Početna strana > Rubrike > Politički život > Jesen radničkog nezadovoljstva na Ušću
Politički život

Jesen radničkog nezadovoljstva na Ušću

PDF Štampa El. pošta
Marinko M. Vučinić   
subota, 12. septembar 2009.

Radnička klasa je kostur našeg sistema

Rastko Zakić

Krug se polako i neumitno zatvara. Isti oni gorljivi borci koji su se zalagali za poštovanje osnovnog demokratskog prava na slobodu govora, mišljenja i okupljanja sada donose antidemokratski zakon o informisanju i najavljuju uredbe kojima će biti u velikoj meri ograničeno pravo na okupljanje nezadovoljnih i ojađenih radnika.

Novi zakon o informisanju izazvao je mnogobrojne polemike, ali je pri tome najava donošenja kriterijuma za okupljanje radnika ostala bez ozbiljnijih reagovanja. Nisu se oglasile ni uvek dežurne organizacije za zaštitu i odbranu ljudskih prava. To za njih nije toliko bitno pitanje kao što je suočavanje sa prošlošću i dokazivanje kolektivne krivice srpskog naroda. Reagovali su odlučnije i glasnije samo pojedini sindikalni funkcioneri, što je bilo i očekivano, ali je nedopustivo da ova izuzetno restriktivna i nedemokratska najava ograničavanja prava na okupljanje nije izazvala mnogo veća osporavanja u redovima naših stranaka. Verovatno nemaju vremena od silnih saopštenja koja svakodnevno štancuju.

Radništvo u Srbiji je nakon dve decenije od početka tranzicije svedeno na nivo klasne svesti iz vremena ludističkog pokreta. Samo što oni sada ne uništavaju mašine, već primenjuju balkansku varijantu ludizma – samosakaćenje, i to samo da bi privukli ozbiljniju medijsku pažnju.

Kao glavno uporište ovakve odluke navodi se stari birokratski argument da se mora građanima prestonice obezbediti pravo na slobodno kretanje. Ovaj licemerni razlog korišćen je izdašno i u vreme starog režima kada su se odvijale najveće antirežimske demonstracije i kada nisu poštovane nikakve uredbe i pravila o ograničenom i kanalisanom okupljanju građana. Sada je verovatno, sudeći po reagovanjima naših vlastodržaca, došlo vreme da se u društvu uvede red i ovaj poduhvat će početi najavom donošenja kriterijuma za okupljanje nezadovoljnih radnika.

Nakon predstavljanja novih socijalnih mera vlade – povezivanje radnog staža, jednokratna pomoć u iznosu od 5.000 dinara, izmirenje duga za zdravstvene doprinose, konvalidacija duga, ministar za rad i socijalnu politiku smatra da razloga za veće ispoljavanje radničkog i građanskog nezadovoljstva nema. Premijer Mirko Cvetković je nedavno izjavio da je uveren da neće doći do najavljene vruće političke jeseni, jer po njemu i nema stvarnih razloga za to. Ako bi i došlo do širih protesta, najavljenom uredbom bi radnički protesti bili pacifikovani i kontrolisani jer ne bi bilo dozvoljeno okupljanje radnika ispred zgrade vlade i ministarstava.

„Ne bojim se socijalnih nereda niti je ovo mera koja bi trebalo da zabrani proteste i javna okupljanja. Mera utvrđivanja kriterijuma za održavanje štrajkova nije mera zabrana skupova, već potreba da se uvede red i da se oni kanališu u ono što treba da budu“, rekao je u obrazloženju najave donošenja ove uredbe premijer Vlade Srbije. Ministar Rasim Ljajić je bio još konkretniji. „Usvajanjem ovih vladinih mera neće biti razloga za veće proteste i štrajkove, kao i veću socijalnu nestabilnost ... Ali ako do protesta i štrajkova dođe u širem obimu kao najavljivana jesen radničkog nezadovoljstva, uredbom bi radnički protesti bili obuzdani i svedeni na pojedinačne i izolovane socijalno neartikulisane izlive nezadovoljstva ... Svako ima pravo da izrazi svoje nezadovoljstvo, ali nema svako pravo da blokira saobraćajnice i pruge. To ne samo da bi dodatno destabilizovalo prilike, već stvara nepoželjnu širu društvenu krizu, a stvara se i znatna materijalna šteta.“

Šira društvena kriza je stvorena i ona razorno deluje i upravo je pljačkaški karakter privatizacije jedan od glavnih pokretača produbljavanja krize. Zato i ovakve izjave najodgovornijih državnih funkcionera samo ukazuju na to da je vlada pre svega nedovoljno svesna realne situacije u kojoj se ova zemlja nalazi, ali je u isto vreme spremna i odlučna u nameri da brani utvrđeni vlastodržački položaj, a da pri tome nema kapaciteta, a ni odlučnu političku volju da rešava nagomilane probleme.

Sadašnji zakon o okupljanju građana precizno određuje da štrajkovi nisu dozvoljeni na mestima gde se ugrožava bezbednost ljudi i imovine, a štrajkovi mogu biti organizovani samo na prostoru primerenom za javna okupljanja, tamo gde okupljanje ne dovodi u pitanje obavljanje javnog saobraćaja, ugrožavanje zdravlja i javnog morala. Javni skup se može održavati između 8 i 14 časova, kao i između 18 i 23 časova, kao dva poluvremena ili poduži roditeljski sastanak, i ne može trajati duže od tri časa, pri čemu okupljanje mora prethodno da se prijavi MUP-u. Očigledno je da je vlada čvrsto rešila da reaktivira već postojeći zakon. Kako će ovim kriterijumima biti tretirani radnici koji kažu da su gladni i ne mogu da prehrane svoje porodice, da li će oni biti upućivani da protestuju ispred narodnih kuhinja? Većina dosadašnjih radničkih okupljanja održavana je već čitavu deceniju mimo postojećeg restriktivnog zakona. Sada kada preti realna opasnost da se ovi protesti dodatno radikalizuju i prošire kao talas socijalnog nezadovoljstva vlada je rešila da donese socijalne mere i formira dežurne radne grupe za gašenje socijalnog požara. Pri tome nije prihvatljiva često pominjana ocena da se radnici bune samo zbog neprimljenih plata, oni su pre svega zainteresovani za svoju i budućnost privatizovanih firmi, ali i celokupnog društva. Radnicima je jasno da oni ne ostaju samo bez plata i posla, oni znaju da ostaju bez lične i porodične perspektive, budućnosti i ljudskog dostojanstva.

Međutim, pitanje je zašto se radnici okupljaju ispred Vlade Srbije i zgrada ministarstava za privredu i finansije. Odgovor je veoma jednostavan. Zato što te državne ustanove mesecima ne obraćaju pažnju na njihov težak socijalni položaj i beznađe u koje sve više tonu. Sindikat je još jednom pokazao da nije uspeo da se otrgne od državne kontrole. Fingiranje socijalnog dijaloga samo daje širi prostor vladi da se konsoliduje i donosi često iznuđene poteze u oblasti socijalne politike. Zato i nije slučajno što se pojavljuje horizontalno povezivanje fabrika koje su u štrajku jer im je postalo jasno da moraju da čvršće i odlučnije artikulišu svoje zahteve ne samo na socijalnom polju već i u oblasti političkog odlučivanja.

Predsednik skupštine Unije poslodavaca Nebojša Atanacković podržava nameru vlade da ograniči pravo na okupljanje nezadovoljnih radnika. „Reč je o sasvim ispravnoj odluci. Građani Srbije izloženi su maltretiranju prilikom raznih protesta jer zbog blokade saobraćajnica ne mogu da stignu do svog odredišta. Bez obzira na to da li su radnici koji protestuju u pravu ili ne, nemaju pravo da svojim postupcima onemogućavaju slobodu kretanja drugim ljudima.“ Naravno da će poslodavci prvi podržati ovakve namere socijalno odgovorne vlade, ali ko je odgovoran što se radnički protesti marginalizuju, pretvaraju u svojevrsni martirij i višemesečnu agoniju, dok Agencija za privatizaciju neprestano izdaje saopštenja o uspešno vođenoj privatizaciji. Zato je i dolazak radnika pred sedište vlade, ministarstava i Agenciju za privatizaciju poslednje sredstvo radničke borbe. Njihova okupljanja su vapaj obespravljenih i teško eksploatisanih ljudi. S druge strane radnici su izloženi najgrubljim oblicima eksploatacije, ostavljeni na milost novim gazdama koji naravno štite isključivo svoje interese. Ovakvu poziciju najbolje je nedavno izrazio premijer Crne Gore Milo Đukanović: „U svakom društvu u tranziciji je većina ostala na neki način nezadovoljna sa neizbežnom zavišću prema manjini, koja je tranzicioni period, umešnije od drugih, iskoristila za sticanje bogatstva ili nekih drugih društvenih privilegija.“

To je socijalni i politički proces o kome se nevoljno izjašnjava socijalno odgovorna vlada jer ona i dalje dosledno podržava dosadašnji model privatizacije i delovanje Agencije za privatizaciju. A socijalna situacija je više nego dramatična jer se u Srbiji dešava da ljudi sve češće i otvorenije govore da gladuju, a iz meseca u mesec raste broj siromašnih i nezaposlenih. Vlada se pri tome bavi donošenjem kriterijuma za organizovanje radničkih protesta kako oni ne bi narušavali donete mere kojima kupuje socijalni mir. Teško da će aktuelna, socijalno odgovorna koaliciona vlada dodeljivanjem pomoći od 5.000 dinara uspeti da ozbiljnije i trajnije amortizuje sve veće nezadovoljstvo ljudi koji nakon „uspešnih privatizacija“ nisu dobili plate po nekoliko godina.

O dubini krize svedoči i Darko Marinković koji se već dugo bavi analizom procesa u našem sindikalnom pokretu. „To je lažna slika. Jer srpska privreda ne postoji. Strah od gubitka posla je najveća fobija 21. veka. Izvor tog straha je osećaj da, u potrošačkom društvu, kad nemaš posao, faktički nemaš ni život. Zato se radnici ubijaju. Zato je danas u Srbiji život veoma skup, a glave jeftine, jer siromašni lako i brzo umiru. I zato je Srbija najopasnija za život od svih država u tranziciji. Što je najgore, mi smo tek na početku, jer srpski oligarsi ne žele promene, ne žele u EU. To bi bio ulazak u novi sistem života, koji oni ne bi mogli da kontrolišu. Promene se zato odvijaju veoma sporo i s puno problema.“

Svedočanstvo radnika „Budimke“ Sretena Đokovića najbolje ocrtava ukupni položaj radništva u mnogim „uspešno“ privatizovanim fabrikama. „Ljudi, sad je najbolje biti u zatvoru. Imaš ručak, imaš večeru, imaš doručak, krevet. Postali smo beda obična, država ništa ne preduzima, a i što bi preduzimali kada smo obična šaka jada, ko čuje šta mi danas ovde pričamo, koga briga što nemamo leba da jedemo. Sinu i meni firma duguje za plate milion i po dinara, sin bolestan, ne može da overi zdravstvenu knjižicu, ali koga je briga za to. Vagoni jabuka trunu po selima, bacaju ljudi kupinu u potoke. Joj grehote, joj sramote i od boga i od ljudi... Crkni, sirotinjo.“

Posle ovakve radničke ispovesti nije potreban neki poseban sociološki uvid u stanje radništva u aktuelnim procesima naše tranzicije koja i dalje istrajava na početnim idejama pseudoliberalnog ekonomskog koncepta, braneći dominantan i monopolistički položaj vodećih poslovnih ljudi koji su mimo bilo kakve institucionalne kontrole postali jedan od odlučujućih političkih faktora u našoj zemlji. Tako smo često dovedeni u poziciju nemoćnih svedoka najsurovijih oblika divlje privatizacije, ali i pljačkaške sprege politike i tzv. kontroverznih poslovnih ljudi. Pre svega se moramo osloboditi pogubnog načina vođenja ekonomske i socijalne politike. Nebojša Katić je u svojim komentarima profilisao urgentnost ove potrebe: „Neoliberalna doktrina na kojoj je počivala srpska ekonomija, po kojoj će privatizacija, liberalizacija i tržište rešiti sve probleme, doživela je slom. Potrebne su nove ideje.“ Da, potrebne su nove ideje, ali i jasno profilisane političke snage, trajne i stabilne institucije i ljudi koji će interes svog naroda staviti ispred svojih poslovnih i tajkunskih poduhvata.

 

Od istog autora

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner