspelo da se infiltrira u policijske i, mnogo više, vojne strukture. Jedan od najpoznatijih neonacističkih vođa posleratne Nemačke, sada već pokojni Mihael Kinen (Michael Kühnen), čije su taktičke ciljeve kasnije i neki drugi preuzeli, ovu pojavu je opisao sledećim rečima: "Svuda gde vlada nezadovoljstvo moraju se pojaviti nacionalsocijalisti koji ga potpaljuju, po mogućnosti odmah dignu pobunu, a tamo gde vlada pobuna, moramo biti mi koji ćemo je konačno pretvoriti u revoluciju."

Ako posmatramo Srbiju i razvoj desnoradikalnog, neonacističkog i rasističkog delovanja kod nas, videćemo da se ove negativnosti rađaju upravo u sumornim i smutnim vremenima, u posleratnom periodu i u doba velike ekonomske krize, ali i krize državnog identiteta. Početkom 1991. osnovana je Srpska Radikalna Stranka koja je veoma dugo bila jedina evropska ultradesničarska politička partija koja je bila uključena u vlast. I danas je SRS radikalna, populistička, ultrakonzervativna snaga sa izuzetnim uticajem na politički život u Srbiji. Sredinom devedesetih SRS intenzivira političke i druge kontakte sa ultradesničarskim partijama iz Evrope. Na primer, sa liderom LDPR-a, Vladimirom Žirinovskim (22.10.1995), te Žan Mari Le Penom (22.01.1997), liderom francuskog Nacionalnog Fronta. U to vreme Vladimir Žirinovski bio je u vrlo prisnim odnosima i saradnji sa nekim nemačkim neonacističkim partijama (tamo inače zabranjenim), kao na primer sa dr Gerhardtom Frey-om, vođom Nemačke Narodne Unije (DVU) koji je čak aprila 1993. kao gost držao govor na kongresu Liberaldemokrata u Moskvi, a oktobra iste godine Žirinovski je bio specijalni gost na skupu DVU u Bavarskoj. Isti taj prijatelj Žirinovskog, a koji je prijatelj Šešelja (prema staroj sicilijanskoj narodnoj izreci: prijatelji mojih prijatelja i moji su prijatelji), skupljao je sa pomenutim Kühnenom i njegovom desnom rukom (Michael Faci), dobrovoljce među nemačkim i austrijskim neonacistima koje je slao u rat protiv Srba u Hrvatskoj a potom i u BiH (u najvećoj tzv. hrvatskoj Internacionalnoj brigadi). Ali, kako je tekla geneza srpskog rasizma i neonacizma?

Uporedo sa razvojem desnog ekstremizma u Srbiji ima sve više netrpeljivosti prema određenim grupama građana, pre svih mnogobrojnim novopridošlim ratnim izbeglicama koji, navodno, "oduzimaju" radna mesta autohtonom stanovništvu, "ugrožavaju" njihov ekonomski opstanak, "kupuju pola Beograda" itd., i romskoj populaciji.

S obzirom da u Srbiji ne živi značajan broj stranaca druge rase, meta "pražnjenja" domaćih skinsa i neonacista postaju Romi. Početkom 1997. Miroslav Bimbašić, predsednik Nove demokratske stranke Roma iz Kragujevca, uputio je otvoreno pismo tadašnjem šefu države S. Miloševiću. Povod je bila hajka na Rome koja se u jesen 1997. godine razbuktala u Srbiji: u Beogradu, Kragujevcu, Bajinoj Bašti, Jagodini, Aleksincu i još nekim gradovima. Skoro svakog dana stizale su vesti kako su domaći neonacisti i skinheadsi, momci obrijanih glava, odeveni u tamne kožne pantalone, maskirne vetrovke "spitfire" i "martens" cokule sa metalnim zadebljanjem na vrhu, pretukli nekog građanina kojeg su po boji kože prepoznali kao Roma. Grafiti ispisani po zidovima glavnih beogradskih ulica upozoravali su svojom sadržinom: "Smrt ciganima!", "Srbija Srbima – Cigani napolje!", "Cigani napolje iz Srbije!", "Spalićemo Rome!", pa čak i "Romi selite se u Indiju!". Bimbašić je tada, između ostalog, napisao u svom pismu: "Romi na prostorima Jugoslavije žive više od 800 godina i ni sa čim nisu zaslužili da neofašisti ubijaju njihovu decu. Romi su crni Srbi. Samo je Hitler mrzeo Rome. I otkud onda da se danas pojavljuju neki skinheadsi obrijane glave i ubijaju romsku decu? Gospodine predsedniče Jugoslavije, ima li moj romski narod prava na život i slobodu kretanja u Jugoslaviji u kojoj ste Vi predsednik? Ovo njegovo pismo brižno je razaslato faksom svim novinskim, TV, radio i agencijskim redakcijama. Međutim, osim tadašnje Demokratije niko ga nije publikovao. Ni predsednikov odgovor, naravno, nikad nije stigao. Ćutanje o ovom problemu dalo je krila srpskim neonacistima te su 18. oktobra iste godine ubili Dušana Jovanovića (14), učenika OŠ Braća Ribnikar. Tek nakon tog zločina, koji je potresao Srbiju, na videlo izbijaju brojni prethodni, dotle zataškavani i teži slučajevi fizičkog obračunavanja sa Romima.

Većina srpskog stanovništva do tragične smrti Jovanovića nije znala gotovo ništa o tamo nekim skinheadsima. Zajedničko za sve koji su stariji od 21 godine, je da su se kao dobrovoljci, kako kažu, "borili za srpsku stvar" ratujući po Hrvatskoj i Bosni. I, kako su rekli u medijima koji su im čak dali zavidan publicitet, ubijanje im nije strano (Jovanovića su ubila dva 17 godina stara maloletnika koje su isti ti mediji krili iza inicijala). Prkosno su iznosili svoj "program" prema kome Srbiju valja temeljito očistiti od svih koji su druge boje kože i vere, pre svih od Cigana, crnaca (!?), Jevreja, ali i drugih naroda – Albanaca, Muslimana i Hrvata, uključujući čak i Crnogorce.

Nekakav Laki (tada 21 god) koji je sebe predstavljao kao vođu Nacionalnog patriotskog krila, tvrdio je kako je filozofija i težnja njegovih istomišljenika da pomire četnike i ljotićevce, ali normalno bez komunista. Reporteri beogradskih listova razgovarali su s još nekoliko ekstremnih neonacista koji su sebi nadenuli odgovarajuće nadimke: Naci, SS, Gebels i Jungen i koji pozdravljaju uzdignutom desnicom, obožavaju Adolfa Hitlera a za simbole su uzeli nacističku svastiku u kombinaciji sa srpskim obeležjima.

S obzirom da država sve do danas nije previše brinula o fenomenologiji razvoja neonacističkih i desnoradikalnih pokreta u ovoj zemlji, niti se bavila time (prioritet tajnih službi ima, naravno, opservacija političkih rivala na sceni), sasvim je logično da su se oni dalje razvijali i organizaciono solidno struktuirali. Tako je Srbija dobila jednog Führera iz sopstvenog sokaka (lider rasističkog Nacionalnoj stroja, Goran Davidović, koji, do duše, za sebe tvrdi da nije nacista i pored svog nadimka), zatim čitave masovne navijačke grupe koje na stadionima ponosno pozdravljaju hitlerovim pozdravom ili prave lov po ulicama na onaj mali broj sportista crne boje kože koji su se prevarili da svoju sportsku karijeru nastave u Srbiji, čiji početni naziv nacije ("Srb") ima upravo indoevropsko poreklo a označava naziv za "rođaštvo" odnosno "savezništvo". Tako lokalni neonacisti, ironično rečeno, znajući da nam naziv nacije potiče iz tamo nekog indijskog kraja, i u našu sredinu pokušavaju da zavedu pravi kastinski sistem: ako si imao takvu nesreću i peh da si u ovoj zemlji, kojim slučajem, rođen kao Ciganin, Musliman, crnac ili Jevrejin onda nemaš nikakve šanse da uđeš u prvu ligu odabranih građana odnosno "elite" sa kratkom kosom koji ispod svoje jež frizure nemaju niti dva grama mozga.

Gotovo svaki neonacistički ogranak u Srbiji još od pomenutih devedesetih godina prošlog veka izdaje svoje glasilo u print ili elektronskoj formi. Skoro svi su, u stvari, uvozne ideje srodnih organizacija iz inostranstva: Skin fansine, Blood and Honour (ili na srpskom "Krv i slava"), Order ("Poredak"), ali i "Beli ratnik", "Predskazanje", "Nacionalist", "Svetlost pobede" itd. U jednom od tadašnjih brojeva "Krvi i slave", koji se uređuje po uzoru na englesku verziju, na naslovnoj stranici otisnuta je slika A. Hitlera ispod koje krupnim slovima piše: "Srbija pripada Srbima". U to vreme časopis Magazin sprovodi anketu među Srbima zaključivši da 97% anketiranih ne bi prihvatilo Roma za zeta rečima: "Ubistvo dečaka Dušana Jovanovića samo je podsetnik: Srbi su rasisti, ne vole druge nacije, posebno Rome". Anketirani Srbi tvrdili su da su Romi lenji, prljavi, skloni krađi i nasilni a kao njihove vrline navode veselost i muzikalnost. Jedan od anketiranih rekao je pitajući: "A kad ste videli da neko u autobusu ustane Ciganki s dvoje dece? Nikad!"

Današnji primer nemogućnosti da se tzv. beogradski Karton Siti ispod Gazele preseli na neko mesto dostojno normalnog života sa krovom nad glavom, strujom i vodom nailazi na opšti bunt i kolektivnu antiromsku histeriju kompletnih beogradskih naselja u koje bi ovi nesrećnici trebalo da budu dislocirani. Trenutno ni grad ni država nemaju načina da reše ovaj problem jer ne žele nova međunacionalna žarišta u trenutku dok među demokratskim vlastodršcima za sada vlada prava harmonija, peace & love.

Napomenimo da sve trenutno aktivne neonacističke organizacije, gde god bile aktivne, svoju ideologiju i propagandno taktičke aktivnosti zasnivaju na iskustvima bivšeg Nacionalsocijalističkog pokreta. Neonacizam u potpunosti pokušava da se identifikuje sa Trećim rajhom odnosno primitivnim autoritarnim režimom (Führerstaat) i rasnim učenjem proizišlim iz fundamentalnih zahteva partijskog programa NSDAP iz 1920. godine. Rasistički motivisani izgredi upereni su protiv svake forme multikulturnog društva, dok su antisemitizam i revizionizam nacističke prošlosti njihovi glavni ciljevi.

Kao primer navodim član 28. iz programa srpskog Nacionalnog stroja: "Želimo saradnju sa svim rasnim nacionalistima u Evropi i svetu koji žele revolucionarne promene zasnovane na ljubavi prema arijevskim vrednostima i koji veruju u opšti zajednički cilj nacionalne slobode, socijalne pravde i rasnog identiteta. Srbija Srbima, Evropa Evropljanima!"

Načini kontrolisanja i sputavanja neonacističkih i radikalnih pokreta

Pitanje koje na ovom mestu, nakon prethodno iznesenog o desnom radikalizmu i neonacizmu u Srbiji, moram da postavim državnim nosiocima vlasti (i zakonodavnoj i sudskoj i izvršnoj) je sledeće: kako ćete da se suprotstavite ovoj negativnoj pojavi u društvu koja, dok je vi gurate pod tepih sve više jača i dolazi do izražaja? Sa svoje strane, uzimam sebi slobodu da Vam sugerišem da prethodno proučite kako se takva problematika rešava u onim zemljama čijim standardima težite da se približite. Konkretno, evo kako je to rešila Nemačka (isti model preuzela je još pre više godina i Hrvatska) osnivajući pre više decenija Ured za zaštitu Ustava zahvaljujući čijem radu u posleratnoj istoriji ove zemlje nijedna ultra radikalna partija nije bila na vlasti u bilo kom obliku:

Svaki oblik ekstremizma predstavlja opasnost po demokratski sistem jednog društva. Kriterijume razgraničenja između ekstremizma i demokratije opisuje i paragraf četiri nemačkog Saveznog zakona za zaštitu ustavnosti. U fundamentalne principe slobodnog demokratskog reda, prema ovom Zakonu, spadaju:

- poštovanje Ustava u kojem su konkretizovana ljudska prava, pre svih pravo na život i

slobodni razvoj,

- narodni suverenitet,

- podela državne konstitutivne vlasti na tri pravno-kontrolne funkcije (zakonodavna,

sudska i izvršna) - koju sprovodi zakonski izvršilac i ustanovljenu državotvornu snagu

proisteklu iz slobodnih narodnih izbora koja donosi zakone i rukovodi vladom,

- odgovornost vlade u odnosu na narodne predstavnike,

- zakonitost uprave,

- nezavisnost sudova,

- višepartijski princip,

- jednake šanse za sve političke partije,

- ustavno pravo na obrazovanje i formiranje opozicije.

 

Sam pojam "desnog ekstremizma" može se definisati u tri smisla:

1) kao ideološko-teoretski (politički program partija i stranaka zasnovan na teorijama i delima ranijih mislilaca),

2) organizacijsko-teorijski (egzistencija i aktivnost partija i organizacija),

3) svesno-teorijski (egzistencija gledišta i obrazovanih faktora koji stvaraju politički mentalitet).

 

Desni ekstremizam se kao vrsta političkog mentaliteta subjektivnim interpretacijama usađuje u svakodnevnu svest jednog dela stanovništva. Ovakav desno ekstremni politički mentalitet obuhvata sledeće elemente:

- antipluralizam, odnosno agresivno držanje u odnosu na ostale etničke grupe i "asocijalne" pojedince,

- snažni etno-centrizam,

- antisemitizam,

- latentni osećaj ugroženosti,

- rigidna hijerarhija vrednosti u kojoj dominiraju narod, otadžbina i familija,

- vrsta tzv. "Siegfried-kompleksa", tj. verovanje da određeni neprijatelji (na primer: Jevreji, Amerikanci, Rusi, politički opredeljeni novinari...) sprečavaju realizaciju vlastitih predstava i ciljeva,

- vera u pravo jačeg u svim oblastima života (primitivizacija socijal-darvinizma),

- jaka autoritarna vera (vera u princip vođe) i

- snažno naglašavanje sekundarnih vrlina, kao na primer: discipline, reda, autoriteta, pripadnosti...

Političke partije i organizacije tretiraju se kao ekstremne a time i neustavne u pravnom smislu onda kada su njihovi ciljevi upereni protiv prethodno navedenih fundamentalnih demokratskih principa.

Ured za zaštitu Ustava (Amt für Verfassungschutz) ima zadatak da u okviru Ministarstva unutrašnjih poslova prati kretanja, kako individualnih tako i grupnih aktivnosti levih i desnoekstremističkih, revizionističkih i neonacističkih elemenata u SR Nemačkoj. Da bi ovaj cilj mogao uspešno da se sprovede u delo, jedan od najvažnijih zadataka ove službe predstavlja sakupljanje važnih podataka i informacija koje pri kasnijim eventualnim krivičnim postupcima služe kao dokazni materijal ili mogu pomoći u otkrivanju daljih akcija desnoradikalne i neonacističke scene u zemlji. Najveći deo podataka Služba crpi iz javnih izvora (na primer novina, časopisa, letaka, partijskih i stranačkih programa, brošura i ostalog sličnog materijala). Otprilike 20% informacija prikuplja se putem obaveštajnog rada u koja spadaju i ubacivanje prikrivenih obaveštajaca (odnosno tzv. "ljudi od poverenja") u ekstremističke i neonacističke redove, zatim kontinuirana opservacija osumnjičenih osoba kao i tajno snimanje i fotografisanje.

Zvanična kontrola putem poštanske odnosno telefonske komunikacije (otvaranje pisama ili prisluškivanje telefonskih razgovora) specijalno je regulisana strogim zakonom. Međutim, ukoliko postoji ozbiljan i opravdan razlog državni tužilac može organima državne bezbednosti odobriti upotrebu pomenutih metoda i naročitih tehničkih sredstava kao upotrebu skrivenih mikrofona i kamera po stanovima ili radnim mestima. Služba za zaštitu ustava odvojena je od policije. Ona ne može vršiti hapšenja, zaplenu materijala ili pretrese. Njen zadatak isključivo se sastoji u sakupljanju informacionog materijala koji se dalje prosleđuju policijskim organima. Donošenje odluka o primeni i obimu daljih mera spada u nadležnost policije.

U delatnost Službe za zaštitu ustava na različitim poljima spada i sprovođenje višestruke kontrole kao i opšta parlamentarna kontrola koja se obavlja kroz obavezne izveštaje odgovarajućih ministara pokrajinskih parlamenata (kada se radi o aktuelnim događajima, pitanjima narodnih poslanika, peticijama itd). Kontrolu vrši specijalna Parlamentarna kontrolna komisija (PKK).

Zaštita temelja slobodnog demokratskog poretka može se dugoročno održati samo kroz duhovno-političku konfrontaciju sa ekstremizmom. Služba za zaštitu ustava, prema tome, ima zadatak da kolektivno informiše građane i javno mnjenje o aktivnostima i namerama organizacija čiji su ciljevi protivustavni. U ovo spada i organizovanje mnogobrojnih predavanja i seminara na temu "politički ektremizam".

Nakon što je broj počinjenih nasilja protiv stranaca, u čijoj pozadini je uglavnom stajala politička motivisanost zabrinjavajuće porastao, pokrajinski ministri unutrašnjih poslova na svom sastanku 1992. godine dogovorili su se o velikoj i dugoročnoj zajedničkoj akciji (kampanji) kojoj je cilj bio javno razotkrivanje uzroka ekstremizma i ksenofobije. Ciljna grupa bili je mlada populacija a sugerisana je veća međusobna tolerancija i jačanje društvenog zajedništva kao demokratske vrednosti. Pored ovoga, Služba svake godine publikuje aktuelni izveštaj o svim aktivnostima desnih i levih radikalnih i ekstremističkih organizacija i partija koji je besplatno dostupan svim zainteresovanima.

Sigurno je da postoje načini efikasne preventive i protiv sve češće pojave desnog ekstremizma i neonacizma i u Srbiji. Na vlasti je da se beskompromisno suoči sa fenomenologijom tzv. "crnog ekstrema " i samoproglašenih srpskih firera.

Međutim, u svačemu što je loše možemo da pronađemo i nešto pozitivno. Jer, da nema zla u svetu ne bismo na pravi način mogli da cenimo ni dobro u njemu. Dakle, ako govorimo o idejama rasne dominacije koje su u našu zemlju stigle preko zapadne hemisfere (koja se ponosi demokratskim tekovinama) u neke minorne srpske organizacije - čiji se članovi diče antisemitizmom i rasizmom a koji ispod svojih ćelavih glava poseduju ozbiljan deficit u mozgovnoj masi - sama od sebe natura se potreba za postavljanjem običnog pitanja: Šta, recimo, jedan Barak Obama i srpski neonacisti imaju zajedničko? Sarkastičan odgovor bi bio: crno detinjstvo.

(Autor je predsednik Centra za dijasporu iz Obrenovca.

Kontakt adresa: www.dijaspora.org.yu)