Početna strana > Rubrike > Politički život > Ideologija Male Srbije
Politički život

Ideologija Male Srbije

PDF Štampa El. pošta
Slavoljub S. Lekić   
ponedeljak, 24. novembar 2008.
Svako društvo bez jasnog cilja i uverljive slike budućnosti iznova ispituje smisao svog postojanja. Srpski rod suočava se sa nedoumicom: ima li smisla slobodoljublje, ako je već očigledno da je prostor istočno od Drine (osim RS) genocidima, progonima i `kulturnim` radom očišćen od Srba; Crna Gora i Republika Srpska pod udarom kroatizacije i srbofobije; BJR Makedonija u geopolitičkom nestajanju; Kosovo i Metohija zauzeto i etnički očišćeno, a ostatak Srbije u statusu kvaziustavne prepravke. Uz dramatičan razvoj nacionalnog pitanja tu je i ekonomsko evroreformsko beznađe koje dovodi u pitanje izvore obnove privrede i povratak uravnotežnoj ekonomskoj politici. Ako se mitska kolevka Srba može preboleti, nejasno je na temelju čega će se izgraditi ta nova, moderna Srbija čija dugovanja premašuju nacionalni proizvod. Dva su moguća izvora sredstava za oporavak privrede: novo zaduživanje ili aktiviranje oskudnih prirodnih potencijala i geografskog položaja. Novom zaduživanju u inostranstvu nazire se kraj, ali i rasprodaji privredne zaostavštine. Pošto joj je oduzeto Kosovo i Metohija, Srbija nije kadra da aktivira zamašne resurse u oblasti rudarstva i energetike. Ostaje mogućnost da se izgrade saoboraćajnice i tako ubere položajna renta, ali je pitanje da li je to moguće pošto je iznurena zemlja predusretljiva prema smrknutim susedima, podozrivim prema njenim planovima bilo kakve integracije.

Julovska nomneklatura, maligna alteracija umorne titoističke levice, na kraju dvadesetog veka, odigrala je istorijsku rolu pri razbijanju Srbije i čišćenju srpskih prostora. Premda prezriva prema nacionalnom, gle ironije, dobila je na staranje srpsko pitanje i priliku da utre put moralnim i intelektualnim marginalcima, koji su preuzeli vlast i nasleđe jednog naroda da bi mu nametnuli novu ideologiju Male Srbije. Dok se bavila suzbijanjem velikosrpskog nacionalizma, ultralevica je uspela da bezbolno preimenuje bivšu komunističku u socijalističku partiju i potom je uključi u višestranački život, te dalje preobraća i prilagođava. Ovim je levica dobila predah za konfigurisanje srpskog partijskog neba i priliku da svojim javnim nacionalizmom potisne svaku pomisao o desnici koja bi joj bila ravna. Njene vođe su vešto, iz frakcije nacionalno orijentisanih, uz pomoć tajnih znanja i javnih obračuna, ekstrahovali logističku bazu stranaka srpskog naziva (SPO, SRS) koje su pristale da igraju glavne junake na marginama društvene pozornice, uvek u senci socijalističkih ili demokratskih stranaka (SPS, DS, DSS, socijaldemokratske stranke). Na drugoj strani behu mondijalističke i internacionalističke stranke (Građanski savez, G17+, Liberalno-demokratska partija). Tako se i desilo da su u Srbiji raširene ideje gromkih desničara, ali istinske desnice nema, pošto na javnoj sceni ne postoje niti su postojale ličnosti koje krasi negovani nacionalizam i lični integritet, već donkihotske pojave prilagođene balkanskim prilikama.

Predložak ideologije Male Srbije jeste srbofobija, lagano učvršćivana u vreme komunističkih skorojevića, posle oktobra 1944. Nakon Oktobarske revolucije 2000. srbofobija je, bez zazora i drsko, na velika vrata uvedena u državne institucije i javni život kao nova vera i kurs demokratske države. Deo naivnih srpskih intelektualaca poverovao je da srpska Oktobarska revolucija donosi ukidanje nasilno ustoličenog antimonarhističkog komunizma, a ne njegovu transformaciju i zato je 2000. godina bila prekretnica srpskih levičara koji jesu i desničara koji će biti.

Pre otvaranja javne rasprave o položaju srpske manjine, koja će u slučaju oduzimanja Srema, Banata i Bačke biti brojnija od matice, valjalo bi u ostatku Srbije raspraviti da li je ideologija malog, nasleđena od komunističke levice, projekt srpske budućnosti tj. zašto je Mala bolja od Velike Srbije? Posebno iz razloga što oktobarska nomenklatura podstiče promenu kulturnih obrazaca, uz pažljivo zanemarivanje fondova sećanja, te u temelj nove ideologije modernizacije ugrađuje izmaštanu bajkovitu budućnost. Nova demokratska levica izvršilac je ekskluzivističke ideologije Male Srbije, naslonjene na nušićevsku malograđanštinu lišenu kulture prostora i države. Kako i inače biva, sam život razgolićuje zagovornike Male Srbije, koja se u Beogradu, Podgorici ili Novom Sadu ispoveda tajno i prikriva navodnom borbom protiv himerične velikosrpske ideje. Dakle, srbofobna ideologija utemeljena je u svim javnim glasilima i elektronskim medijima osim u crkvenim, među rodoljubivim intelektualcima i onemoćalim pukom. Čuvari ideologije Male Srbije su, pre svega, veliki postkomunistički biznismeni, reciklirani i blagosloveni od strane novih revolucionarnih vlasti. Premda intelektualno beznačajni i mekušci, volšebno stečenim novcem u Srbiji, finansiraju nekoliko hiljada novinara, samozvanih analitičara, profesora univerziteta, veštih lobista iz domena nevladinog sektora i stranačkih stratega koji besno i samouvereno telale o ideji Velike Srbije, jer ne smeju javno da kažu da su neumorne glasonoše ideologije Male Srbije. Plašeći narod Velikom, gone ga u Malu Srbiju, čiju preteću veličinu prikrivaju zamašnim prostorom EU bez granica. Samo najodvažniji među njima, obuzeti mržnjom i ličnom nesrećom, ne kriju zadovoljstvo, dok istaknuti namesnici iz Brisela ili Vašingtona prete da će Srbija biti svedena na bedeme beogradskog pašaluka.

Tenori iz orijaškog hora koji uporno navežbavaju najtežu deonicu himne Male Srbije `ideologiju radikala pregazilo vreme`, verovatno misle da je, po njih i njihove komšije, opasnija granica Ogulin-Karlobag nego Vranje-Prokuplje-Raška-Ivanjica-Čejetina-Drina-Sava-Dunav. Ova klijentistička ideologija ne osporava teritorjalne pretenzije balkanskih režima prema Srbiji, već himeričnu Veliku, u epohi stagnacije vašingtonskog imperijalnog generalštaba. I nacionalisti i mondijalisti u Srbiji mogu mnogo da nauče od titana londonsko-vašingtonskog dvojca, koji su rešili balkansku kvadraturu kruga. Naime, nedoumicu kako uspostaviti antirusku zonu na jugoistoku Evrope, sledbenici Makindera su između dva rata (1918-1941) i između pada Berlina i berlinskog zida (1945-1989) uspostavili Jugoslaviju lojalnu Zapadu. Kada je granica prema Rusiji pomerena za nekolio hiljada kilometara na istok, proruski Srbi, do tada tolerisani, mogli su biti razbaštinjeni, a antiruska zona uspostavljena na temelju atomizacije prostora i naroda, shodno načelu da je Balkan najbolje uređen ako je Srbija razbijena, a novonastali geopolitički kepeci nemoćni da pojme svoj položaj i mogućnosti. U dve različite geopolitičke situacije Jugoslavija se, prvo prividno monolitna, a potom u sitne atome razbijena, savršeno uklapala u mozaik antiruskog intermarijuma.

Pred sledbeničkom nomenklaturom Male Srbije i njenim podanicima nerešena je dilema: da li mali narod može pobediti prostor? Njeno ubeđenje je da, uprkos geografskom položaju, evropska zemlja Srbija može, koliko god umanjena, da propagandnim radom i ekonomskim razvojem `pređe` na željenu stranu i, koliko sutra, postane Zapad. Zato evropejska nomenklatura u Srbiji nema nedoumica u dvojbi: Rusija ili Evropa, ubeđena da je mali evropski rukavac, trostruko manji od Rusije i Kine, centar, a ne periferija. Ideolozi Male Srbije misle da mogu pomoći Zapadu i osvojiti ga, dok ovaj uz pomoć natovskog alata kleše džepnu Rusiju, baš kada kosturi Goldmana i Morgana hodaju Volstritom. Ali ne može biti da esencija neoliberalizma bude dovedena u pitanje svuda u svetu osim u Srbiji. Zato oholi i nabusiti atlantisti iz Beograda prećutkuju svetske mene verujući da je izlaz iz ćorsokaka korupcija parlamentarnih institucija. Velika nepoznanica je kako će se srpske novajlije u svetu finansijske matematike i postbipolarne geopolitike ponašati u vremenu velikih iskušenja. Sledbeničke mantre neće mnogo značiti u kriznom razdoblju u koje zalazi srpsko društvo pripremano za budućnost neoliberalnim tranzicionim vežbama.

Zagovornici Male Srbije primorani su da uporno navežbavaju onu tešku deonicu, jer se jedino stalnim prizivanjem rata i sukoba može održati jedna besmislena antiruska zona u kojoj su Srbi razbacani u nekoliko država kao zaloga srećne budućnosti Evrope. No, ako se pretpostavi da bi ujedinjenjem Srbija formirala zajedničku državu sa RS, možda i Crnom Gorom, čitav projekt atomizacije Balkana pokazao bi se besmislenim. Naime, ta zvana Velika Srbija ne bi mogla biti antiruska i antievropska, već negacija vašingtonske arhitekture i kratkovidosti zlobnih nemačkih amerofila. Pre ili kasnije `opaka` Srbija ćuteći će otvoriti pitanje preuređenja čitavog prostora Balkana i učiniti neizbežnim razgraničenje Srba, Arbanasa i Hrvata. A tada će se razjasniti kako je naš (jedan) jezik koga su Vuk Karadžić i Mrkalj nazivali srpskim imenom dobio mnoge nazive (hrvatski, bošnjački, crnogorski, bosanski). Dalje opstajanje Srbije, makar u krnjoj formi, noćna je mora kako za Hrvate tako i za Arbanase koji bi da nove granice uspostave tako što će srpsko pitanje utopiti u nekoliko nejakih protektorata, a onda ga rešavati u ujedinjenoj Europi. No, oni, izgleda, zaboravljaju da su te protektorate uspostavile evroatlantske sile sa kojima Srbi i Rusi treba da pregovaraju, pošto o svojim granicama i mestu u Evropi nisu pitani. Sudbinu istočne Evrope i Balkana ne mogu urediti Varšava, Zagreb i Tirana te ne čudi neurotičnost poljskih, hrvatskih i albanskih političara koji se, svako iz svog razloga, pribojavaju da protektorati na evropskom istoku nisu izraz večnosti i volje Svevišnjeg, već promenljive volje sila protektora.

Mada se Srbija nalazi u stadijumu poluraspada, sasvim je jasno da je revizija postojeće balkanske arhitekture neminovna, ne toliko zbog Srba, već drugih evroazijskih aktera kojima balkanski nered sve više smeta, suštinski i simbolično. Kosovski slučaj to ponajbolje potvrđuje. Upravo dok najgore dolazi, najprirodnije je odbiti političko i kulturno sužanjstvo i propadanje, te prigrliti slobodu bez straha i opreza, a bezličnoj demokratskoj ideologiji pretpostaviti slobodu. U velikoj i parlamentarnoj zemlji slobodnih ljudi.