Početna strana > Rubrike > Politički život > Izvorna i projektovana „Druga Srbija“
Politički život

Izvorna i projektovana „Druga Srbija“

PDF Štampa El. pošta
Slobodan Antonić   
četvrtak, 11. mart 2010.

Mislio sam da je tekst o Basari kraj mog serijala o „Drugoj Srbiji“. Iako sam taj pojam koristio kao čisto tehnički termin, reči kao što su „Druga Srbija“ i „drugosrbijanci“ postale su, u međuvremenu, prilično neprivlačne nalepnice. Danas ih se odriču i takve perjanice građanističke misli kao što su Miljenko Dereta[1] ili Teofil Pančić[2]. Čak i u raspravama unutar građanističkog tabora, ova sintagma se počinje koristiti u negativnom kontekstu[3].

Ali, ono što me je podstaklo da se još jednom, i nadam se poslednji put, vratim na ovu temu jeste jedno pogrešno shvatanje, koje se raširilo naročito kod mlađih komentatora. Po tom shvatanju, naziv „Druga Srbija“ je novijeg datuma i njega su izmislili „srpski nacionalisti“ kako bi dezavuisali kritičke glasove koji dolaze iz „Peščanika“, „E-novina“, „Helsinške povelje“, „Danasa“... Čak sam i sam, ne jednom, bio optuživan da sam izmislio ovaj termin i da njime samo unosim „podelu u Srbiju“[4].

Zato ću podsetiti na istoriju ovog pojma. Ta istorija pokazuje kako se jedna, u osnovi dobra i plemenita ideja, može, vremenom, izroditi u svoju suprotnost, samo kada je se dočepaju njeni najradikalniji zastupnici. Onapokazuje i kako se jedan deo srpske inteligencije, suočen sa novim činjenicama, razvijao i sazrevao, dok je drugi deo sve gorljivije nastavljao da ponavlja stare floskule, kao da svi mi i danas živimo u devedesetim.

„Druga Srbija“ pre 2000.

Izraz „Druga Srbija“ nastao je na osnovu knjige Druga Srbija koju su priredili Ivan Čolović i Aljoša Mimica, a izdali Beogradski krug i Centar za antiratnu akciju, 1992. godine, u Beogradu. Ona predstavlja zbirku od 80 govora sa deset javnih tribina držanih svake subote, od 11. aprila do 20. juna 1992, u velikoj sali Studentskog kulturnog centra. Isti krug intelektualaca nastavio je da se okuplja i govori u Domu omladine, od 3. oktobra 1992. do 20. februara 1993, takođe u deset navrata. Govori su objavljeni u knjizi Intelektualci i rat (1993). Godine 2002. obe knjige, objedinjene nazivom Druga Srbija - deset godina posle (1992-2002), objavio je Helsinški odbor za ljudska prava[5].

Te tribine, tokom 1992. i 1993, bile su protest jednog dela srpskih intelektualaca protiv nacionalizma, autoritarizma i rata. Danas mi rat u Jugoslaviji uglavnom vidimo kao učinak snažnog delovanja stranih sila. U ono vreme, međutim, rat se doživljavao poglavito kao učinak delovanja autoritarnih nacionalista. Istina je, verovatno, negde između. Ali, ne može se sporiti plemenitost i hrabrost većine učesnika tih tribina. Oni su verovali u ideale demokratije, mira i dogovora. Činilo im se da su autoritarizam i arogancija tadašnjih vlasti u Beogradu jedna od glavnih prepreka uspostavljanju pravednog rešenja jugoslovenskog pitanja i opšte demokratizacije i evropeizacije ovih prostora. Oni su protestovali i protiv grube ratne propagande i protiv iznošenja opasnih i neodgovornih ideja u skupštini.

Neposredni povod za ova protestna okupljanja bio je predlog Vojislava Šešelja, iznesen za skupštinskom govornicom, da se “što pre, po principu retorzije ili odmazde, proteraju svi Hrvati iz Srbije” („Borba“, 3. april 1992, str. 12). Nekoliko dana docnije, Šešelj je na istom mestu izneo i ideju kako bi “poput iseljavanja Hrvata iz Srbije, došlo u obzir i iseljavanje Slovenaca” („Borba“, 10. april 1992, str. 9). Takve izjave morale su izazvati ozbiljnu zabrinutost svih razboritih i demokratskih ljudi. Konačno, pucalo se i ubijalo na stotinak kilometara od Beograda. Stoga su ova Šešeljeva izazivanja delovala kao moguća najava etničkog čišćenja.

U Hrvatskoj, Sloveniji ili na Kosovu izvršeno je realno etničko čišćenje Srba, realan zločin, a da skoro niko u inteligenciji nije protestovao. U Srbiji je samo na najavu etničkog čišćenja, dakle na imaginarni zločin, ustalo pola intelektualnog Beograda. To samo može da služi na čast ovoj sredini i ovom narodu.

Kada pogledamo spisak učesnika ovih tribina, videćemo da tu nema većine onih koji danas stoje u „Peščanikovoj“ rubrici „Druga Srbija“[6] – od Biljane Srbljanović, preko Teofila Pančića, do Svetislava Basare. Naravno, nalazimo i na naše stare znance, aktivne borce današnje „Druge Srbije“: Petra Lukovića, Svetlanu Lukić, Nenada Prokića, Natašu Kandić, Latinku Perović, Borku Pavićević, Miljenka Deretu, Vesnu Pešić.... Tu su i oni sada manje aktivni intelektualci, ali na koje se današnja „Druga Srbija“ rado poziva kao na svoje klasike: Radomir Konstantinović, Bogdan Bogdanović, Filip David, Mirko Tepavac, Laslo Vegel...

Ali, ogromnu, gotovo tročetvrtinsku većinu učesnika ovih tribina činili su intelektualci koji danas nemaju nikakve veze se „Drugom Srbijom“. Jedni iz jednostavnog razloga što su u međuvremenu preminuli: Sima M. Ćirković, Miladin Životić, Gojko Nikoliš, Vladimir Pogačić, Vladan Vasilijević, Milovan Đilas, Jelena Šantić, Biljana Jovanović, Novak Pribićević, Živojin Pavlović, Aleksandar Nenadović, Miloš Bobić, Dušan Simić, Stevan Pešić, Veljko Milatović, Šefko Alomerović, Stojan Cerović, Radivoje Lola Đukić, Živojin Pavlović...

Drugi, zato što su, nakon što je nestala neposredna opasnost od nacionalističkog autoritarizma u Srbiji, ostali aktivni u svojoj profesiji, ali van direktnijeg javno-političkog angažmana: Pavle Ugrinov, Mladen Lazić, Zoran Vidojević, Aljoša Mimica, Miroslav Milović, Dušan Makavejev, Ljubomir Madžar, Mikloš Biro, Ljubinka Trgovčević, Branka Mihajlović, Slobodan Blagojević, Mileta Prodanović, Sreten Vujović, Velimir Abramović, Slobodan Stojanović, Milan Milošević, Miodrag Zupanc, Branko Kukić, Jelica Zupanc, Živojin Kara-Pešić, Biserka Rajčić, Mirko Gaspari, Srđan Karanović, Dragan Babić, Svetlana Knjazev-Adamović, Milorad Belančić, Marina Blagojević, Stanica Lalić, Dubravka Marković, Vesna Krmpotić, Enver Petrovci, Bora Todorović, Jasna Šakota, Mihajlo Mihajlov, Vesna Čolić, Dušan Reljić, Dušan Janjić, Ratko Božović, Mirjana Stefanović, Milena Davidović, Marija Mitrović, Ranko Bugarski, Dragan Velikić, Milica Nikolić, Branka Arsić, Nikola Bertolino, Miloš Stambolić, Jerko Denegri, Milorad Radovanović, Boško Kovačević, Miroslav Karaulac, Vladimir Pištalo, Aleksandar Zistakis...

I treći, bilo zato što su od današnje „Druge Srbije“ optuženi kao „izdajice“ drugosrbijanske stvari i „najnoviji“ srpski nacionalisti (Dragoljub Žarković, Sonja Liht, Manojlo Vukotić, Gojko Tešić...), bilo zato što su zaista istupili kao najoštriji kritičari građanističkog ekstremizma (Zoran Avramović, Đorđe Vukadinović).

I kada pogledamo šta su učesnici tih tribina govorili, takođe možemo da vidimo da ogromnu većinu izlaganja i danas svako od nas može mirne duše da potpiše. Tu je bilo mnogo zalaganja za pluralizam u kulturi i umetnosti (Pavle Ugrinov), za politički i društveni pluralizam „unutar bezličnog korpusa `Nacije`“ (Mladen Lazić), za uspostavljanje istinske parlamentarne demokratije (Aljoša Mimica), za izgradnju demokratske političke kulture (Ivan Vejvoda), tražila se „ravnoteža između univerzalnog i nacionalnog, između tradicionalnog i modernog“ (Sima M. Ćirković), protestovalo se protiv bezočnog laganja u medijima (Branka Mihajlović), isticana je potreba za vladavinom prava i pravnom državom (Miladin Životić), kritikovani su nacionalistički poluintelektualci (Vladan Vasilijević), pa su čak otvarana i danas veoma aktuelna pitanja evrointegracija kao što su „koliko znamo o Evropi?“, „da li znamo koja je koncentracija moći u tim zemljama, šta Evropska zajednica znači za male zemlje, čemu ćemo sve morati da se prilagođavamo, na šta da pristajemo, čega da se odričemo, šta da prihvatamo, u čemu da se modernizujemo?“ (Ljubiša Rajić).

Međutim, već tada je postojala i jedna radikalna manjina, koja je po svojim stavovima odudarala od ogromne većine izlagača. To su stavovi koje je, posle 2000, do kraja razvila i promovisala današnja „Druga Srbija“. Najpre, gotovo svi učesnici tribina isticali su da oni pod „Drugom Srbijom“ podrazumevaju pre svega drugačiju Srbiju, bolju Srbiju, demokratsku Srbiju, zemlju budućnosti koja je veoma daleko od tadašnjih podela, od građanskog rata i od autoritarizma. Nasuprot njih, izdvajala se nekolicina izlagača koji su „drugu Srbiju“ doživljavali kao antipod nekakve „prve Srbije“ i koji su smatrali da je jedini izlaz direktan obračun „druge Srbije“ sa „prvom Srbijom“. Tako je Miljenko Dereta objašnjavao da „u Srbiji danas postoje bar dve Srbije. Ova u kojoj mi živimo: gradska, beogradska, mala, relativno informisana“ i druga koja „novine ne čita, ima jednu televiziju i jedan radio“, živi u „unutrašnjosti“, te da će srpska budućnost zavisiti od toga koja će nadvladati (176). I Petar Luković je takođe isticao da „vredi definisati tu prvu Srbiju“, koja je „SPS-Srbija“ (53), objašnjavajući da je „ta prva Srbija paranoidna, osvetoljubiva, ratnohuškačka, netolerantna, antievropska, zagnjurena u prošlost, okićena kičom gusala i pravoslavlja, izgubljena u prostoru i vremenu, ali opasna“ (55). Tako su Dereta i Luković, nasuprot većini ostalih učesnika, bili zapravo kumovi podele Srbije na „prvu“ i „drugu“ i prvi zagovornici drugosrbijanskog ekskluzivizma i obračuna sa „prvom Srbijom“.

Druga primetna crta te male radikalne grupacije unutar izvorne Druge Srbije bila je i svojevrsni beogradski šovinizam („beo-fašizam“), otvorena netrpeljivost, pa i mržnja, prema svakom ko ne pripada samozvanoj urbanoj aristokratiji iz Kruga dvojke. Tako je Bogdan Bogdanović tadašnja dešavanja video kao sukob „primitivaca“, „gradomrzitelja“ i „gradorušitelja“, sa ljudima od „urbaniteta“, tj. sa onima koji pripadaju kulturi „uglađenosti, artikulisanosti, usaglašenosti misli i reči, reči i osećanja, osećanja i pokreta“ (47-8). Bogdanović je ukazivao da u Srbiji postoji tradicija „nasilnog ubacivanja negradskog stanovništva u gradsko“, pa je zato upozoravao na opasnost da „branioci srpskih sela“ sutra dođu u Beograd i postanu „gospodari“, čime bi urbani Beograđani bili „pretvoreni u majmune“. „Zato, moja prva briga, kad govorimo o Drugoj Srbiji“, kaže Bogdanović, „jeste: kako sačuvati ono malo preteklog urbaniteta i ne dozvoliti da nas pomajmune“ (48). I Goran Marković je opominjao da se u Beogradu „talas došljaka poklapa s pojavom arivizma, stupanjem na scenu beskrupulozne mase onih koji ne biraju sredstva da se ukorene na novom prostoru, da njime ovladaju i da se, na kraju krajeva, obračunaju sa onima koji su tu oduvek živeli i čija se jedina krivica sastoji u tome što su malo civilizovaniji (sretniji izraz bi bio urbanizovaniji) od onih koji pristižu“ (265).

»Na ovim prostorima“, objašnjavao je Marković, „došljaci nisu odigrali svoju pozitivnu ulogu – doneti svežu, zdravu krv a primiti civilizacijske tekovine... Ne, ovde je ta ravnoteža nepovratno narušena i više nije reč o tome da došljaci postanu starosedeoci, nego o tome da ovih drugih više ne bude“ (267). „Posmatram njihove pohlepne, užagrene poglede, slušam oskudni rečnik kojim se izražavaju, primećujem govorne mane koje postaju novi stil komuniciranja“, kaže Marković, stil koji se sastoji iz „nerazumljive dernjave, neartikulisanog ačenja“ (267). Došljaci, po Markoviću, „Beograd ne razumeju, ne vole ga, ne treba im“, oni se „kreću njegovim ulicama i posmatraju ga s mržnjom“, držeći se „pravila da treba živeti ružno i s mržnjom, kao skot“ (266). Marković sa rezignacijom zaključuje da su svi ti „ružni, prljavi i zli najzad ostvarili svoj san i od Beograda napravili prestonicu primitivizma, nasilja i bezakonja“ (266)[7]. Tako je kritika šovinističke netrpeljivosti prema Hrvatima i Slovencima koji žive u Beogradu, odnosno kritika zahteva da se oni isključe iz zajednice prerasla u jednako šovinističku netrpeljivost prema svima koji nisu rođeni u Beogradu i ne pripadaju odabranoj eliti iz Kruga dvojke.

Treći prepoznatljivi element ove radikalne grupe bio je sumnja u unutrašnje kapacitete Srbije da se oslobodi od nacionalističkog autoritarizma i da se demokratski transformiše. Tako je Nataša Kandić, u izlaganju pod nazivom „Nema Druge Srbije“, tvrdila da u Srbiji zapravo i nema alternative nacionalizmu. Po Kandićki, cela Srbija je zapravo jedna strašna jama, u kojoj, i pored zločina koji su u ime Srba počinjeni po Bosni i Hrvatskoj, „nema naročito besnih. Neki sede na konzervama. Neki razmahuju metlama kao pobednici. Pišu se apeli, saopštenja, rade se i analize o temi `Jamska parlamentarna demokratija`, registruju rezultati ispitivanja jamskog javnog mnjenja u vezi sa sudbinom srpskog naroda, lideri velikih stranaka donose odluke o ukidanju malih, a tu su i tešitelji upljuvanih žena“ (76). Jednostavno, tupost i ravnodušnost za srpske zločine je opšta karakteristika vlasti i opozicije, nacionalne inteligencije i kritičke inteligencije, građana koji podržavaju vlast, ali i onih koji glasaju za opoziciju...

Konačno, tu je bilo i proširenje pojma „ratni zločinac“ sa onih koji su stvarno ubijali civile po Bosni i Hrvatskoj, na sve one kojima se može prilepiti etiketa „srpskog nacionaliste“. Tako je Mirjana Miočinović opominjala da se „u postmiloševićevskoj Srbiji“ ne sme zaboraviti na „gebelsovsku figuru i jednog od bogova rata Matiju Bećkovića“, na „marodera Branu Crnčevića i (Jovana – A. S) Raškovića“, da se ne sme zaboraviti da su „profesori Nikola Koljević, Voja Maksimović, Aleksa Buha ratni zločinci“ i „da tvorac optimalnog nacionalnog programa, koji je doveo do ove svenarodne katastrofe, nije Slobodan Milošević, već memorandumski SANU“ (148).

Treba, međutim, istaći da je u tim, ranim devedesetim, u glavnom toku izvorne Druge Srbije ipak postojala jasna svest da kritika srpskog autoritarnog nacionalizma ne znači prelazak na pozicije hrvatskog, bošnjačkog ili albanskog nacionalizma. U tom smislu je znakovit protest koji su urednici knjige Druga Srbija, Ivan Čolović i Aljoša Mimica, učinili u Politici (29. marta 1993), pod karakterističnim naslovom „Kriminalizacija srpske istorije i kulture“. U tom protestu se kaže da je u Parizu izašla knjiga »Etničko čišćenje: istorijski dokumenti o jednoj srpskoj ideologiji«, čiji su autori Mirko Grmek, Mark Đidara i Neven Šimac, „Reč je o pamfletu“, ocenjuju Čolović i Mimica, „koji treba da dokaže da je srpska politika od početka do dana današnjeg (od Karađorđa do Miloševića) zasnovana na osvajanjima teritorija i progonima nesrpskog stanovništva“. U pitanju je „diletantski politički pamflet, čiji je osnovni cilj kriminalizacija srpske istorije i Srba“. Stoga, Čolović i Mimica protestuju protiv „neovlašćenog korišćenja u tom pamfletu obimnih izvoda priloga objavljenih u `Drugoj Srbiji`“. »Važno je da se razjasni«, objašnjavao je takođe i Čolović(Borba, 1. april 1993), »da hrvatski nacionalisti i srpski antinacionalisti ne čine jedan front«.<[8]

Nažalost, ta važna distinkcija je, u međuvremenu, nestala. Tako danas oni koji su preuzeli koncept Druge Srbije, baš kao i hrvatski i drugi nacionalisti, tvrde da sa Srbima oduvek nešto nije u redu, da su Srbi izvršili genocid nad Jevrejima, da su Srbi sami izmislili fašizam, da Srbi nikada nisu imali demokratiju i tome slično. Mnogobrojne primere za ovakve tvrdnje navodio sam u ovom kritičkom serijalu o našim građanistima, pri čemu će se čitaoci sigurno setiti i moga teksta „Istorijski revizionizam Druge Srbije“ (Pečat, br. 73[9]) u kome su sva ova pitanja posebno obrađena.

„Druga Srbija“ posle 2000.

Obnova ideje „Druge Srbije“ (i, istovremeno, njena revizija) započela je 2002. godine kada je Helsinški odbor za ljudska prava objavio knjigu Druga Srbija - deset godina posle (1992-2002). U prvom od tri predgovora, Aljoša Mimica navodi da je „jedan od dobrih razloga da se na uvid javnosti stave tekstovi izgovoreni i objavljeni na marginama ondašnjeg preovlađujućeg mišljenja“ taj što „tih starih knjiga odavno nema, čak ni u antikvarnoj prodaji“. Međutim, dodaje on, tu su i neke „značajnije pobude“ o kojima će, u dodatna dva predgovora, čitaoca da obaveste Latinka Perović i Radomir Konstantinović (1). Latinka Perović, u svome predgovoru, zatim, govori o „nacional boljševičkoj ideologiji u Srbiji“, koja je „do ludila fanatizovala mase“ (3). Kao glavnog zagovornika te ideologije Latinka je imenovala svoj stari predmet fiksacije – Dobricu Ćosića[10]. Nakon pada Miloševićevog režima, po Latinki Perović, Drugoj Srbiji se kao novi cilj na horizontu pojavljuje „preumljenje u Srbiji, koje znači i pokajanje i novo mišljenje“ (podvukla LP; 9). Latinka zatim kaže da je Drugu Srbiju svojevremeno napadala ne samo vlast, već i „umerena opozicija“ („videvši u tome 'apsurdnu i opasnu' podelu na dve Srbije“), a zatim dodaje da je upravo „danas u Srbiji na vlasti ta `umerena` opozicija“ (9). „Da li je totalitarizam sudbina Srbije?“, pita se već u sledećoj rečenici Latinka Perović, i tako, implicite, formuliše poznatu drugosrbijansku optužbu da nove vlasti, po pitanju srpskog nacionalizma i odnosa prema ratnim zločinima, nisu ništa bolje od starog režima.

To u trećem predgovoru direktno kaže Radomir Konstantinović. On kao najnoviji oblik koji je poprimio zloćudni srpski nacionalizam vidi „`demokratski nacionalizam` Vojislava Koštunice“ (11). „Srpski nacionalizam ne pristaje na Haški tribunal onako kako ne pristaje na suočavanje sa sopstvenim zločinima“, veli Konstantinović (12), i zato je „Druga Srbija“ „i dan-danas ...jedina moguća budućnost Srbije“ (10).„Ako vas pitaju šta je `Druga Srbija` (šta je bila, šta jeste, šta će biti)“, završio je svoj predgovor Konstantinović, „slobodno recite: `Druga Srbija` je Srbija koja se ne miri sa zločinom“(12; podvukao RK).

Obnavljanje ideje „Druge Srbije“ u njenom radikalnom obliku tako je započelo ovim predgovorima Latinke Perović i Radomira Konstantinovića. Njima su tekstovi sa početka devedesetih stavljeni u novi kontekst. Iste godine, u nedeljniku Vreme, od 1. avgusta do 21. novembra, vođena je polemika tokom koje je došlo do konačnog izdvajanja i uobličavanja najradikalnije grupacije među nekadašnjim kritičarima nacionalističkog autoritarizma. Polemiku je izazvala izjava Sonje Biserko u zagrebačkom "Feralu" (17. avgust 2002), u kojoj se optužuje „srbijansko društvo, ili da budem preciznija, njegova elita, da sve organizovanije čini napor da se zločin ne samo relativizuje već i deetnifikuje“. Reč je o „srpskim zločinima“ koji se tako moraju i nazivati, a svaki pokušaj da se oni individualizuju (tj. osuđuju kroz individualne krivce) jeste njihova „relativizacija“ i „deetnifikacija“. Biserkova je izjavila i to da je „totalitarni način mišljenja, nažalost, u srbijanskom društvu sada glavna opstrukcija demokratizaciji društva, što se najbolje vidi kroz interpretaciju bliske prošlosti“. Ona je optužila čak i B92 i ‘Vreme’ da učestvuju u „deetnifikaciji“ srpskih zločina (182)<[11].

Odgovorio joj je glavni urednik „Vremena“, Dragoljub Žarković koji je, u ime redakcije, spremno priznao „nastojanje da deetnifikujemo zločin. Mi radimo u najboljem uverenju da zločinci imaju ime i prezime i da je totalitaran svaki način mišljenja koji je spreman da čitav jedan narod optuži za zločin“ (18-19). „Da sam zloban, rekao bih da iza ovoga stoji želja gospođe Biserko da otvori šalter na kome bi se prodavale indulgencije, a te oproštajnice mogli bismo samo kod nje da pazarimo i u globalnim tokovima pravde bio bi nedužan samo onaj kome to uverenje bude overeno pečatom Helsinškog odbora“ (19).

U odbranu Sonje Biserko odmah je stala Latinka Perović. Ona je optužila njene kritičare da zapravo hoće „zaobilaženje mesta svežih zločina; (...)prenebregavanje položaja manjina koje čine trećinu stanovništva Srbije; prećutkivanje antisemitizma(...); zatvaranje očiju pred širokom lepezom pojava socijalne patologije u Srbiji“ (26). Latinka je Žarkovića upozorila da se „reagovanje na svaku, pa čak i neopravdanu primedbu na proces suočavanja s istinom o počinjenim zločinima (...)pretvara u relativizovanje nasilja“ (27). I Nataša Kandić je podržala Biserkovu. Ona je osudila „lavež iz medija koji su važili za nezavisne od politike Slobodana Miloševića“ (34) i ta glasila optužila da su još u doba NATO agresije, 1999. godine, sklopila „đavolji savez“ sa Miloševićem, koji je „još uvek neraskinut“ (36)[12]. I Svetlana Slapšak se priključila odbrani Biserkove, objašnjavajući da je jako malo intelektualaca ostalo verno borbenim idealima iz devedesetih: „Nataša Kandić obavlja istraživanja kojih se nisu sposobne latiti velike državne institucije, Sonja Biserko pokazuje šta može da kaže usamljeni aktivistički glas, a Petar Luković ismejava, i to samo one najodvratnije. (...)To što u svojim tekstovima ponekoga strelja ili veša spada u žanr i praksu karnevalizacije“ (40).

U polemici koja je u narednih nekoliko meseci vođena, kritičari nacionalizma i autoritarizma, iz devedestih, definitivno su se podelili. Žarkovićevu umerenu poziciju, koja je podrazumevala odbijanje kolektivne odgovornosti, načelno su podržali Stojan Cerović, Ljubiša Rajić, Ljiljana Smajlović, Nenad Stefanović, Frano Cetinić, Milan Milošević, Mihajlo Mihajlov i drugi. Naspram njih, stav Sonje Biserko o kolektivnoj odgovornosti za „srpske zločine“ branili su Petar Luković, Srđa Popović, Lazar Stojanović, Bogdan Bogdanović, Nenad Daković, Svjetlana Rašić, Dragoljub Todorović i drugi.[13] Ova podela je učvršćena kada je Helsinški odbor za ljudska prava objavio knjigu o ovoj polemici, sa karakterističnim naslovom: Tačka razlaza (2003).

Takođe, pošto se procenilo da srpski kritički intelektualci potcenjuju opasnost od „srpskog nacionalizma“, u oktobru 2002. godine, Mirko Đorđević, Milan Đorđević, Filip David, Dragan Velikić, Predrag Čudić, Vladimir Arsenijević, Bogdan Bogdanović, Radmila Lazić i Laslo Vegel uputili su „Pismo upozorenja srpskoj kulturnoj javnosti“. U pismu su tvrdili da je u Srbiji „sve prisutnije ponovno oživljavanje radikalnog nacionalizma“ i da „sprega struktura moći od SANU do Generalštaba i Crkve, uz učešće partijskih moćnika, stvara atmosferu (...)novog jednoumlja“. Zato su pozvali „intelektualnu javnost i intelektualnu elitu Srbije na suprotstavljanje populizmu i ekstremističkom nacionalizmu“. Pismo su podržali i Borka Pavićević, Mirjana Miočinović, Gorčin Stojanović, Nenad Daković i drugi. Tako se u Srbiji, ovoga puta bez ikakvih realnih osnova, ponovo počela stvarati atmosfera u kojoj se od srpskih intelektualaca zahtevalo da ustanu u odbranu „ugroženih nacionalnih manjina“ i da nastave sa ritualom neprestane osude „srpskog nacionalizma“ i „srpskih zločina“.

Toj atmosferi direktno se suprotstavila grupa intelektualaca okupljena oko teorijskog časopisa Nova srpska politička misao. Đorđe Vukadinović i Slobodan Antonić su, tokom devedesetih, objavili više studija u kojima su kritikovali agresivni autoritarni nacionalizam i izigravanje parlamentarizma, osuđujući ratne zločine počinjene u srpsko ime[14]. Oni su, međutim, 2002. odbili da prihvate ocenu da je srpski nacionalizam ostao glavna društvena opasnost i da je primarni zadatak srpskih intelektualaca „preumljenje Srbije, koje znači i pokajanje i novo (evroatlantsko? – A. S) mišljenje“. Urednici NSPM su, oktobra 2002, pokrenuli sajt, preko koga su osporavali praksu da se svaki patriotizam izjednačava sa nacionalizmom, a svaki nacionalizam izjednačava sa ratnim zločinima.

Tako je, februara 2003, na sajtu NSPM, kao i u „Vremenu“, objavljen tekst „Misionarska inteligencija u današnjoj Srbiji“, S. Antonića[15]. U njemu je kritikovano „novo mišljenje“, koje širi „deo inteligencije trenutno usredsređen oko listova Danas, Republika i Helsinška povelja“. „Osnovna ideološka matrica“ tog „novog misionarstva“, stajalo je u tekstu, sastoji se iz tvrdnji da je „narod u Srbiji, u suštini, primitivan, antimoderan i neevropski“, i da takvom „nacionalističkom“ narodu treba staratelj, bilo u vidu „svesnih intelektualaca“, bilo u vidu „stranih prijatelja“. Ovaj tekst je izazvao oštar napad kritičara „najnovijeg“ srpskog nacionalizma: Miljenka Derete, Nebojše Popova, Vojina Dimitrijevića, Velimira Ćurguz Kazimira, Tamare Kaliterne, Vladimira Pištala, Nenada Dakovića... Ovoj kritici su se suprotstavili Mirjana Vasović, Slobodan Samardžić, Marinko Vučinić, Slavko Živanov, Dragan Milosavljević, Slobodan Divjak...[16]

Time je zapečaćena podela među opozicionom inteligencijom iz devedesetih. Štaviše, u narednim godinama, glavni idejni sukobi nisu bili oni između pristalica stare i nove vlasti, već unutar bloka nekadašnje intelektualne opozicije. Rasel je jednom prilikom ironično primetio da su se kod Staljingrada tukli desni i levi hegelijanci. Slično bi se moglo reći i za idejne borbe u Srbiji. Posle 2000. u Srbiji su se obračunavali, uglavnom, globalistički i suverenistički opozicioni intelektualci iz devedesetih.

Kada je, 2007. godine, pokrenut sajt „Peščanika“, na njemu je formirana i rubrika koja je nazvana „Druga Srbija“[17]. Autori, koji su svrstavani u tu rubriku, na sajtu su opisani kao „intelektualci građanske orijentacije“, u koje su eksplicite uvršćeni: Vojin Dimitrijević, Biljana Kovačević-Vučo, Srđa Popović, Ivan Čolović, Mirko Đorđević, Dubravka Stojanović, Vesna Pešić, Vladimir Gligorov, Milutin Petrović, Miljenko Dereta, Petar Luković, Teofil Pančić, Nikola Samardžić, Nadežda Milenković, Biljana Srbljanović, Srbijanka Turajlić, Latinka Perović, Vesna Rakić-Vodinelić, Ljubiša Rajić, Svetlana Slapšak, Laslo Vegel, Marko Vidojković i drugi[18]. Ovaj sajt i ocene koje su na njemu iznošene nailazili su na oštru kritiku sajta NSPM, a zatim, od 2008. godine, i „Pečata“. Naziv „Druga Srbija“ kritičari su ubrzo, sa „Peščanika“, proširili i na druge, ideološki i politički bliske grupacije: na LDP (kao na stranački izraz ovoga pokreta), na Helsinški odbor za ljudska prava i ceo „ljudskopravaški“ NVO sektor (kao na „narodnofrontovsku“ podršku LDP), i, najzad, na E-novine, „Danas“ i B92 (koji su medijska osnova celoga projekta).

Tokom 2007. i 2008. godine ova nova i radikalna „Druga Srbija“ dala je nedvosmislenu podršku secesiji Kosova. Kao što je sa odobravanjem pisao "Ziddojče cajtung", u tekstu pod naslovom "Druga Srbija" (preneo Deutsche Welle 20.12.2007)[19], „ne protive se svi Srbi nezavisnosti Kosova“, već u Srbiji postoji i manjina – „Druga Srbija“ – čije se „viđenje statusa Kosova drastično razlikuje“ od većinskog. Tu manjinu čine „neki liberalni beogradski političari“, a od intelektualaca iz tog kruga autor članka prenosi mišljenje Nataše Kandić i Mirka Tepavca. Međutim, i drugi autori iz „Peščanikove“ rubrike podržali su secesiju kosovskih Albanaca. Tako je „Druga Srbija“ iz 2008. došla na poziciju da zahteva legalizaciju ratnog osvajanja i etničkog čišćenja izvršenog tokom rata. To je, mora se primetiti, u potpunom neskladu sa idealima izvorne Druge Srbije, iz 1992, koji su podrazumevali odbacivanje svakog „zakona topuza“ i rešavanje sukoba dogovorom. Ili je zakon topuza (tj. „načelo realizma“) neprihvatljiv samo onda kada je topuz u srpskim rukama, a savršeno plauzibilan kada je on, recimo, u rukama SAD?

Najpogubniji uticaj, međutim, „Druga Srbija“ je imala na širenje netrpeljivosti, isključivosti, pa i prostaštva u javnom prostoru Srbije. Njeni autori su proglasili kao vrlinu načelo da se u emisije ne zove niko ko misli drugačije, jer, „zašto biste zvali nekoga od koga, po vašem shvatanju, ništa istinito, tačno ni pametno ne možete čuti?“[20]. Oni su javno zastupali stav da čak ni u medijima koji su u državnom vlasništvu „ne sme da cveta hiljadu cvetova“<[21] izrazima koji su se ranije mogli naći samo na vratima staničnog klozeta (vidi primere navedene u mom tekstu „Psovačka strana `druge Srbije`“, Pečat, 3. oktobar 2008)[22]. Osnivači „Druge Srbije“, s početka devedesetih, bili su uglavnom ugledni univerzitetski profesori, pristojni, ozbiljni i staloženi ljudi. Danas, neki od njenih najistaknutijih predstavnika, prosto se takmiče u vulgarnostima, uvredama, cinizmu i seksualno-verbalnom egzibicionizmu. Zaista žalosna devolucija.

Na kraju, posebno licemernu, pa i nečasnu ulogu, „Druga Srbija“ je odigrala kada je reč o „suočavanju“ Srbije sa ratnim zločinima. Ona se sastojala u sistematskom relativizovanju ratnih zločina činjenih prema Srbima – od Knina do Kosova, i od Klečke do Dobrovoljačke[23], kao i u nekrofilskoj apsolutizaciji zločina koji su činili Srbi i u proširivanju odgovornosti za te zločine na sve Srbe – uključiv čak i na još nerođenu decu („U Srbiji samo kamen nije kriv!“ – Pavel Domonji, šef kancelarije Helsinškog odbora za Vojvodinu, na Okruglomstoluta blokiraprocessuočavanjauSrbiji", Beograd, 5. decembar 2006). Finale tog projekta trebalo bi da bude najavljena rezolucija Skupštine Srbije kojom se priznaje „genocid“ u Srebrenici i time, praktično, daje konačna legitimacija NATO agresiji na Srbiju, 1999. godine (koja je i preduzeta s opravdanjem da se njome sprečavaju Srbi da počine još jedan „genocid“). Ako imamo u vidu da je „Druga Srbija“ danas na čelu kampanje za ulazak Srbije u NATO, onda drugosrbijanski projekat „suočavanja“ Srba sa svojom „genocidnom“ prošlošću dobija svoj jasan strateško-politički kontekst.

Tako će devolucijski krug biti završen. Nekadašnje pacifističko suprotstavljanje upotrebi sile u rešavanju konflikata, okončava se u apologetici militarističke mašinerije jedne Imperije i u propagandnom ubeđivanju svojih sunarodnika da nema alternative bezuslovnom prihvatanju svega što nam je ta Imperija činila u prošlosti ili što nam čini danas. „Bela reka“ postala je „Borska reka“. Čista planinska voda postala je otrovni kolektor. I treba li sada u Srbiji ikome zameriti što iz takve reke više neće da pije vodu?

(Kraća verzija ovog teksta objavljena je u „Pečatu“ br. 104-5)


[5] http://www.helsinki.org.yu/serbian/svedocanstva03.html; svi navodi iz obe knjige dati su po dokumentu koji se može skinuti sa navedene internet adrese.

[7] Jedna podvarijanta „beo-fašizma“, zastupljenog u ranoj „Drugoj Srbiji“, jeste i „vojvođanski fašizam“. Njegovi počeci se mogu naći u izlaganju Dragana Veselinova, koji tadašnja politička dešavanja U vojvidini vidi kao „sukob između planinskih Srba sa Srbima starosedeocima i nacionalnim manjinama“ (67). Veselinovljevi „planiniski Srbi“ će, daljom evolucijom autonomaške ideologije, ubrzo postati "Gedžovani", "Gegule", "Južnjaci", "Turci", "Bugari"... (vidi primere navedene u mom tekstu http://www.nspm.rs/politicki-zivot/ira-i-vojvodjanski-secesionisti.html).

[8] Preštampano u „Druga Srbija“, 2002, str. 305-307.

[11] Broj u zagradi odnosi se na stranicu iz on-lajn izdanja knjige Tačka razlaza: povodom polemike vođene na stranicama lista Vreme od 1. avgusta do 21. novembra 2002, Helsinški odbor za ljudska prava u Srbiji, Beograd 2003, http://www.helsinki.org.yu/serbian/hsveske.html.

[12] Po njoj, taj „đavolji savez `antimiloševićevaca` sa Miloševićem“ doveo je do toga da je u Srbiji, čak i medijima koji su ranije kritikovali nacionalistički autoritarizam „zavladao govor zla kao prirodan oblik komuniciranja“ (37). A taj „govor zla“ najviše se ogleda u napadima na „krug žena koje se bave ljudskim pravima“ (38).

[13] Zanimljivo je da je, u to vreme, Svetislav Basara, tada ambasador SRJ na Kipru, zauzeo poziciju naspram Sonje Biserko i Nataše Kandić, koje je nazvao „frustriranim, pohlepnim i guzatim babama“ (89). On je, kada su u pitanju ratni zločini, takođe optužio grupaciju koju čine „Biserko, Kandić, Slapšak i buljavi Luković“ da su „od tih nesreća udobno živeli i hoće da žive isto tako zauvek“ (89). Danas se Basara, međutim, nalazi upravo u društvu istih osoba koje je nekada častio imenima kao što su „guzate babe“ i „buljavi“ (vidi moju analizu: http://www.nspm.rs/politicki-zivot/korisni-idiot-druge-srbije.html). 

[14] Đorđe Vukadinović, „O nacionalizmu, kosmopolitizmu i kritičko-teorijskoj refleksiji“, Srpska politička misao, god. II (1995), br. 1, str. 225-245; „Filozofsko suočavanje sa vremenom“, Srpska politička misao, god. II (1995), br. 2-3, str. 321-330; Slobodan Antonić, Srbija između populizma i demokratije,  Institut za političke studije, Beograd 1993; “Vlada Slobodana Miloševića“, Srpska politička misao, god. II (1995), br. 1, str. 91-131.

[16] Cela polemika dostupna je na sajtu NSPM (http://www.starisajt.nspm.rs/PrenetiTekstovi/antonic_polemika_vreme2.htm) i preštampana u knjizi Intelektualci u tranziciji, priredio Jovica Trkulja, Skupština opštine i Narodna biblioteka “Jovan Popović”, Kikinda 2003, str. 387-426.

 

Od istog autora

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner