Početna strana > Rubrike > Politički život > Kada je Vojvodine bilo, i kada (ni)je imala autonomiju?
Politički život

Kada je Vojvodine bilo, i kada (ni)je imala autonomiju?

PDF Štampa El. pošta
Ljubomirka Krkljuš   
sreda, 18. novembar 2009.
Nešto u čemu je saglasna većina delatnika na našoj političkoj sceni nepokolebljiva je i predana okrenutost svetloj budućnosti i, načelno, mada ne uvek dosledno, preziranje prošlosti i njenog poimanja i tumačenja, kao i njenih mitskih taloga, jer se u njoj nalaze glavni temelji neprihvatljivih i prevaziđenih nacionalnih osećanja.

Ne uvek dosledno, jer se, naravno, ipak ne mogu baš zanemariti i neke svetle tačke iz te prošlosti, pogotovu kada se mogu protumačiti novim pojmovnikom: npr. naše veze sa zapadom, uvek poistovećenim sa najvišim i jedino prihvatljivim vrednostima. Nažalost i u tome se često uočava ona boljka koja je opšta, pogibeljna i razorna: nedovoljno znanje.

Kada je reč o Vojvodini i njenom statusu, ovih dana tako aktuelnoj temi, u prilici smo da gotovo u svakoj raspravi o tom pitanju čujemo po neku izjavu, koje bi se postideo i prosečni srednjoškolac. Otkako se o Vojvodini govori i neki zastupnici njene državnosti pokušavaju da otvore tzv. „vojvođansko pitanje“, čuju se podaci o Vojvodini i njenoj istoriji, njenom položaju i autonomiji, koji ne čine čast obrazovanju onih koji ih izriču. Razume se da ti iskazi ne moraju, a verovatno i nisu samo rezultat neznanja, nego i političkog stava. Ali, kako nema tvrdoglavije stvari nego što su činjenice, ipak se njihovom poštovanju mora pokloniti makar minimalna pažnja.

Elem, ono što se čuje najčešće je sledeće: Vojvodina je imala autonomiju još u Habzburškoj monarhiji, pa je, dakako, logično da je i sada ima. Nažalost, ovo jednostavno nije tačno. Čuli smo nedavno i podatak da Vojvodina postoji već 300 godina, mada se autorka ove tvrdnje odmah ispravila i smanjila to vreme na 200 godina. Ovakvo nagađanje i licitiranje, razume se, ne zaslužuje komentar.

Za vreme postojanja Habzburške monarhije Vojvodina nije nikada imala nikakvu autonomiju. Srpska Vojvodovina: Srem, Banat, Bačka i Baranja sa Granicom i slobodnim krunskim distriktima, Potiskim i Bečejskim proglašena je na Majskoj skupštini u Sremskim Karlovcima 1848. godine. Tada se, uzgred, prvi put i pominje izraz „Vojvodina“. U toku prve faze Srpskog narodnog pokreta, marta i aprila 1848. godine se u zahtevanjima (peticijama) stanovništva tražilo i vaspostavljanje starih srpskih dostojanstava despota ili vojvode. Mladi Svetozar Miletić je tada bio odlučno protiv oživljavanja titule despota, primetivši da ona u vreme kada revolucija u celoj Evropi afirmiše nove, demokratske političke principe, ima nepovoljan prizvuk. Tako je Majska skupština pored patrijarha proglasila i vojvodu, kao staro zvanje vojskovođe u srpskom narodu i Srpsku Vojvodovinu.

U toku trajanja Srpskog narodnog pokreta 1848. i nekoliko meseci 1849. godine postojala je faktički izgrađena srpska organizacija vlasti, ali ona nije nikada priznata i čim je Beč u leto 1849. savladao Mađare i Srpska Vojvodina je prestala da postoji. Posle toga je u Monarhiji uvedena potpuna centralizacija. U novembru 1849. godine je osnovano Vojvodstvo Srbija i Tamiški Banat, čiji je vojvoda postao car. Ono je bilo, kako su još savremenici ocenili, srpsko samo po imenu, jer su granice načinjene tako da je srpsko stanovništvo u njemu bilo u manjini. Oblast koja je bila najgušće nastanjena srpskim življem, Vojna granica, ostala je izvan ove teritorije. Vojvodstvo je bilo samo administrativno-teritorijalna oblast, bez ikakve autonomije. Vreme postojanja ove oblasti poklapa se gotovo potpuno sa periodom najvećeg centralizma i germanizacije u Habzburškoj monarhiji, nazvanoj po ministru unutrašnjih dela Bahu „Bahovim apsolutizmom“. Posle vojnih i političkih poraza pedesetih godina, Austrija je bila primorana da se pogađa sa ugarskom aristokratijom, te je jedan od ustupaka Mađarima bilo i ukidanje Vojvodstva Srbije i Tamiškog Banata u decembru 1860. godine.

Prema tome, nikakvu autonomiju Vojvodina u XIX veku nije imala. Srbi se jesu dugo i uporno borili za nju, gotovo od samog doseljenja većeg broja Srba u toku Velike seobe i u toku celog XIX veka, političkim sredstvima, a u toku revolucije 1848-1849. i oružjem. Samo što današnji bojovnici za autonomiju zaboravljaju da napomenu da je to bila borba za elementarna nacionalna prava u tuđoj državi, gde je na delu bilo, naročito u drugoj polovini XIX veka, intenzivno pomađarivanje, te je ta borba bila i borba za goli opstanak Srba kao naroda. Neki drugi Sloveni u Ugarskoj, zahvaljujući identičnosti vere, bili su velikim delom pomađareni.

Kakav položaj danas Vojvodina treba da ima, pitanje je uverenja (i interesa) pojedinaca i političkih grupa i svako o tome i može i treba da ima svoje mišljenje, svidelo se to drugima ili ne. Ali kada je reč o činjenicama iz prošlosti, one zaslužuju makar toliko da ih znamo, kada ih već koristimo kao argument u političkoj raspravi i političkoj akciji. Ideja Vojvodine je u prošlosti bila, kako je to lepo rekao u jednom svom članku Svetozar Miletić „biće politično srpskog naroda s ove strane“, pa kao takva, zaslužuje da je bolje poznajemo.