Početna strana > Rubrike > Politički život > Ili buna na dahije, ili kraj
Politički život

Ili buna na dahije, ili kraj

PDF Štampa El. pošta
Vojin Rakić   
utorak, 27. april 2021.

Ovaj tekst objavljujem zato što ni kao otac, ni kao građanin Srbije ni kao ljudsko biće koje je sopstvenik određenog moralnog statusa, nemam pravo da odćutim pedofilske orgije o kojima smo ovih dana slušali. Koristiću rečnik koji nije tipično akademski, jer ovo nije tema sa kojom može da se takav rečnik nosi.

Ako kao građani ove zemlje i kao narod budemo prešli preko orgija koje su nad našom decom vršili zadrigli, oblaporni, pedofilni primerci humanog materijala iz stranaka vladajućeg fašističkog režima, možda nam više nema spasa. Ni kao zemlji, ni kao narodu.

Gore od ovog nema. Za ovo se ne zna ni iz najmračnijih turskih vremena. Ako se ne postaramo da SVI vinovnici snose odgovornost i budu osuđeni na najduže zatvorske kazne, izgubićemo odsudnu bitku. Bitku za našu decu, bitku za našu budućnost. Poraz u toj bici predstavljao bi fatalan ishod za ovaj narod. On bi značio kraj.

Ne zaboravimo da sistem „socijalne zaštite“ i sudije, bilo po političkom diktatu, bilo po diktatu novca, već odavno trguju našom decom i starateljstvima nad njima. Oduzimaju se deca političkim protivnicima režima. To čine sudijski propaliteti, sa ciničnim izgovorom da je tako odlučio centar za socijalni rad, koga moraju da slušaju jer korumpirane protuve u njima rade „sve u najboljem interesu dece“.

Poslednji put da je u Evropi zabeležen slučaj oduzimanja dece političkim protivnicima bilo je davnih pedesetih godina prošlog veka u Frankovoj fašističkoj Španiji. No, pedofilske orgije nije praktikovao ni Frankov režim

Zato su više nego naivni pozivi da sudska ili izvršna vlast (konkretno sudovi i tužilaštva) nešto delotvorno učine povodom pedofilskih orgija. Zašto bi trgovci decom zarad političkih pozicija u sudskoj ili izvršnoj vlasti zaštitili objekte svoje trgovine od pedofilskih protuva? Naravno da neće.

Poslednji put da je u Evropi zabeležen slučaj oduzimanja dece političkim protivnicima bilo je davnih pedesteih godina prošlog veka u Frankovoj fašističkoj Španiji. No, pedofilske orgije nije praktikovao ni Frankov režim.

Vučićeve falange su i u tome prevazišle svoje mračne ideološke uzore, sve vreme eufemistički tepajuči sebi prvo da su “radikali”, a sada “naprednjaci”.

Ne zaboravimo da su građani Srbije, a zašto ne reći i srpski narod, bili velike žrtve fašizma dvadesetog veka. Sudbine jednog broja ljudi i njihovih porodica, od kojih mnoge i lično poznajem, ne mogu normalnog čoveka ostaviti ravnodušnim. Upravo je anti-fašistička tradicija nešto čime Srbija može da se podiči, te joj zato primitivni pokušaj gajenja fašističke ideologiije stoji kao ružna tumorska masa. I to ne benigna, već kancerozna.

A najbolnije su sudbine naše dece. U „Dari iz Jasenovca“ gledali smo te sudbine. Ne ulazeći u umetničke domete tog filma, želim ipak konstatovati da su neke scene iz njega duboko potresne. Stradanje dece od okrvavljenih ruku koje pokreće izvitoperena duša Nade Šakić (koja je posle bekstva u Južnu Ameriku sebi nadenula umetničko ime „Esperanza“, što na španskom znači „nada“), nešto je što nijednog iole normalnog čoveka, bez obzira na nacionalnu pripadnost, ne može ne navesti na nekakvu reakciju.

Na žalost, naša deca danas proživljavaju sudbinu Dare iz Jasenovca. Predmeti su trgovine, oduzimanja od roditelja koji ne podržavaju mafijaško-fašistički režim, bilo da bivaju slata u hraniteljske porodice, bilo da ih, u slučaju razvoda, na staranje dobija režimska botovska hulja

Na žalost, naša deca danas proživljavaju sudbinu Dare iz Jasenovca. Predmeti su trgovine, oduzimanja od roditelja koji ne podržavaju mafijaško-fašistički režim, bilo da bivaju slata u hraniteljske porodice, bilo da ih, u slučaju razvoda, na staranje dobija režimska botovska hulja, javna ili ketmanski prikrivena, takijski pritvorna, dok pristojan, čestit roditelj dobija zabranu da svoju decu viđa ili mu se, najčešće, dodeljuje takav „model“ viđanja koji svaki istinski kontakt između roditelja i deteta obesmišljava.

No, i od goreg ima gore. Pedofilske orgije fašističkih falangi bile su neka vrsta „javne tajne“ za koju sam prvi put čuo još pre više godina, i to baš od dugogodišnje prijateljice iz Jagodine. I svaki put, do dana današnjeg, nešto novo o tome saznavao. Nisam verovao da je “baš tako”. Slušao sam i o tome šta sa našom decom rade kriminalizovane sudije koristeći sistem „socijalne zaštite“ kao instrument. Nisam verovao da je baš tako.

I zaista, bio sam u pravu. Nije „baš tako“. Mnogo je gore. Tek kada sam upoznao žrtve trgovine decom i starateljstvima nad decom, kao i moralno unakažene otpade od ljudskog roda iz sudova i sistema „socijalne zaštite“ koji se bave tim vidom trgovine, tek kada sam čuo svedočenja, video fotografije i ustanovio da su pedofilske orgije još gore nego što sam slušao od ljudi koji su za to znali, shvatio sam da je greh na mojoj duši što nisam verovao da je sve to “baš tako” strašno kao što je prikazano u emisiji „život priča“ ili u pričama moje prijateljice iz Jagodine.

I zašto se i dalje ćuti ko je sve učestvovao u pedofilskim orgijama? Pominje se nekoliko ljudi, a znamo da je bilo mnogo više primeraka humanog materijala (njih nikada neću imenovati kao “ljude”) podržavanih od strane režimske fukare. Da li je Ana Brnabić prihvatila “Palmin” poziv da učestvuje i seksualno opšti sa maloletnim devojčicama? Zašto o tome ćuti osoba koja za sve zna, šef kabineta Ane Brnabić, Miloš Popović?

Da li je Ana Brnabić prihvatila “Palmin” poziv da učestvuje i seksualno opšti sa maloletnim devojčicama? Zašto o tome ćuti osoba koja za sve zna, šef kabineta Ane Brnabić, Miloš Popović?

Jadni su „argumenti“ da su decu podvodili roditelji. To ni za trunku ne abolira perverzne gnjide. To samo znači, da osim što te gnjide treba zgaziti, i takvi roditelji zaslužuju robiju – pa makar razlog podvođenja ćerki i ponekada sinova bila finansijska nemaština.

Skoro podjednako tužna je vera da će institucije ovog „sistema“ da „istraže slučaj“. Naravno da neće. Ako je bila u pitanju javna tajna, za nju je znala i BIA koja zna sve moguće do besmisla nebitne detalje iz naših privatnih života, detalje koji su zanimljivi za one koji gledaju nekakve zadruge ili na primer španske serije. Zamislite samo nadrealnu situaciju da je Jagodina i pola Srbije znalo, a da je BIA bila neobaveštena.

Ali znalo je naravno i tužilaštvo. Ako je znalo, a nije reagovalo, ono je saučesnik u pedofiliji, saučesnik u podvođenju maloletnica i maloletnika, saučesnik u zločinu. Kome može pasti na pamet da će takvi da „istraže slučaj“? Zločinac da goni samog sebe? Zagorka Dolovac da zaštiti devojčice koje podvode oni koje ona pokorno opslužuje?

Jedan naš poznati književnik je juče napisao na tviteru da sve što je čuo može samo da leči „Ksanaks“. Ne može. Za ovo je jedini lek buna na dahije. Zašto? Zato što od ovog nema gore. Ako se preko ovog pređe, prešlo se preko najgoreg

Jedan naš poznati književnik je juče napisao na tviteru da sve što je čuo može samo da leči „Ksanaks“. Ne može. Za ovo je jedini lek buna na dahije.

Ako mi kao narod, kao građani Srbije, kao građansko društvo, nismo u stanju da zaustavimo divljanje fašističkih falangi, idemo pravo u moralni sunovrat i na kraju, neminovno, u biološki nestanak kao etnička zajednica.

Zašto? Zato što od ovog nema gore. Ako se preko ovog pređe, prešlo se preko najgoreg.

Ako epilog ne bude višegodišnja robija za nosioce zla u ovoj zemlji, mi ne možemo dalje.

Skoro je svaki eksperiment nad nama već izvršen. I nad našom decom. Ovaj koji je sada obelodanjen je bez presedana. Za njega nema oprosta. Ni najveći humanista ne može ovo da oprosti, ma koliko se trudio. Ni najveći hriščanin ne oprašta nepokajanom grešniku. Grešniku koji ne želi da se pokaje, već naprotiv želi da nastavi da postupa kao do sada.

Povučena je crvena linija. Njeno crvenilo nas zaslepljuje. Iza te linije je kraj.

(Autor je redovni profesor, upravnik Centra za filozofiju Instituta društvenih nauka i direktor Centra za bioetičke studije)