Početna strana > Rubrike > Politički život > Homofobična Evropa
Politički život

Homofobična Evropa

PDF Štampa El. pošta
Milan Damjanac   
sreda, 06. oktobar 2010.

Približava se održavanje gej parade u Beogradu. Uoči ovog, našim medijima toliko važnog događaja, koji valjda treba da odluči ima li ova država evropsku perspektivu ili nema, nameću se mnoga pitanja. A ključno je da li je moguće da je najvažniji zadatak vlade Srbije finansijska pomoć i podrška gej populaciji. Da li je moguće da vlada nema bitnijih problema i zadataka?

No, vratimo se paradi. Medijsko izveštavanje je takvo da čovek pomisli kako je Srbija bespogovorno jedina zemlja u Evropi, ali i svetu, u kojoj vladaju negativni stereotipi prema homoseksualnim, biseksualnim i transseksualnim osobama. Valja na početku napomenuti da u tom slučaju i Svetska zdravstvena organizacija robuje predrasudama, pošto se transseksulizam i dalje smatra bolešću, odnosno psihičkim poremećajem. Smatra se da je u pitanju neprihvatanje sopstvene ličnosti i tela. Nasuprot tome, u Beogradu postoji u svetu jedinstvena klinika za promenu pola  jednim jedinim zahvatom [1]. Takav zahvat plaća zdrastveno osiguranje Republike Srbije.

U medijima se stalno pominju nemili događaji na paradi 2001. godine. Međutim, ono što mi nikako nije jasno je konstantno pominjanje ugroženosti ljudskih prava gej populacije isključivo u navodno homofobičnoj Srbiji, a argumentacija za ovakavu tvrdnju je neodržavanje parade i postojanje stereotipa u narodu. Hajdemo redom. Ne ulazeći u razmatranje pitanja homoseksualizma, treba reći da je sigurno istina da njihova prava često nisu poštovana, međutim nijedan iskreni pripadnik gej populacije ne može reći da se situacija na terenu nije znatno popravila. Prvo, vlada finansira njihove organizacije. Drugo, njihove organizacije u Srbiji su jedne od najbrojnijih u Evropi. Treće, imaju ogroman prostor u medijima i svesrdnu podršku. Četvrto, niko im ne brani da u Srbiji obavljaju bilo koji posao.

Uostalom, dovoljno je da prošetate Knez Mihajlovom ulicom u Beogradu pa da shvatite da se ljudi ove seksualne orijentacije mogu lako prepoznati na ulici i da protiv njih i njihovog načina života niko nema ama baš ništa. Radi se o tome da većina građana ove zemlje ima nešto protiv da im se nameću vrednosti koje oni ne prihvataju. Kada bi svaka manjina organizovala Marš ponosa onda bi to imalo smisla. I šta se uopšte postiže ovom paradom, sem što se stvara još veći animozitet prema gej populaciji?

I kome je u interesu da proizvede sukobe?

O svim tim pitanjima treba dobro razmisliti. Ponajmanje su tu krivi homoseksualci, a ponajviše vođe „njihovih“ organizacija. Uostalom, ukoliko žele da budu prihvaćeni od strane ove države neka pokažu neko interesovanje za nju i njenu budućnost. Sam naziv „gej populacija“ upućuje na to da se radi o nekoj izdvojenoj grupi ljudi i to na svetskom, a ne na nacionalnom nivou. Čemu je potrebno stvaranje posebnog identiteta koji nadilazi nacionalni? Čemu zastava u duginim bojama kao obeležje? Može li gej osoba biti Srbin/Srpkinja, a njeno seksualno opredeljenje stvar privatnosti? Naravno da može. A kako onda takvim ljudima pomaže organizacija koja se navodno bori za njihova prava?

Treba reći da se radi o zameni teza. Tvrdi se da u Srbiji gotovo 80 procenata ljudi smatra da je homoseksualizam bolest. I? Šta s tim? Imaju li ljudi pravo da tako misle, i nije li to dokaz demokratskog prava na slobodno mišljenje? Otkuda ta potreba da se menja stav naroda? Nije tolerancija prihvatanje tuđih mišljenja, ponašanja i stavova već tolerisanje, ili ako hoćete, trpljenje. Tolerancija nije nasilje nad sobom zarad Drugog. I zašto je uopšte Beograd izabran kao poligon za održavanje parade, kada ima toliko drugih „evropskijih“ zemalja, i u regionu i u Evropi u kojima su gej prava na znatno nižem nivou nego u Srbiji? Izostaviću države bivše Jugoslavije, pošto svi znamo kakva su i kolika prava gej populacije tamo. Krenimo redom.

Evropa

Prema istraživanju iz 2005. godine 43.5% Rusa smatra da se homoseksualnost treba ponovo zabraniti (koliko su radikalni negativni stavovi ovo istraživanje ne ispituje), dok 14% podržava istopolne brakove [2].

Parada ponosa u Moskvi je prvi put zakazana 2006. Najava parade bila je propraćena negativnim reakcijama velikodostojnika tradicionalnih verskih organizacija i nacionalnih organizacija. Takođe, gradonačelnik Moskve Jurij Luškov je svake godine zabranjivao održavanje parade. Ipak, parada je svake godine održavana uprkos zabranama i nasilju, koje smo mogli da vidimo i na televiziji.

U Slovačkoj homoseksualci su odustali od prve gej parade pre nego što je uopšte i uspela da krene iz centra Bratislave, pošto policija nije bila u mogućnosti da im garantuje bezbednost. Zbog napada na gej paradu policija je uhapsila do sada četvoro ekstremista. Policija je upozorila da su prilazi trgu puni nezadovoljnih građana spremnih na fizički obračun.

Ukupno oko 100 neonacista i aktivista iz „Slovačkog zajedništva“ napali su učesnike gej parade.

Građani su vređali učesnike parade vulgarnim rečima, a policiji skandirali "sramota, sramota". Umešali su se u masu od oko 500 učesnika prajda na Hvezdoslavovom trgu, bacili dimnu bombu i suzavac. Prethodno se se njih petorica provukli kroz policijske kontrole.

Lider Slovačke narodne stranke, koja je partner u vladi premijera Roberta Fica, Jan Slota prvo je rekao da će doći lično da pljune u lice homoseksualce, ali je kasnije apelovao na svoje simpatizere da na trg u subotu ne dolaze kako se još ne bi dizale tenzije.

Podmladak Slotinih nacionalista saopštio je da im homoseksualci nisu vredni ni da ih gađaju jajima, ali pripremaju odmah posle junskih parlamentarnih izbora predlog izmena Ustava koje bi jasno i neopozivo potvrdile da brak može da bude samo veza muškarca i žene. [3]

Par organizacija je pozivalo preko interneta građane da dođu i po svaku cenu čak i nasiljem spreče paradu.

U Ukrajini postoji veliki strah kod gej populacije. Smatraju da su im ugrožena prava. U Ukrajini nisu priznati istopolni brakovi, a vlast na to gleda sa konzervativne tačke gledišta[4].

Istraživanje koje je 2006. sproveo Evrobarometar na 30.000 stanovnika Evropske unije pokazuje podeljenost EU oko pitanja istopolnih brakova. Podršku istopolnim brakovima daje većina građana Holandije (82%), Švedske (71%), Danske (69%), Luksemburga (58%), Španije (56%), Nemačke (52%) i Češke (52%). U svim ostalim državama procenat onih koji podržavaju istopolne brakove je ispod 50%: Rumunija (11%), Letonija (12%), Kipar (14%), Bugarska (15%), Grčka (15%), Poljska (17%), Litvanija (17%) i Malta (18%). Usvajanje dece od strane istopolnih parova ima većinsku podršku samo u dve države: u Holandiji (69%) i u Švedskoj (51%), dok najmanje podrške dolazi iz Poljske i sa Malte (7%).[5]

Poljska zakonski ne priznaje istopolne parove. Prema Ustavu Poljske iz 1997. brak se definiše kao zajednica muškarca i žene[6], što onemogućuje donošenje zakona o istopolnim brakovima. Predlog da se eksplicitno zabrani diskriminacija na osnovu seksualne orijentacije u Ustavu propao je 1995. godine posle jakog lobiranja katoličke crkve[7] . Prema istraživanju iz 2005. čak 89% građana Poljske smatra da je homoseksualnost "neprirodna", a samo polovina smatra da se homoseksualnost treba tolerisati.

Istraživanje koje je naručila Evropska komisija 2006. godine pokazuje da se građani Poljske uglavnom protive istopolnim brakovima. Prema rezultatima 74% se protivi brakovima, dok je 89% protiv usvajanja dece od strane istopolnih parova [8]. Ovi rezultati pokazuju da samo Grčka i Letonija imaju viši stepen netolerancije prema hej populaciji u EU[9]. Tokom 2004. i 2005. Varšava i drugi gradovi, uključujući i Krakov, blokirali su održavanje parade ponosa dajući različite izgovore, od rizika takve manifestacije za bezbednost građana, do religioznih razloga. Uprkos zabrani 2005. godine marširalo je oko dve hiljade ljudi, od kojih je desetak uhapšeno i kasnije pušteno.

U Letoniji su pripadnici gej populacije svakodnevno u opasnosti, na ulici i u prevozu, međutim zakoni u Letoniji ne priznaju zločine iz mržnje. Takođe, Ustav definiše da je brak zajednica između muškarca i žene[10]. U SAD republikanci su u američkom Senatu uspešno blokirali napore da se ukine zakon koji homoseksualcima zabranjuje služenje vojske ukoliko otvoreno izražavaju svoje seksualno opredeljenje. Da bi se otvorila rasprava o zakonu, koji je bio “upakovan” u zakonski paket kojim se odobrava 726 milijardi dolara vojnih troškova, bilo je neophodno 60 glasova, od ukupno 100 senatora.

Za raspravu je, međutim, glasalo 56 senatora, a protiv je bilo 43. Protiv su bili svi republikanski senatori [11].

U Grčkoj gej populacija nailazi na velike probleme. Grčki zakon sadrži tri interesantne tačke:

1.       prema članu 347 Krivičnog zakona starosna granica za stupanje u seksualne odnose je 17 godina za mlađeg muškarca u slučaju da je njegov partner stariji od 18. U heteroseksualnim ili lezbejskim odnosima ova granica je 15 godina. Takođe, ova granica iznosi 15 godina u slučaju kada su oba muškarca maloletna.

2.       Policija ima pravo da od gejeva zahteva testiranje na seksualno prenosive bolesti.

3.       Grčka vojska homoseksualnost smatra mentalnim poremećajem, a transrodne osobe ne mogu biti regrutovane.

Još puno podataka o položaju gej populacije u Grčkoj mogu se naći na sajtu Amnesti international [12].

Ukoliko detaljnije pogledamo istraživanje javnog mnjenja Evropske unije po pogledu istopolnih brakova i usvajanja dece[13], primetićemo interesantne podatke. Podrška za istopolne brakove u Rumuniji iznosi 11%, dok samo 8% podržava usvajanje dece od strane homoseksualnih parova. Na Kipru istopolne brakove podržava 14%,a usvajanje 10%, dok u Mađarskoj 18% podržava istopolne brakove a usvajanje samo 13%.

Srbija nije Evropa?

Po čemu se to Srbija, dakle, razlikuje od većine evropskih država? Prava gej populacije u Srbiji su znatno poboljšana. U 2009. godini donet je Zakon o zabrani diksriminacije gej osoba. U članu 18 Zakona o radu kaže se: "Zabranjena je neposredna i posredna diskriminacija lica koja traže zaposlenje, kao i zaposlenih, s obzirom na pol, rođenje, jezik, rasu, boju kože, starost, trudnoću, zdravstveno stanje, odnosno invalidnost, nacionalnu pripadnost, veroispovest, bračni status, porodične obaveze, seksualno opredeljenje, političko ili drugo uverenje, socijalno poreklo, imovinsko stanje, članstvo u političkim organizacijama, sindikatima ili neko drugo lično svojstvo. " U članu 8 Zakona o visokom obrazovanju se kaže: "Pravo na visoko obrazovanje imaju sva lica sa prethodno stečenim srednjim obrazovanjem, bez obzira na rasu, boju kože, pol, seksualnu orijentaciju, etničko, nacionalno ili socijalno poreklo, jezik, veroispovest, političko ili drugo mišljenje, status stečen rođenjem, postojanje senzornog ili motornog hendikepa ili imovinsko stanje." I tako dalje. Slične odredbe možemo pronaći u mnogim srpskim zakonima. Naravno da ima ugrožavanja prava pripadnika gej populacije, međutim mora da se shvati da takvi slučajevi nisu ništa različiti, već su čak daleko ređi u odnosu na većinu evropskih država.

 

Uostalom, ono što našim gej aktivistima često nedostaje jeste doza elementarnog patriotizma i odnosa prema državi i osećanjima većinskog dela naroda, kao i poštovanju tradicije. Tako je jedan od istaknutijih aktivista svojim karikaturama grubo vređao pokojnog patrijarha Pavla i velikodostojnike Srpske pravoslavne crkve i još mnoštvo drugih ličnosti. Takođe, ukoliko žele da budu prihvaćeni od strane naroda, mogli bi da izbegnu poteze koje predstavljaju prst u oko Srbima. Voleo bih takođe, da nam neko iz vrha naše vlasti objasni šta čini po pitanju prevencije bele kuge u Srbiji, i zašto dozvoljava nametanje netradicionalnih vrednosti u trenutku kada je jasno da biološki nestajemo kao narod. I zašto se očito više trude oko navodno ugroženih prava homoseksualaca, nego oko borbe protiv kuge? Sve je više razvoda, propalih brakova, sve je manje dece, i mladih ljudi koji mogu da stupe u brak. Tako se jači pol na vezivanje "do kraja života" odlučuje u 32. godini, a dame u 29. godini. Mlade su u odnosu na pre dve decenije "ostarile" šest godina, a mladoženje tri. Brak je, izgleda, prolazna institucija, jer u Srbiji u proseku traje 12,5 godina. Sociolozi kažu da je to kratko vreme i da treba poraditi na spasu porodice. Projekcije demografa govore da će se broj osoba sa 65 i više godina povećati za trećinu u 2025. godini, a njihov udeo u ukupnom stanovništvu kretaće se između 22 i 27 odsto. [14]

Mislim da je iz priloženog lako zaključiti da Srbija ni po čemu nije posebna, a pogotovo ne gora u odnosu na druge evropske zemlje po pitanju homoseksualizma, sem po tome što joj narod izumire, i što uskoro neće biti smisla zalagati se za zaštitu gej prava, pošto i jednih i drugih, i heteroseksualaca i homoseksualaca u Srbiji neće biti.

 


 

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner