Početna strana > Rubrike > Politički život > Izneverena očekivanja ili kako smo dovde došli
Politički život

Izneverena očekivanja ili kako smo dovde došli

PDF Štampa El. pošta
Milan Knežević   
četvrtak, 10. maj 2012.

Prođoše izbori...

Glasao narod; kako, sad već znamo, i- vreme je da stavimo „generalske epolete“, i počnemo svi da se pravimo mudri posle bitke. Valja se, tak'i je običaj, u Srba...

Kao jedan od poštovalaca te tradicije, daću svoj skromni doprinos, sa nekim inovacijama; ja ću se pozabaviti i predviđanjem sleda događaja. Nekako - osećam izazov.

Na prvi pogled, da se zaključiti sledeće; nije toliko „vlast“ nagrađena, koliko je „opozicija“ kažnjena; posle skoro 20 godina, jedna od najjačih stranaka srpske parlamentarne lige, SRS, nije prešla cenzus, i izbačena je iz poslaničkih klupa; DSS, koju možemo nekako uslovno smatrati opozicionom (budući da su sada „disidenti“ DOS-a) prošla je mršavo, slabije nego ranijih godina, DVERI - nada jednog dela opozicionih redova- nije skupila dovoljno glasova za ulazak u republički parlament. Reklo bi se - katastrofa.

Jedan jedini poslanik čisto opozicioni, iako žestoko osporavan i od same opozicije, poslanik NOPO - postaje „čuvar vatre“ pobune naroda, ni kriv, ni dužan; eto, koliko je veliki poraz opozicije u Srbiji, 2012-te. Da ne beše domišljatosti i cinične duhovitosti nekoliko visprenih ljudi - ni toga ne bi bilo.

Režim će, po svoj prilici, biti - isti; posle malih protokolarnih čarki, prisustvovaćemo novom „istorijskom pomirenju“ DS i SPS, sa sve prirepcima i jedne i druge političke hidre, i nastaviti istim putem, kojim su nas i do sada vodili.

To, kuda nas vode - izaziva polemike koje su, manje-više, već svima poznate, i teško da postoji i jedna osoba u Srbiji, koja oko toga nema neki stav, te se time ne bih bavio; zanimaju me neki drugi meandri ovih izbora.

Naime, jasno je da je „đurđevdanski“ fijasko opozicije pokazao da je narod u Srbiji ogorčen na političku ponudu u zemlji; glasači su mazohistički „poklonili poverenje“ istima, ne zato što veruju da oni „mogu bolje“, kao što su „obećali“, već zato što je postalo potpuno nejasno - ko je tu, za ime sveta, uopšte - različit?

Znam - graknuće neki - pa, „različak“; e, jes', šio mi ga Đura! Posle 20 godina, doživeli epifanijsko prosvetljenje, i vraćaju se na politički koncept koji je zagovarao Milošević, a kopali su i rukama i nogama da ga ometu i satru, dok je on to pokušavao; sam Koštunica je dobrano zaslužan za njegovo izručenje Hagu i da ne pričam šta je dalje bilo - svi znamo. Naknadna pamet nije pamet, već odsustvo pameti; o ovome možemo polemisati, ali ne možemo osporiti činjenicu - da je to prosto - tako...

SNS samo na silu možemo razlikovati od DS i njihove političke agende; ja njih nikako ne mogu da vidim kao opozicionu stranku, jer je jedini cilj te „stranke“, od njenog nesumnjivo sumnjivog nastanka, da postane „kalif umesto kalifa“, sa vrlo nejasnim objašnjenjima o motivaciji, i još neubedljivijom političkom prezentacijom i programom. Na stranu ono veoma važno pitanje - kada ste lagali, a kada mislili to što govorite - kao radikali, ili - kao naprednjaci?

Dačićev relativni uspeh može se objasniti najbolje rezignacijom jednog dela naroda, koji je 5-oktobarski prevrat počeo da pojmi kao državni udar, koji je bio - greška; vrlo inteligentno, tokom svoje kampanje, pomenuti je to „provlačio“ kroz uši narodu, nabijao mu na nos, i pozivao na preostalu savest onih, koji su u tu, tadašnju demokratsku fatamorganu poverovali. Rezultati su solidni - udvostručio je glasove; lično, mislim da je on uzeo najviše od Tadića i od DS - one najiskrenije i najnaivnije, jer su tako kaznili Tadića i DS. No - to i nije bitno; tek, Dačić je duplo jači nego pre, a koliko mu se može verovati, stvar je lične naivnosti.

URS i Dinkić su ponovo na volšeban način opstali u parlamentu; neki tvrde - upaljačima, olovkama i paketima „zejtina“ i šećera. Svi, kojima nije jasno ko u Srbiji glasa za Dinkića, i za njegovu (meni) komičnu novokomponovanu pesmicu „Jaki regioni, jaka Srbija“ - treba malo da zađu u unutrašnjost, da vide kako se tamo „živi“; kašće im se samo. Lukav, dinkićevski potez, nema šta...

LDP je oslabio u urbanim sredinama, ali je ojačao u ruralnim; valjda je njihova demagogija takvog, usporenog dejstva, šta li? Pouzdano znam da su za njih glasali po nekim selima, gde doskora nisu „imali oči, da ga vide“; po gradovima je, manje-više, provaljen...

NOPO je, uz podršku NSPM krenuo u „krstaški pohod“, i na ovim izborima stekao šansu da pokuša nemoguće; da objašnjava narodu - zašto u politici Srbije nema novih (da ne kažem – poštenih) ljudi, i da moramo pod hitno da promenimo i izborni zakon, i gomilu drugih regulativa u zemlji, ne bi li se izvukli iz živog blata, u koje polako, ali sigurno tonemo. Reakcije, na koje je pri tom pokušaju naišao, bile su više nego žestoke, ali i indikativne; naime, pokazalo se koliko je politika na ovim prostorima sektaška, iracionalna i usko-interesna. Njihov „manevar“ sa korišćenjem rupe, da se kao manjinska stranka lakše ubace u skupštinske klupe, samo da bi dobili kakav-takav medijski prostor i širem auditorijumu objasne svoje ideje i primedbe, privukao je gromove sa toliko neočekivanih mesta, kao da su nekima „'leba iz usta“ oteli. Interesantno, ali i - logično, iz više razloga.

Prvo - džarnuli su u tuđ majdan: demokratski kapacitet „pokojnog DOS-a“. Sve bivše članice ove famozne političke lepeze su trajno prisvojile svako pravo da se „manipuliše“ nezadovoljstvom naroda, i svako pozivanje običnog sveta da preispita moralni i politički subjektivitet političkih činilaca danas (a DOS i danas drži sve u Srbiji, ma šta ko mislio, ili ne mislio uopšte) i njihovu „Bogom-danost“ za zauzimanje političkih funkcija - izazvalo je bes i ogorčenje na takvu „drskost“ NOPO i NSPM.

Drugo - ni opoziciji (što pravoj, što lažnoj) to se nije dopalo; jer, to je ogolilo i demaskiralo licemerje i lenjost, a i bezidejnost na toj strani. Drski trik sa „manjinskom“ listom, neke vrlo visprene ideje i primedbe NOPO (o izboru sudija, novoj izbornoj regulativi, itd.) kompletnu opoziciju ostavio je na čistini bez mogućnosti da objasne - šta oni, zapravo, rade u Skupštini tolike godine?

Samim tim, jeres, koju je ta nova „koalicija“ (NOPO i NSPM) počela da širi, počela je zastrašujuće jako da drma same temelje ove naše „demokratije“, u kojoj uživamo, evo - 12 godina, brutalno i potpuno neočekivano pokazavši „cara bez gaća“; da je car go - svi znamo. No, taman se napravio neki politički konsenzus da to niko ne govori javno - kad, neka grupica ne(pre)vaspitanih, iz nekog „nepočišćenog“ ćoška, počinje da kontaminira etar sa novim pozivom na novi - 5 oktobar!?

Da, upravo o tome se i radi; to je ta pretnja.

Svi su se uplašili baš toga - da taj tanušni glasić ne čuju svi, i ne počnu opet da misle kao normalni ljudi; da traže svoje pravo nazad.

Da demokratija ne počne da liči na sebe, a ne na ovaj surogat diktature; da se ljudi ne manu sektaškog, partijskog kanona razmišljanja, kojim su 5-oktobarski heroji naučili da hendluju, nego da počnu da misle svi, kao jedan, a ne jedan- kao svi...

Jer, na kraju - postalo je jasno; ispali smo glupi.

Poverovali smo 5. oktobra - izradili nas... Potrošili ono malo narodne energije da na račun svih nas plasiraju sebe, da sve što imamo stavimo na kocku - i to bez obaveze da se eventualni dobitak deli sa narodom.

Dvanaest godina traje ta zabluda; neki se bude, postaje sve očiglednije. Puni se rezervoar nezadovoljstva, a „varovi na tom kontejneru“ su potpuno „neispitani“ - niko ne zna, koliko on može pritiska da izdrži.

NOPO i NSPM su počeli da kuckaju po tom kontejneru; otud ova galama na njih.

Mislite o tome; ne kažem da će oni pokrenuti lavinu. No, meni liče na onu „grudvicu“, koja je krenula niza stranu.

A vama?