Početna strana > Rubrike > Politički život > Hag, Srbi i Hrvati
Politički život

Hag, Srbi i Hrvati

PDF Štampa El. pošta
Milan Damjanac   
sreda, 04. maj 2011.

Konačno, usledio je bar delić priznanja činjeničke istine, bar delić pravde. I Haški sud je utvrdio ono što svi odavno znamo: da su Bljesak i Oluja bile zločinačke akcije i da je reč o „udruženom zločinačkom poduhvatu“ kako bi se proterali Srbi iz Hrvatske. Međutim, ne želim danas o tome da govorim. Valjalo bi razmotriti sve načine na koje su hrvatska vlast i mediji godinama obmanjivali narod i veličali zločin. Valjalo bi reći da je to „pumpanje“ neistina dovelo do onolikog izliva emocija na trgu Bana Jelačića. A opet, ni o tome mi se ne govori. Postoji u celoj priči znatno važniji utisak, znatno važnija tema; a ta tema se tiče solidarnosti i osećaja povezanosti. Ta tema se tiče nacionalnog dostojanstva, poštovanja, identiteta i ako hoćete, elementarne pristojnosti.

Pre dva dana preminuo je veliki srpski književnik Brana Crnčević. Slabo ko je to i primetio. Raspolućenost i nesreća ovog naroda mogla se najbolje osetiti u tom trenutku. Nema čak ni izbalanasiranog medijskog izveštaja o njegovoj smrti, ili još bolje, o životu. Ima samo često neskrivenog radovanja. Mnogima je bilo teško čak i da mrtvog čoveka ispoštuju. Sve je u funkciji zatiranja svesti i sećanja. Sve je u funkciji zatiranja nas samih. A to radimo bolje nego svi drugi. Samo treba obratiti pažnju na koji je način preneta njegova biografija. To da je bio prijatelj pokojnog premijera izostavljeno je, ali je prijateljstvo sa Miloševićem istaknuto. A istaknuto je čak i kojih je peticija bio potpisnik i da je podržavao Radovana Karadžića i Vučurevića. Nesrećni srpski narode! Uistinu srpski narod nijednog svog neprijatelja nije mrzeo sem samog sebe. A narodu koji mrzi sebe teško je pomoći. Kako pomoći narodu koji ćuti dok ga dave, koji ćuti dok nestaje?

Upravo zbog toga se ovo pitanje ne tiče samo razlike između hrvatske i srpske vlasti, između hrvatske i srpske države. Nažalost, tiče se i razlike između hrvatskog i srpskog naroda. Taj osećaj povezanosti, solidarnosti, čak i u zločinu i u laži, čak i u fanatičnom i preteranom izlivu emocija koji smo mogli videti na zagrebačkim ulicama znak su života jednog naroda, znak su da je narod pun životnih sokova. Znak je da neke stvari od tog naroda treba i naučiti.

Znak je da nešto nije u redu sa nama. Nije u redu da ne reagujemo kada vlast odustane od gonjenja zločinaca koji su srpske majke zavili u crno. Nije u redu da hapsi Vučurevića, što bi bio katastrofalan potez čak i da nije u pitanju častan čovek, a jeste. Stepen otupelosti, melaholije i opšte apatije srpskog naroda je očigledan. Srpski narod želi da ga nema. Nije u stanju da pomogne samom sebi jer ne zna ni ko je ni da li želi da preživi. A samo da bar jednom istinski pogleda svoje sunarodnike sa druge strane Drine koji na potpuno normalan način reaguju na nepravdu, na pravdu, na ljubav, na mržnju, na prijateljstvo, na neprijateljstvo- shvatio bi koliko je izgubio sam sebe. Shvatio bi još nešto. Shvatio bi koliko je tužan i jadan postao.

Srpski narod koji živi na prostorima Republike Srpske sačuvao je običaje, zna ko je, zna šta je, zna koji su mu interesi i kuda treba a kuda ne treba da ide. I za svaku tešku odluku spreman je da plati cenu. Mi to nismo.

I to je ta gorka istina. Živimo u polukoloniji u kojoj najvažnije odluke donose izaslanici stranih država a one manje važne tajkuni i njihovi saveznici u vladajućim političkim strankama. Mediji i konstantno samoponižavanje naših vlasti oduzeli su nam svaki osećaj dostojanstva i samopoštovanja. Nije ovo fenomen koji se odnosi samo na Srbe. To je fenomen poznat i u individualnoj i u kolektivnoj psihologiji. Ukoliko vam dovoljno snažno čupaju dušu, gaze po vašim sećanjima, po precima, po istoriji, a vi tu ne možete ništa; ukoliko dovoljno istrajno rade na tome da vam saviju kičmu i da vam dokažu da je svaki otpor uzaludan počećete da verujete u to. Nakon plača, besa, depresije, dolazi otupelost na spoljne nadražaje.

Verujete, kao što naš narod danas veruje, da je sve uzaludno, da ništa vredno borbe nije. I zato je lakše nacionalnu frustraciju i znake života pokazati kada je u pitanju neko drugi. Zato je moguće da deset hiljada Srba napravi skup podrške Japanu. Zato je moguće da Srbi budu prvi u svetu po brojnosti u davanju podrške Muameru Gadafiju. Mi znamo kako je živeti prazninom. Kako je sve izgubiti. Zato je tako lako identifikovati se sa drugim samo da bi se pobeglo od sebe. A od sebe se ipak, ne može pobeći, u šta će se, nadam se, uveriti i naša braća crnogorci na popisu.

Taj „branitelj“ koji je, čuvši presudu Gotovini razbio izlog i počeo da se kasapi po licu je odraz te solidarnosti, povezanosti, identiteta, ideje. Reći ćete, on je odraz patologije i pogrešnog tumačenja istorije. Reći ćete, to je proizvod „pranja mozga“ koji su vršili hrvatski mediji. Reći ćete da je to posledica kontinuiteta delovanja hrvatske političke elite od Franje Tuđmana do danas. Jeste. Zaista jeste, nema dileme. Međutim, ipak je i daleko više od toga. To je odraz ljubavi. Kao što je i ćutanje po pitanju hapšenja Vučurevića nasred zemlje Srbije odraz apatije i bolesti. Oboleli smo od nacionalne apatije.

Logično je da što je sve ovo tako. U Hrvatskoj je biti Hrvat čast, u Srbiji je biti Srbin sramota. U Srbiji se uvode zajednički udžbenici istorije, briše se kolektivno sećanje. Čak nema reakcija ni na današnju presudu koja je potvrdila da su naši sunarodnici etnički očišćeni iz Hrvatske-mada smo to već odavno svi znali.

Jedna stvar se doduše menja. Klupko se odmotava, i koliko god da se istina krila, žrtve i ubice izlaze na videlo dana. Koliko god da je zapadna propaganda moćna, ona nije mogla da zaustavi istinu o Oluji. Istinu o Jasenovcu. Istinu o kidnapovanjima, ubistvima i preprodaji organa Srba sa Kosmeta od strane terorista. Istina uvek ispliva na videlo ma koliko se trudili da je ignorišete. Mene više brine ovo odsustvo reakcija. Nema ničega. Muk.

Nije naš problem ni što biološki nestajemo, ni što gubimo teritorije, ni što su nam sve institucije propale. Naš problem je što više nikoga nije briga. Čuje se samo tišina.

 

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner