Početna strana > Rubrike > Politički život > Ideologija „prozapadne desnice“ u ogledalu srpske političke tradicije
Politički život

Ideologija „prozapadne desnice“ u ogledalu srpske političke tradicije

PDF Štampa El. pošta
Marko B. Dimitrijević   
subota, 27. decembar 2008.

Kada je nedavno Vuk Drašković, lider prozapadne opozicije iz perioda Miloševićevog režima, izjavio da u skorije vreme ima u planu formiranje bloka srpskih političkih partija pod ideološkom etiketom "prozapadne desnice", javnost u Srbiji se prirodno i nije značajnije obazirala na takve najave, shodno marginalnosti, neozbiljnosti, sveopštoj kompromitovanosti pomenute persone koja je mnogo puta do sada potvrdila svoj karakter lakrdijaša i status piona zapadnih centara moći. Ipak, navedeno pitanje se neočekivano aktuelizovalo usled novonastale situacije oko Srpske radikalne stranke, tačnije napuštanja iste od strane njenog dosadašnjeg potpredsednika Tomislava Nikolića i njegovih sledbenika. Sam povod nedavnog sukoba u vrhu SRS-a, kao i stavovi koje u javnosti proklamuje grupacija okupljena oko Tomislava Nikolića, nedvosmisleno nagoveštavaju njen ideološki zaokret i nastojanje da na ideološkom spektru srpske političke scene, zauzme upražnjeno mesto takozvane "prozapadne desnice", koje je donedavno neprikosnoveno pripadalo stranci bivšeg premijera Vojislava Koštunice.

Navedena zbivanja su povod da se upustimo u analizu samog pojma "prozapadne desnice", i uopšte analizu smislenosti ovakve ideološke konstrukcije, kao i njene (ne)utemeljenosti u srpskoj političkoj tradiciji.

Dodatni podsticaj za takvu analizu, svakako je i stav pomenutog nekadašnjeg predvodnika prozapadne opozicije u Srbiji, koji je pri iznošenju svojih planova o budućem političkom organizovanju, izjavio kako je "srpska desnica" navodno uvek bila prozapadna, i da je shodno tome "antizapadna desnica", sasvim protivna srpskoj tradiciji.

Pre nego što se upustimo u dokazivanje besmislenosti navedenog stava, valjalo bi ukratko ukazati na konfuznost i nepreciznost samog pojma "desnice" i uopšte besmislenost ideološke klasifikacije na "levicu" i "desnicu" kojom se zapravo ideja nacionalizma veštački suprotstavlja ideji težnje ka uspostavljanju socijalne pravde u datom društvu.

Uostalom, podela na "levicu" i "desnicu", vezana je za konkretne prostorno-vremenske prilike postrevolucionarne Francuske sa kraja osamnaestog veka, i stoga je potpuno neprikladno preslikavati takve tuđinske i suštinski neaktuelne ideološke formulacije na srpsku političku scenu, jer reč je o globalizacionom fenomenu sveopšte političke unifikacije, ukalupljivanja i sveizjednačavanja političkih okolnosti u različitim društvima.

Međutim, kako je već ustaljen običaj da se svako političko, društveno i kulturno delovanje sa nacionalističkog stanovišta, podvodi pod pojam "desnice", tako ćemo i pojam "srpska desnica" u ovoj analizi tretirati kao pojam ideje srpskog nacionalizma, uz nastojanje da ukažemo na činjenice koje svedoče o njenom prirodnom i autentičnom geopolitičkom i civilizacijskom usmerenju.

Među svim bivšim i aktuelnim političarima i grupacijama na srpskoj političkoj sceni koji svoje deklarativno ideološko stanovište označavaju pojmom "desnice", nesporna je ključna istorijska uloga ličnosti Svetog Save kao najznamenitijeg i najznačajnjeg Srbina u našoj povesti. Reč je o ulozi njegove ličnosti pri formiranju srpskog nacionalnog bića pa samim tim i ulozi u određivanju karaktera srpske nacionalne ideje. Šta više, uobičajeno je da se pojam Svetosavlje tretira kao sinonim za srpsku nacionalnu ideju odnosno srpski nacionalizam, i upravo tu dolazimo do ključnog činioca za određivanje civilizacijske i geopolitičke prirode srpske "desničarske" odnosno nacionalističke ideologije. Svakao, reč je o delima i idealima Svetoga Save, kojima su postavljene kordinate i trasiran put pomenutog ideološkog pravca kod Srba.

Kao što je prevođenjem i posrbljivanjem vizantijskih zakona i ustanovljenjem srpske nacionalne Crkve uzdigao načelo težnje ka nacionalnoj samobitnosti i orginalnosti, tako je ovaj najveći i najznamenitiji Srbin, svojom čuvenom Žičkom besedom o pravoj veri u kojoj razobličava latinsku jeres, osvetlio do tada nedovoljno vidljivu provaliju koja je delila srpsko služenje Hristu u Crkvi Pravoslavnoj od pomenute latinske jeresi (rimokatolicizma) koja je u ono vreme svakako bila civilizacijska srž evropskog Zapada. Dakle, još je Sveti Sava utabao Srpskoj ideji takav put koji se kroz istoriju od zapadnog puta udaljavao sve više, srazmerno konstantnom smanjivanju elemenata hrišćanskog duha i hrišćanske pobožnosti a sve većoj dominaciji načela repaganizacije, idolatrije i humanizma na evropskom Zapadu.

Dakle, Svetosavlje kao srž i orjentir srpske nacionalističke ideologije, nedvosmisleno opredeljuje njenu civilizacijsku i geopolitičku poziciju, i stoga je svako kasnije pozivanje na srpsku tradiciju uz zanemarivanje svetosavskog idejnog i civilizacijskog orijentira, sasvim protivrečno.

Zapažajući i analizirajući začetke štetnih tuđinskih upliva koji su se pojavili u srpskom narodu u drugoj polovini devetnaestog veka, Sveti vladika Nikolaj je pisao:

"Sinovi srpskih seljaka okrenuli su se Zapadu da traže sunce tamo gde se sunce gasi a ne rađa se, da traže prvo istinu, koju je Zapad izgubio pa je i sam traži evo već nekoliko vekova žišcima filosofskog mudrovanja, i nije je našao nego se pocepao u pogledu istine i intelektualne partije. Sinovi srpskih seljaka otišli su na Zapad, da pitaju šta je pravedno a šta nepravedno, šta pošteno a šta nepošteno, i vratili su se zavađeni i pocepani u tabore oko tog pitanja. Jer tamo gde se nije mogla naći istina, nije se naravno mogla naći ni pravda ni poštenje, nego partizanska svađa i prepirka oko toga. Sinovi srpskih seljaka hadžijali na Zapad da prouče kako treba državu i društvo urediti, i vratili su se zavađeni i pocepani u partije onako kako su i zapadni narodi, bez teodulije, zavađeni i pocepani".

Dakle, počevši od tog perioda (druge polovine devetnaestog veka), dolazi do nastojanja da se sazda srpska "nacionalna" ideja koja će biti ustrojena po zapadnjačkom političkom i kulturološkom obrazcu i sa prozapadnom spoljnopolitičkom orijentacijom. Međutim, u ogledalu Svetosavlja kao jedinog verodostojnog izvora srpske nacionalne ideje, vidi se sveukupna protivrečnost takvog pseudonarodnjaštva u kome su osveštani svetosavski koreni ideologije srpskog nacionalizma svedeni na folklorni privezak a zapadna civilizacija postavljena kao merilo progresa. Upravo takvo vanzavetno i protivrečno pseudonarodnjaštvo, predstavlja preteču savremene «moderne» odnosno prozapadne desnice na srpskoj političkoj sceni.

Prirodu takvog pseudonacionalizma prikladno je opisao ruski filosof, plemić i emigrant Nikolaj Trubeckoj koji u svom spisu "O istinskom i lažnom nacionalizmu" kaže:

"Najčešće se mogu sresti takvi nacionalisti za koje je samobitnost nacionalne kulture njihovog naroda sasvim nevažna. Oni streme samo ka tome da njihov narod po svaku cenu bude priznat od strane «velikih» naroda, «velikih» država kao punopravni član «porodice državotvornih naroda» i da u svome stremljenju u svemu liči upravo na ove «velike narode». Ovaj tip se sreće kod raznih naroda, ali se veoma često javlja kod onih «malih», pri tom neromanogermanskih, kod kojih dobija naročito nakazne skoro karikaturalne oblike. U takvom nacionalizmu samopoznanje ne igra nikakvu ulogu, jer njegovi privrženici uopšte ne žele da budu «sami svoji», već, naprotiv, žele upravo da budu «kao drugi», «kao veliki», «kao gospoda», a da nisu i ne postaju u suštini ni naročito veliki, niti gospoda".

Ideološka (r)evolucija Tomislava Nikolića i njegovih sledbenika kao i njihove najave formiranja prozapadne «desničarske» partije, upućuju nas na osvrt ka izvesnim istorijskim činjenicama vezanih za moderno političko organizovanje u Srba. Pre svega onim činjenicama koje su vezane za istorijat Narodne radikalne stranke, kao prve i najpoznatije političke partije u Srba do Drugog svetskog rata, na čiju se tradiciju poziva i današnja Srpska radikalna stranka. Upravo sagledavanje ličnosti i ideja koje su kroz vreme cirkulisale u staroj Radikalnoj stranci i uopšte u okviru političke scene nekadašnje Srbije, pruža nam uvid u suprotstavljenost dve pomenute ideologije, tačnije dva shvatanja srpske nacionalne ideje; zavetnog i vanzavetnog.

Kao što je poznato, sam nastanak i prvobitno delovanje Narodne radikalne stranke sa početka osamdesetih godina devetnestog veka, ni po kojem osnovu se ne može svrstati pod okrilje političke "desnice". Šta više, Nikola Pašić i ostale starešine Radikalne stranke, bili su u to vreme sasvim prožeti levičarskim duhom, inspirisani idejama Bakunjina i bliski socijal-demokratskoj idejnoj poziciji Svetozara Markovića. Međutim, već sredinom osamdesetih godina, Nikola Pašić čini veliki zaokret u svojim shvatanjima i svom političkom delovanju. Iako poput ostalih stranaka u Srbiji, po pitanju unutrašnjeg društvenog ustrojstva formalno ostaje na ideološkim pozicijama zapadnjačke liberalne demokratije, suštinski se veoma približava organskom i istinski nacionalističkom shvatanju o nužnosti očuvanja i potvrđivanja nacionalne samobitnosti koja je u sve većoj meri razarana tuđinskim zapadnjačkim uplivima. Radi se o ideji koja insistira na nužnosti izgradnje autentičnog srpskog i slovenskog izraza u politici, kulturi i ekonomiji. Izraza koji je uslovljen karakteristikama pravoslavne hrišćanske vere i činiocima srpsko-slovenskih osobenosti i životnih zakona koji naš narod razlikuju od romano-germanskih i drugih naroda čovečanstva.

Pa tako, u spisu pod naslovom "Kratak pregled borbe, stanja i težnje srpskog naroda u Kraljevini Srbiji od Berlinskog kongresa do današnjeg dana" iz 1887. godine koji je preko ruskog agenta u Bugarskoj, Ivana Zinovjeva poslat ruskom Caru, Pašić iznosi stav Radikalne stranke po kome "u srpskom narodu ima toliko dobrih i zdravih ustanova i običaja da bi ih trebalo samo čuvati i dopunjavati onim divnim ustanovama koje se nalaze u ruskom i ostalim slovenskim plemenima, a sa Zapada uzimati samo tehnička znanja i nauku i koristiti se njima u slavjano-srpskom duhu".

Kao predstavnik istinske srpske "desnice" u ono vreme, Pašić je bio suprotstavljen i prozapadnim "desničarima" iz Liberalne i Napredne stranke koji su Srbiju nastojali da reformišu po ideološkom kalupu zapadnih demokratskih država, kao i kralju Milanu Obrenoviću koji je srpsko društvo nastojao ustrojiti po Austro-Ugarskom modelu. Shodno tome, liberalni ustav iz 1888. godine iza koga su stajali Pašićevi radikali, nije bio usmeren na narušavanje institucije pravoslavnog monarha, već na ograničavanje vlasti jednog prozapadnog vladara kojem svakako ni malo nije odgovaralo ustavom zajemčeno jačanje vlasti parlamenta u kome je dominirala grupacija proruski i nacionalistički orijentisanih poslanika Pašićeve Radikalne stranke. U pomenutom pismu povodom međustranačke ideološke suprotstavljenosti, Pašić piše kako Liberalna i Napredna stranka, podjednako žele, prva postupno a druga odmah, da "Srbiju preobraze u zapadnu malu državu, ne obazirući pažnju ni na šta srpsko i slovensko".

A povodom austrofilske politike kralja Milana oličene u težnji da se u Srbiji ukine opštinska samouprava, reformišu finansije, sudstvo i vojska po uzoru na Austro-Ugarsku, Pašić je pisao kako je nužno čuvati "dobre i duhu srpskog naroda odgovarajuće ustanove i sprečiti uvođenje novih zapadnih ustanova koje bi mogle razrušiti samobitnost života našeg naroda i uneti pometnju u narodni život i razvitak".

"Kada bi pristao narod što hoće Milan", pisao je Pašić, "onda bi Srbija i Srbi bili drugi Poljaci, bili bi pioniri nemačke kulture, nemačke moći na Balkanskom poluostrvu".

Za razliku od socijalista koji su svoje idejno utočište pronalazili u levičarskim internacionalama, zatim liberala koji su uzor imali u zapadnoevropskim liberalnim političarima kao i "umereno desnih" naprednjaka koji su sebe identifikovali sa srodnim "konzervativnim" evropskim partijama, Pašić je ideološku inspiraciju i bliskost pronalazio u ruskom intelektualnom kružoku poznatom pod imenom slovenofila, a kojem su pripadali mislioci poput: Homjakova, braće Aksakov, braće Kirijevski, Pogodina kao i Nikolaja Danilevskog pisca kapitalnog dela "Rusija i Evropa" za koje je Dostojevski sa oduševljenjem napisao da se do tančina podudara sa njegovim stavovima i da je to neophodna stona knjiga za svakog Rusa. Ova sjajna knjiga, po svojoj prilici presudno je uticala na Nikolu Pašića, kao i pismo viđenijih ruskih slovenofila koje je u vidu ideološkog manifesta još sredinom devetnaestog veka, upućeno srpskoj eliti sa ciljem da se ona podstakne na odupiranje zapadnim uplivima. "Naša partija", pisao je Pašić u navedenom pismu predatom Zinovjevu, "ima sličnosti sa rusko-slovenskom partijom, koju je Zapad takođe krstio imenom radikalna".

Poput ruskih slovenofila, Pašić je Istok i Zapad, video kao dva zasebna sveta "koja su bila u neprekidnoj borbi kulturnoj, verskoj, nacionalnoj i ekonomskoj".

Shodno navedenom, Pašić kao i Danilevski, ima u vidu poseban slovenski kulturno-istorijski tip, čijim je bitnim odlikama smatrao: pravoslavnu veru, rusku opštinu odnosno srpsku zadrugu i narodnu državu. Po Pašiću, ove odlike slovenski svet čine superiornim u odnosu na Zapad.

Sa stavovima Pašićevih radikala po pitanju unutrašnje politike, kompatibilna je njihova opredeljenost za pravoslavno-slovenske integracije i oslanjanje na carsku Rusiju u spoljnoj politici kao prirodnog saveznika Srbije među velikim silama. Ova ideja je praktično i ostvarena u Prvom balkanskom ratu kada ujedinjeni pravoslavni narodi Balkana uz pomoć Carske Rusije, konačno proteruju turskog uljeza iz svojih zemalja.

U sprovođenju svojih ideja i planova, Pašić je često bio sputavan i ograničavan tokom perioda i jedne i druge srpske dinastije, kako od samog dvora tako i od svojih saradnika ali svakako i od strane zakulisnih domaćih i međunarodih centara moći. Tu pre svega imamo u vidu Pašićevo nažalost neuspešno angažovanje pred kraj Prvog svetskog rata, sa ciljem da se izbegne stvaranje Jugoslavije i umesto nje stvori jedinstvena čisto srpska država.

I kasnije u novoj državi Kraljevini Jugoslaviji, Narodna radikalna stranka, sve do Pašićeve smrti 1926. godine, bila je zastupnik interesa srpskog naroda, boreći se protiv agresivne i perfidne hrvatske srbofobije koja je uvek bila eksponent zapadnih antipravoslavnih centara moći.

Po smrti velikog srpskog državnika i radikalskog lidera, za predsednika Glavnog odbora Narodne radikalne stranke izabran je Aca Stanojević. Posle uvođenja šestojanuarske dikatature 1929, NRS je zabranjena. Deo radikala učestvuje u vlasti, dok Glavni odbor okupljen oko Ace Stanojevića zahteva ukidanje dikature. Bivši Pašićev ministar finansija i direktor filijala dva britanska koncerna u Kraljevini Jugoslaviji Milan Stojadinović, dolazi na čelo stranke i uz pomoć kneza Pavla postaje predsednik vlade. Avgusta 1935. godine, Stojadinović ujedinjuje Narodnu radikalnu stranku sa Slovenačkom ljudskom strankom i Jugoslovenskom muslimanskom organizacijom u jedinstvenu organizaciju pod nazivom Jugoslovenska radikalna zajednica. Ipak, Stojadinovićevi radikali se na poziciji vlasti pokazuju kao sušta suprotnost Pašićevoj politici. Sramnim potpisivanjem konkordata sa Vatikanom, Stojadinović stupa na put izdaje interesa srpskog naroda a prvobitnom probritanskom politikom kao i potonjim pokušajem imitacije italijanskog fašizma i nemačkog nacional-socijalizma, potvrđuje se kao političar koji ideološki uzor pronalazi na Zapadu i kao takav stoji na ideološkim pozicijama "prozapadne desnice" a ne na pašićevskim pozicijama težnje ka nacionalnoj samobitnosti. Na pokušaje Stojadinovića da Kraljevinu Jugoslaviju ustroji po fašističkom modelu, bivši radikalski disident a tada predsednik opozicionog pokreta Zbor, Dimitrije Ljotić (koga je posleratna komunistička istoriografija nastojala predstaviti kao fašistu i germanofila), u svojoj "Poruci fašističkom šegrtu" napisao je:

"Bili smo Englezi ili Francuzi, sada hoćemo njih da ostavimo a da kopiramo Nemce i Italijane... Ali mi nismo oni. Mi smo voćka kao i oni u voćnjaku Božijem, ali druga vrsta voćke. Mi moramo dubinu svoga bića, u istoriji našeg porekla i uzrasta tražiti svoj zakon, svoj duh, svoj put."

Ipak, kada je 1939. godine Stojadinović ozbiljno uzeo u razmatranje ideju o amputaciji Hrvatske kao jedinom mogućem rešenju hrvatskog pitanja, njegova vlada je oborena. Taj delimični zaokret u njegovoj politici očito nije bio po volji zakulisnih krugova čiju je podršku do tada uživao.

Kao opozicionar, Stojadinović početkom 1940. godine osniva Srpsku radikalnu stranku, zalaže se za "ujedinjenje svih Srba" i kritikuje antisrski sporazum Cvetović-Maček, ali usled srozanog političkog ugleda, neuspeva da učini ništa značajno u svom opozicionom angažmanu.

Tokom rata, izvesni viđeniji članovi nekadašnje NRS aktivno učestvuju u pokretu Draže Mihailovića ali i u vladi đenerala Nedića sa ciljem borbe za srpski opstanak u tom tragičnom ratnom vremenu, posle kojeg se i prekida kontinuitet svakog radikalskog delovanja u Srbiji usled komunističke revolucije i zavođenja zlokobne antisrpske diktature.

Za kraj ovog istorijsko-ideološkog prikaza o suprotstavljenosti dve ideologije odnosno dva poimanja srpskog istorijskog i idejnog puta, valja napomenuti da suprotstavljenost ideologije srpskog nacionalizma zapadnom duhu, nije posledica negatornog karaktera srpskog nacionalizma, jer on nije zasnovan na negaciji bilo čega ili mržnji ma prema kome kao što je na primer, hrvatska "nacionalna" ideja zasnovana na primitivnoj srbofobiji.

Problem je u vekovnoj odlici zapadne civilizacije da ostalim delovima čovečanstva nameće svoje političke, ekonomske i kulturne obrazce, a srpski narod se kroz istoriju pokazao kao tvrd orah a ponekad i kao kamen spoticanja za takve hegemonističke planove. Zbog konstantih nepravdi i prakse (a ne samo teorije) antisrpske zavere kroz istoriju, prirodna je bila izgradnja zaštitnog mehanizma, u vidu čvrstog antizapadnog stava koji je postao odlika srpskog nacionalizma. Kroz srpsku tradiciju, snažno provejavaju vrednosti koje su sušta suprotnost mnogim naopakim idejama koje se u savremenom svetu nameću kao dogma, pa otuda i posebna omraza na srpski narod, koji je do skora zajedno sa velikim i bratskim ruskim narodom, predstavljao branu ideji likvidacije sopstvene nacije zarad pravljenja sive apstraktne skupine individua. Skupine koja nije zasnovana na veri, krvnoj vezi, niti bilo kakvim kolektivno nasleđenim pretpostavkama, već na bezličnom modelu ljudskih prava i slobodnog tržišta.

Dosledan srpski nacionalista svakako ne može biti privezak neprijateljskih sila niti biti vičan ubrizgavanju štetnih tuđinskih upliva u sopstveni narodni organizam. Istinski srpski nacionalizam, zasnovan je na stvaralaštvu i on mora gledati na budućnost, ali isto tako neizostavno mora imati most ka najdubljim silama i vrednostima tradicije, ukoliko nastoji da opstane na putu današnjice, i postane ponovo dominirajuća ideologija u srpskom rodu.