Početna strana > Rubrike > Politički život > Fenomen Antić – ili kakvi smo to mi Srbi
Politički život

Fenomen Antić – ili kakvi smo to mi Srbi

PDF Štampa El. pošta
Igor Marković   
ponedeljak, 23. avgust 2010.
Prošle godine u ovo vreme, glavna tema u zemlji bio je „odlučujući“ meč sa Francuskom u Beogradu koji se održavao 09.09.2009. godine i od kojeg nam je zavisila šansa za plasman na mondijal u Južnoj Africi. Neukusne višenedeljne kampanje povodom svake malo bitnije utakmice, u kojima se pored grba i dresa „boje božura“, na bilborde obavezno utiskuje i ambalaža piva, već su postale uobičajne, ali ova utakmica se izdvojila po tome što je prvi put državna televizija učila simpatizere reprezentacije kako treba da se „evropski“ navija i da nije lepo zviždati protivničkoj himni (nezavisno od toga da li je to himna države koja vas je bombardovala, priznala nelegalno otcepljenje dela vaše teritorije i još štošta drugo). Kampanji podučavanja primitivnog naroda bar delimično je urodila plodom, pa su tako navijači sa zapada (inače čuveni po vernosti i vatrenosti) u svojoj želji da pokažu svoju emancipaciju, kulturu i privrženost evropskim vrednostima, a i da bi prikrili zvižduke sa svih ostalih delova stadiona, neprekidno aplaudirali tokom čitavog intoniarnja Marseljeze. Jednostavno, klasičan srpski postpetooktobarski mentalitet – hajde za svaki slučaj da pojedemo/poližemo i ono što niko od nas nije tražio.

Bilo kako bilo, utakmica je odigarna, a reprezentacija Srbije, i pored poklonjenog penala i igrača više skoro celu utakmicu, jedva je uspela da sačuva remi. Slavlje je odloženo za mesec dana, kada se, nakon zaista velelepne pobede nad Rumunima, Srbija našla među 32 reprezentacije učesnica svetskog prvenstva. Od tog trenutka počinje građenje svojevrsnog kulta. Ono što je reprezentaciju, između ostalog, direktno odvelo u Afriku, jesu i dva remija koja su Rumuni uspeli da izvuku Francuzima. Međutim, svaki faktor sreće ili pomoći protivnika nikome nije pao na pamet i bilo je, takoreći, zabranjeno i nepatriotski tako nešto pominjati. Jednostavno: najbolji smo, jači smo od Francuza, zasluženo idemo na svetsko prvenstvo – i tačka. A najzaslužniji za to je, naravno, Antić koji je (prepo)rodio srpski fudbal i izvukao ga iz blata u kome se do tad nalazio. To što su sticajem okolnosti, u vreme njegovog preuzimanja reprezentacije, pojavili Kolarov, Subotić, Kačar i Kuzmanović, Bane Ivanović zablistao u Čelziju, a Jovanović i Krasić se nalazili na vrhuncu karijere, uopšte nije promenilo percepciju o Antiću kao čudotvorcu i spasitelju, koji je gotovo ni iz čega, napravio ekipu i „vratio veru u srpski fudbal“. Euforija oko Mondijala trajala je mesecima, optimistički mediji uzdizali su „Orlove“ u nebesa, a od Antića polako počeli da prave bezgrešno, polubožansko „biće“, u šta je, izgleda, i sam selektor počeo da veruje, što se, pored ostalog, manifestovalo i tako što je o sebi počeo da govori u trećem licu.

A reprezentacija objektivno jeste bila jaka i uz povoljan žreb koji se namestio kako decenijama nije i verovatno više neće zaista je mogla da stigne dosta daleko. Čak i neki od najvećih svetskih stručnjaka, poput Vengera i Fergusona, pominjali su Srbiju kao potencijalno iznenađenje šampionata, što ukazuje na to da je ova reprezentacija posedovala kvalitet i da je imala realne šanse da se nađe tamo gde su stigli Gana i Urugvaj. To se, međutim, nije desilo. Srbija se kao zadnjeplasirana u grupi vratila kući, nakon blede, neubedljive, kukavičke i bezidejne igre, koja je samo na trenutke odstupala od ovih epiteta (prvo poluvreme protiv Nemačke i prvih tridesetak minuta protiv Australije, koji su kasnije postali čuveno „prvo poluvreme protiv Australije“). Ništa novo, reklo bi se, na ovakve stvari su se navijači SFRJ, SRJ, SCG, RS-reprezentacije već odavno navikli. Međutim, onda se oglasio selektor Antić.

Raspoložen i nasmešen kao i uvek, selektor je potpuno hladno izjavio kako poslednje mesto u grupi uopšte nije neuspeh. Štaviše, on nije našao nijednu taktičku ili bilo koju drugu grešku u igri reprezentacije, ni njega, ni igrača, a neprolazak u drugu rundu, posledica je, reče, isključivo sudijske krađe i nedostatka sreće („Fudbal nije bio pravedan prema Radomiru“)! Time je selektor ušao u pshiološki profil deteta-navijača koje kad se ostvari povoljan rezultat, slavi isti i veliča svoj tim nezavisno kako je došlo do tog rezultata, dok u suprotnom, kreće da broji propuštene prilike i sudijske greške. Na pitanja novinara koja su se ticala negativnih aspekata igre reprezentacije jednostavno nije hteo da odgovori (to su bili jedini trenuci kada se malo namršti). Od ovog stava nije odustao ni na sledećim konferencijama za štampu, s tim što je tad morao malo više da se svađa i raspravlja sa novinarima, koji su bezuspešno pokušavali da dobiju komentar nekih odluka.Ukratko rečeno, ako je verovati selektoru, igra „orlova“ bila je bezgrešna, ali, eto, „nismo imali sreće“!

U svakoj drugoj zemlji bi ova, u istoriji nezapamćena izjava selektora, samo podigla nivo animoziteta prema istom do ključalosti. Ali, ne i u Srbiji. Ovoga puta kompletna javnost, ne samo da je prihvatila selektorove izjave, nego mu je pružila i gotovo bezrezervnu podršku. Frenetične poruke podrške Antiću dominirale su na gotovo svim sajtovima i sportskim stranama dnevnih novina, dok je u anketama o selektoru više od tri četvrtine ispitanih smatralo da Antić treba da i dalje vodi reprezentaciju. Kada je neposredno posle fijaska na mondijalu predsednik FSS pomenuo mogućnost smanjenja Antićeve selektorske plate od 120000 evra, što ga je činilo jednim od najbolje plaćenih selektora na svetskom prvenstvu, na njega se sručilo drvlje i kamenje gnevnog naroda.

Pitanje koje se prirodno nameće svakom zdravorazumskom biću jeste – zašto? Otkud tolika podrška nakon svega, pogotovo u zemlji gde su ranije dosta olako selektori završavali na tapetu javnosti, čak nekada i više nego što su zaslužili? I ovo nije bila samo podrška u fazonu: „ajde neka ostane, nemamo koga boljeg da dovedemo“. Ne, ovo je bilo naprosto obožavanje. Najgore od svega je što bi retko ko od tih ljudi bio u stanju da obrazloži to svoje obožavanje, a ako je neko i pokušao uglavnom se sve svodilo na: „Antić je gospodin“ i „on je (prepo)rodio srpski fudbal“. Ili naprosto samo na okrivljivanje nepopularnog predsednika fudbalskog saveza Toleta Karadžića za sva zla ovoga sveta. Odmah da kažemo, Karadžić verovatno jeste i ovakav i onakav, ali treba pošteno reći da je u ovom poslednjem sukobu sa Antićem on bio apsolutno u pravu.

Jeste tome puno doprinelo i izveštavanje domaćih medija, koji su iz nekog razloga koristili svoje najkvalitetnije gebelsovske metode da Antića predstave kao sirotu žrtvu svima – a naročito nama zvezdašima – omraženog Toleta. Posebno se isticao Blic, koji je na kraju čak, pred utakmicu sa Grčkom, emotivno, melanholično, citirajući Šekspira, otvoreno pozivao ljude da podrže selektora. Ali to nije dovoljno da objasni ovoliku „antićomaniju“ u dobrom delu srpske javnosti. Mora biti da postoji još neki razlog.

Jednostavno, ovom narodu je dosta poraza. Toliko poraza u tako kratkom vremenskom roku retko da je koja država zabeležila. Od Oluje preko Dejtona, bombardovanja, Kumanova, crnogorskog referenduma, pa sve do kosovske nezavisnosti i poslednjih spoljnopolitičkih neuspeha u pokušaju osporavanja iste. Pa još kad bi tome dodali ranije neuspehe fudbalskih reprezentacija i sve „sitnije“ poraze u vidu privatizacija, krađa, izvinjavanja, poniženja... zaista je psihološki nemoguće sve to progutati i previše bolno i komplikovano sa svime tim se ponaosob suočiti, tražiti pravi uzrok, krivca, kardinalnu grešku. Zato smo naučili da lepo neuspeh izignorišemo, ili, još bolje, da ga predstavimo kao uspeh. Ovaj recept su vrlo često i uspešno plasirali domaći političari, ali je svakako najčuveniji primer onaj kada je Milošević proglasio „istorijsku pobedu“ nad snagama NATO pakta u ratu 1999.

Isti recept primenio je Radomir Antić i on se još jednom pokazao više nego uspešan. Zar nije lakše složiti se sa selektorom da je ovo bio uspeh i „dobro iskustvo“ i zaboraviti na sve, nego se nervirati kako smo propustili istorijsku priliku da napokon, posle toliko decenija ulaganja u fudbal, toliko bruka i razočarenja, sa timom koji je napokon bio na nivou onog, sankcijama sprečenog i ometenog iz prve polovine 90-ih, timom u kome igraju igrači najjačih evropskih klubova, u trenutku kada nam je žreb neverovatnom slučajnošću bio otvoren praktično sve do polu-finala – uradimo nešto na svetskom prvenstvu?

Iako je na početku pisanja ove kolumne sve išlo ka tome da će Antić, uprkos ogromnoj podršci javnog mnjenja, ipak biti smenjen kao što je i zaslužio, izgleda da je „Radomir“ i ovoga puta izašao kao pobednik i dobio „produžetak saradnje“, uprkos svojim lošim rezultatima i još lošijem ponašanju. (Doduše, neka žrtva je morala da se podnese, pa će mu tako plata izgleda ipak biti prepolovljena na „bednih“ 55000 evra – plus premije, razume se.) Po ko zna koji put, uverili smo se kako se postaje idol i predmet obožavanja u Srbiji i da ta mešavina demagogije, simpatičnog lika, snishodljivosti pred kamerama i okrutne borba za lični interes iza zavese jeste ključ uspeha kojim zadobijate naklonost poluobaveštene i poluobrazovane mase. Ali u zemlji u kojoj se devedesetih glasalo za Slobu, dvehiljaditih za Borisa, a sledećih deset verovatno za Čedu, taj ključ će uvek biti nepoznanica.

 

Od istog autora

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner