Početna strana > Rubrike > Politički život > Izbori nisu rešenje ali su preduslov da se do rešenja dođe
Politički život

Izbori nisu rešenje ali su preduslov da se do rešenja dođe

PDF Štampa El. pošta
Milan Purić   
sreda, 09. septembar 2009.
Tadićeva mantra koju sada za njim zdušno ponavljaju svi njegovi preplašeni koalicioni i opozicioni partneri – da izbori nisu rešenje u vremenu ovolike svetske, a pogotovo domaće krize – ima za cilj da za još neki mesec odloži neminovno suočavanje sa građanima. „Srbija nazaduje poslednjih 20 godina“, rekao je predsednik prilikom nedavnog boravka u Pekingu, čime ne znam da li želi da umanji svoju (2000–2009) ili Dačićevu (1990–2000) odgovornost u „njihovim“ periodima na vlasti. Da li je Tadićeva politička sudbina da nas vodi iz goreg na gore – pokazaće vreme.

Predsednik koji je početkom godine na sav glas po svim medijima tragao za idejom kako ćemo protiv krize izgleda da je pronašao rešenje. Nije originalno, jer ne verujem da mu je suparnik to šapnuo na uvo, više mi liči na tipičnu srpsku krađu intelektualne svojine. Pogledajte predizborne programe predsedničkih kandidata na prošlogodišnjim izborima i sve će vam biti jasno.

Učestalo pojavljivanje Tadića u medijima podstiče na razmišljanje koji su njegovi motivi da u monolozima (novinari koji vode intervjue više liče na njegove savetnike, nego na osobe koje mogu i žele da dođu do adekvatnih odgovora koji interesuju građane Srbije) pred gledaoce iznosi politiku koju je promovisao i kao predsednik Srbije i kao predsednik Demokratske stranke, koja je vodeći koalicioni partner u vladi čiji je on neosporni šef. Evidentna je njegova politička potreba da komunicira sa građanima u posebno uslikanim prilozima na nacionalnim televizijama i da ih kao šef države obaveštava o hiperaktivnostima koje obavlja u ime i za dobrobit Srbije (njenih građana). O izuzecima koji pak najviše interesuju građane, kao na primer super-tajne izrečene tokom razgovora sa Bajdenom, posle (ili pre) kojih uslediše vratolomije u spoljnoj politici zemlje, on ne govori. Argumente koje sâm sebi i građanima Srbije predočava, poput toga da je kriza posledica neoliberalizma, ili da novca nema u svetu, pa ga nema ni u Srbiji, ili da moramo da menjamo svest, ili da će da demistifikuje politiku, kako reče opet u svom monologu u emisiji kod Olje Bećković, Tadić koristi za politički advertajzing – opsedanje inteligencije glasača dovoljno dugo da se od njih izvuče politička korist, tj. pobeda na izborima bez obzira na cenu koju će kasnije građani platiti.

Međutim, nije jasna njegova potreba da kao šef stranke razgovara samo sâm sa sobom i ponekim odabranim novinarom. Normalno bi bilo za svakog predstavnika, a pogotovo predsednika stranke, učesnika u političkim raspravama, da javnost i političke protivnike kroz diskusije i javno sučeljavanje snagom argumenata privoli na zajednički napor za prevazilaženje ovolike krize. Njegovi predstavnici rado bi to uradili samo u slučajevima gašenja radničkih požara i otpuštanja radnika iz prekomerne državne administracije za koju su sami odgovorni. Da li bi bilo normalno da opozicione stranke, pa makar to bio i LDP, imaju bar 40 odsto vremena ili prostora na relevantnim medijima u Srbiji? Šta bi se desilo da opozicija u svom političkom advertajzingu može na svim medijima da pokaže moć svojih ideja? Možete samo zamisliti šta bi sve građani Srbije čuli da im se to omogući. A tek koji bi efekat imale njihove informacije da mogu da ih stalno ponavljaju hiljadama puta, poput hiljadu evra vrednih akcija Mlađana Dinkića, 300.000 automobila i 200.000 (prvo bilo 500.000) novozaposlenih? Koji efekat bi imalo učestalo ponavljanje informacije da Tadić sada radi po spoljnopolitičkom programu na koji se toliko žestio u svojoj izbornoj kampanji? To je jedini način da opozicija bude uspešna u zahtevu za prevremenim izborima. Totalna socijalna beda se još ne pojavljuje na ulici, jer se perfidnom igrom (zaduživanje na sve strane i postepeno spuštanje životnog standarda) polako spušta prag izdržljivosti građana, kao u Kragujevcu u slučaju „Zastave“ kad su onomad Đelić i drugovi istrpeli pogrom zbog otpuštanja radnika. Sad razbijeni, pasivizirani i dodatno prezaduženi, zajedno sa svojom decom, radnici ne predstavljaju pravu opasnost na ulicama, kako je hrabro izjavio predsednik Vlade Mirko Cvetković.

Nema ničeg lepšeg za opoziciju nego da se čuveni dvojac Dinkić–Đelić (valjda su se iskreno svađali ili je i to bila jedna od bezbrojnih obmana maminog magistra i tetkinog kauča) što više pokazuje u javnosti po pravu sile (vlasti) na medije. Izbori na Voždovcu pokazali su kako su naprednjaci, lepeći Dinkićeve slike uz predizborne plakate DS-a, nakon 15 godina pobedili u jednom od najvećih uporišta demokratskih vlasti.

Kad već imamo ovako savršen zakon o informisanju koji napada čak i prvi ešalon druge Srbije (Bujošević, bilo bi interesantno objaviti sve komentare na članke u Politici pa da se vidi šta je sve njegova cenzura zaustavila), mogle bi se na Dačićevu inicijativu ubaciti i odredbe o tome koliko relevantnog medijskog prostora treba po zakonu dati opoziciji. Pomoć koju je Tadić prihvatio za usvajanje Zakona o informisanju pokazuje da ni prljave ruke ne smetaju njegovom političkom stomaku kad je opstanak na vlasti u pitanju.

Političke emisije koje će uslediti na jesen daće odgovor koliko su izbori blizu, jer Tijanić ima nos za informacije, bogato iskustvo i zna kad je gotovo i ko će sledeći odlučivati o javnom servisu. U eri najjače Miloševićeve vlasti 1993. godine moj najbolji drug iz detinjstva bio je jedan od glavnih u propagandnom štabu SPS-a. Bilo je to vreme apsolutne dominacije državnih SPS medija. Pitao sam ga tada da li on zaista misli da sve informacije koje plasiraju u javnost bilo ko ozbiljan može da prihvati kao istinite. Smejući mi se, objasnio je da ne razumem politiku i da se u TV Dnevniku, najgledanijoj i najuticajnijoj emisiji, informacije prave i saopštavaju onako kako to žele da vide njihovi SPS birači, a ne onako kako stvarno jeste. Ovo vreme po mnogo čemu neobično podseća na prošlost. Tadić, Cvetković, Dinkić, a pogotovo preplašeni Đelić utrkuju se ko će saopštiti više onoga što birači DS-a očekuju da čuju. Glasači DOS-a su političkim advertajzingom dovedeni u poziciju da daju legitimitet onome što se izdešavalo u poslednjih desetak godina. Izuzetak su poslednji izbori kad su Dačić i Palma preokrenuli predizbornu volju građana.

Svekoliko odustajanje u strategijama, razvojnim projektima i skoro svim prioritetima koje je navodno uzrokovano svetskom krizom (a što je samo manjim delom tačno), besomučno zaduživanje budućnosti i stavljanje dužničke omče Srbiji oko vrata svedoči o moralu sadašnje vlasti. Zato su izbori početak rešenja naših problema, pogotovo ako medijski budu pošteni.

 

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner