Početna strana > Rubrike > Politički život > Kako će povratak Šešelja uticati na formiranje i rezultat nacionalnog bloka?
Politički život

Kako će povratak Šešelja uticati na formiranje i rezultat nacionalnog bloka?

PDF Štampa El. pošta
Pavle Milivojević   
četvrtak, 20. novembar 2014.

Šešelj se vratio. Mnogi srpski političari su se uzvrpoljili. Neki od sreće, a neki iz straha. Srećni su oni koji su lidera SRS poštovali ili se zajedno s njim godinama borili, ali i oni koji se nadaju da će svojom pojavom, inteligencijom i harizmom razbiti monotoniju u srpskoj politici i strogo kontrolisanim medijima.

Strah od Vojislava Šešelja mogu da imaju oni koji su mu godinama bili desna ruka. Oni, koji su s njim delili dobro i zlo, koji su uz njega stasavali u političare i isključivo zahvaljujući njemu postali prepoznatljivi i uspešni u svom zanatu. Istina, duže vreme su bili samo prepoznatljivi, a onda su naprasno shvatili da će sa istih pozicija (opozicionih) otići u političku penziju, ukoliko ne iskoriste mogućnost, koja im se pojavila kao davljenička slamka, i uz finansijsku i svaku drugu pomoć ne postanu pobednici i vladari. Od tada nam se svakodnevno smeškaju sa ekrana svih mogućih državno-privatno-stranoplaćeničkih televizija, kao da žele da nadoknade propuštene godine. Vojislav Šešelj o njima mnogo zna i mnogo može da kaže. On će to znanje zasigurno i pokušati da iskoristi.

Ali, nije cilj ovoga teksta da se bavi vojvodama, kumovima i liderima nekada zajedničke stranke. Ima jedna važnija, ali na prvi pogled ne toliko očigledna stvar, a to je da bi i tek formirani nacionalni blok, čiji će okosnica biti DSS i Dveri, mogao da postane kolateralna šteta puštanja Vojislava Šešelja iz pritvorske jedinice u Ševeningenu.

Da se podsetimo. Na parlamentarnim izborima održanim 2012. godine glavne snage tzv. nacionalne opcije dobile su ukupno 15,93% glasova (DSS – 6,99%; SRS – 4,61%; Dveri – 4,33%). Na parlamentarnim izborima održanim ove godine pomenute stranke su dobile ukupno 9,83% glasova (DSS – 4,24%; Dveri – 3,58%; SRS – 2,01%). To znači da je nacionalna opcija pre dve godine imala svog predstavnika u Skupštini (DSS), a SRS i Dveri su bile blizu prelaska cenzusa. Ove godine su sve tri stranke ostale ispod cenzusa i van Skupštine. Nekada jake parlamentarne stranke DSS i SRS dotakle su političko dno. U poređenju s njima, Dveri su u oba slučaja postigle sličan rezultat (mada su očekivanja, pomalo nerealno, bila mnogo veća).

Katastrofalan izborni rezultat DSS prouzrokovao je veliko spremanje u toj stranci. Iskristalisale su se (bar nam je to tako predstavljeno) dve opcije – opcija dojučerašnje politike DSS, čije je oličenje bivši neprikosnoveni lider Vojislav Koštunica i opcija za promene, čiji je zaštitni znak i novi predsednik Sanda Rašković-Ivić.

Što se tiče SRS, ona bi obezšešeljena (obezglavljena) najverovatnije umrla prirodnom političkom smrću posle narednih parlamentarnih izbora.

Za razliku od prve dve, Dveri nisu doživele rezultatski šok, a već nekoliko godina se uporno (a valjda i iskreno) zalažu za približavanje stranaka tzv. nacionalne opcije i zajednički nastup na izborima.

Pokušaji pronalaženja formule zajedničkog nastupa DSS-Dveri-SRS na ovogodišnjim izborima okončani su bezuspešno (bez obzira na to ko je i u kolikoj meri za to kriv).

Katastrofalni rezultati patriotskih stranaka na izborima 2014. godine ujedno su postali šansa za njihovo uzajamno približavanje. Osim Dveri, koje su uvek naglašavale takvu potrebu, Sanda Rašković-Ivić je počela otvoreno o tome da govori pred izbore za predsednika DSS. Juče je na zajedničkoj konferenciji za štampu ozvaničena saradnja te dve stranke i početak stvaranja nacionalnog opozicionog bloka. Za razliku od Dveri, koje su donedavno bile otvorene za saradnju i sa SRS, Sanda Rašković-Ivić je zvanično izrazila sumnju u saradnju sa strankom Vojislava Šešelja.

DSS i Dveri su na prethodnim izborima zajedno dobile skoro 8% glasova. Ako uzmemo u obzir da bi promene u rukovodstvu DSS mogle pozitivno da utiču na nacionalno orjentisane građane, ali i one pristalice i simpatizere te stranke, koji su bili umorni i zasićeni neubedljivom i neodlučnom (ponekad neobaveštenom) politikom svojih bivših čelnika, može se očekivati da će ta stranka u narednom periodu zbog izraženije nacionalne politike i raspoloženja za saradnju sa sličnomišljenicima lagano da obnavlja svoju snagu.

S druge strane, Dveri su neposredno posle izbora krenule u akciju pridobijanja podrške od Srba u rasejanju, čiji će im glasovi na narednim izborima, ukoliko dijaspori ponovo ne samo zakonski već i stvarno bude omogućeno da glasa, dobro doći, kao i njena konkretna finansijska pomoć.

Zajednički nastup DSS i Dveri mogao bi da privuče dosta neodlučnih birača, ali i onih pristalica SNS, koje će bez obzira na još uvek prisutan pobednički entuzijazam pre ili kasnije biti razočarane njenim odnosom prema nacionalnim interesima (dalja realizacija tzv. Briselskog sporazuma, prodaja javnih preduzeća), ali i sve manjim primanjima (platama i penzijama) i sve lošijim standardom.

I baš kada se pojavila nada za nastanak prave nacionalno orijentisane opozicije, one koja bi mogla da se predstavi kao ozbiljna politička konkurencija i alternativa (i „Evropi bez alternative“), pa i da zadobije naklonost jednog dela pristalica SRS, na velika vrata se na političku pozornicu Srbije vratio Vojislav Šešelj. Taj povratak bi ponajviše mogao da pomrsi račune upravo tom nacionalnom bloku, jer će Šešelj nesumnjivo odmah pristupiti konsolidaciji ostataka svoje stranke (što je već i najavio), a sigurno je sposoban da, ukoliko mu to zdravlje dozvoli i ne bude uskoro na silu ponovo poslat u Ševeningen, vrati u život SRS, čime će umnogome smanjiti birački potencijal i šansu za dobar izborni rezultat DSS i Dveri.

Krajnji efekat bi mogao da bude ulazak koalicije okupljene oko okosnice DSS-Dveri u Skupštinu, ali sa ne mnogo boljim rezultatom od ovogodišnjeg zajedničkog (7,82%) i prelazak cenzusa SRS – stranke, koja zasigurno neće biti spremna za konkretnu saradnju i koja će nastaviti sa svojim teatralnim medijskim nastupima i kritikama – koje su cilj same sebi, a koje su karakteristične za večitu opoziciju lišenu svake odgovornosti.

To znači da bi nemoćne haške sudije i moćne zapadne zemlje, bez obzira na panične optužbe upućene s ministarskog nivoa za pokušaj destabilizacije vlasti, vrativši Vojislava Šešelja u Srbiju mogle da dovedu do slabljenja ionako slabe nacionalno orijentisane opozicije i da je spreče da u narednom periodu odigra značajniju ulogu u srpskoj politici.