Početna strana > Rubrike > Politički život > Enigma jedne ostavke
Politički život

Enigma jedne ostavke

PDF Štampa El. pošta
Tatjana Milošević   
četvrtak, 05. april 2012.

Četvrtog aprila 2012. godine Boris Tadić podneo je ostavku na funkciju predsednika Srbije i rešio da ulaskom u direktnu konfrontaciju sa SNS, najljućim protivnikom demokrata, pomogne svojoj stranci. Iako očekivana, pa izdaleka i najavljivana, ova odluka u prvi mah unela je izvesnu dozu pometnje među građane. Svi znamo da loše živimo, da su mnogi razočarani radom vlade. Ali to da je narodno nezadovoljstvo toliko veliko da ostavku podnese predsednik koji je, i s mesta na kome se do juče nalazio, radio na promociji Demokratske stranke, nešto je nad čime se možda treba zabrinuti. Pri tom ne mislim na brigu za Tadića ili DS, ti će se već nekako snaći. No ako Tadićevu odluku protumačimo iz ugla svestrane i ozbiljne analize javnog mnjenja, očigledno je da je neko smogao hrabrosti da mu saopšti istinu o stanju u zemlji i o tome da se njegova stranka u narodu doživljava kao najodgovornija za katastrofalne ekonomske rezultate, socijalnu bedu, neuređenu državu, katastrofalno stanje u sudstvu posle sprovedene reforme.

Nema, za njih, više opravdanja, kao što je to bila svetska ekonomska kriza. Ostaviti bez posla, samo za ove četiri godine, više od 200.000 ljudi, još više njih bez overenih zdravstvenih knjižica i mogućnosti da se leče – doživljava se kao zločin. Iako su sve stranke vladajuće koalicije zdušno pomogle integracijama zemlje u EU, narod doživljava Demokratsku stranku kao najodgovorniju i za ustupke pred ucenama iz inostranstva i ponižavanje vlastite države. Ovaj faktor, osećaj da smo dogovorima s Prištinom zapravo poniženi, ne može neutralisati ni status kandidata za ulazak u EU. Zato ni Demokratskoj stranci, a ni samom Tadiću, ne savetujem da taj „uspeh” previše pominju. A kao što ste primetili, Tadić to i ne čini. Tome pribegavaju uglavnom oni kojima do srpskih izbora nije ni stalo. Sonja Liht, predsednik Beogradskog fonda za političku izuzetnost, izjavljuje da ćemo do kraja godine dobiti datum početka pregovora za pristupanje EU, ne shvatajući pri tom da Tadiću čini medveđu uslugu.

Iako i „međunarodna zajednica” želi da Boris Tadić pobedi na predsedničkim izborima, jer je samo on dovoljno kooperativan, baš mu i ne pomaže. Svakodnevne izjave inostranih zvaničnika da Srbija ne sme da održi lokalne izbore na Kosovu, što zbog Rezolucije 1244, koju su iznenada rešili da poštuju, što zbog Tačijevih pretnji da će i silom sprečiti održavanje lokalnih izbora na teritoriji Kosova, samo dolivaju ulje na vatru. Pa dokle ste, predsedniče, sem do zvezdice i fusnote, stigli u priznavanju Kosova?

S druge strane, DS ni od koalicionih partnera nema baš previše vajde. Liga socijaldemokrata Vojvodine, koja je na listi Demokratske stranke za parlamentarne izbore, javno se hvali da su se još 1999. godine zalagali da Vojvodina bude republika. Čak su najavljivali da će prisustvovati Četvrtoj vojvođanskoj konvenciji i staviti potpis na Deklaraciju o potrebi formiranja „Savezne republike Srbije”. Iskreno, mislim da je narod hvalisavu izjavu Aleksandre Jerkov o stavu LSV prema davanju Vojvodini statusa republike doživeo kao da dolazi iz Demokratske stranke, koja je u koaliciji sa LSV.

Nakon svega, postavlja se pitanje šta se zapravo krije iza ostavke predsednika Srbije. Da li oni što su radili istraživanja i čije instrukcije doskorašnji predsednik sluša zaista veruju da Tadić može privući neopredeljene birače (opredeljeni su uglavnom na drugoj strani, suprotno od demokrata)? Da li veruju da će njemu i njegovoj stranci narod poveriti još jedan mandat? Možda se previše uzdaju u nesposobnost opozicije da diskvalifikuje Tadića i njegovu relativnu popularnost (prema većini istraživanja, narod ipak najviše veruje Borisu Tadiću!?)?

Sada je na potezu opozicija. Svojom nedavnom izjavom Velja Ilić je zaradio prvi plus. Obećanjem da će SNS posle izbora ući u koaliciju sa DSS nagovestio je mogućnost da će njemu i Tomislavu Nikoliću, ukoliko osvoje vlast, Srbija ipak biti na prvom mestu. Kao što su u svim normalnim državama interesi države iznad interesa pojedinca, interesi Srbije će možda biti iznad interesa „međunarodne zajednice”. A to bi bio veliki pomak od politike koja se vodila prethodne četiri godine.

Prava utakmica tek počinje. Ne treba zaboraviti da „ne pada sneg da pokrije breg, već da svaka zver pokaže trag”. Koga će narod 6. maja prepoznati kao zver, ostaje da se vidi.