Početna strana > Rubrike > Politički život > Klinička koma ucenjivačkog potencijala
Politički život

Klinička koma ucenjivačkog potencijala

PDF Štampa El. pošta
Darko Velimirović   
petak, 10. jul 2009.

Ne tako davno jedan šansonjer ovdašnji, sumnjive političke prošlosti, požalio se javnosti da ima velikih problema prilikom pisanja ljubavnih pesama. “Kakav smo mi to narod kad nam je u jeziku jedina reč koja se rimuje sa reči ljubav – reč gubav?“, zavapio je dotični nastavivši da peva o ljubavi, kao što je nastavio da iznosi sopstvene opservacije na temu „narod“.  U sličnu „psihoanalitičarsku“ analizu kolektiviteta, koji čine građani Srbije, uzdao se i Tomislav Nikolić kada je jednog popodneva odlučio da politički točak sreće valja okrenuti nanovo. Na više puta ponovljeno pitanje u raznim medijima, Nikolić je davao sličnu izjavu u kojoj je „narod“ bio jedino i primarno opravdanje za njegov politički angažman van Srpske radikalne stranke. Naravno da u Srbiji u tom trenutku nikom nije nedostajala još jedna politička stranka upisana u stranački registar, ali je političkim akterima itekako nedostajao još jedan jak i stabilan klin o koji se mogu okačiti sve političke iluzije i pohlepe aktuelnih koalicionih partnera. Nastankom Nikolićevog novog političkog diskursa, koji je navodno „prihvatljiv za sve“, politička scena u Srbiji okrenuta je gotovo naglavačke. Politički recidiv koji Srbija vuče još iz vremena DOS-a, a koji su mnogi analitičari zvali „ucenjivački kapacitet malih stranaka“, pojavom naprednjaka u parlamentu doživeo je privremeni konceptualni krah. Proteklih meseci, a naročito posle skorašnjih ponovljenih lokalnih izbora u pojedinim opštinama u Srbiji, te izvanredno dobrim rezultatima za novonastalu političku partiju, navodno se ispostavilo da sa Nikolićem „može“ i vlast i opozicija, i PUPS i DSS, i građanska i narodnjačka Srbija... Ukratko, prevedemo li to na lirsku razinu po predlošku gorepomenutog šansonjera: Nikoliću je pošlo za rukom ono što ni jednom pesniku dosad u Srbiji nije, on je dokazao da je postala bar privremeno moguća lirsko-politička alhemija u kojoj se reč „ljubav“ i reč „gubav“ mogu strpati u jednu strofu – a da to prilično pevljivo i primamljivo zvuči čak i za prosečnog birača ovdašnjeg.

Koliko god se političari okupljeni u kolo stranaka koje čine ili podržavaju vladu premijera Cvetkovića trudili da prikriju nervozu, ona u poslednje vreme provejava gotovo iz svake njihove izjave koja se tiče roka trajanja aktuelnog kabineta.  U medijima ovdašnjim, sve češće se provlače „citati“, naročito od lidera manjih koalicionih partnera Demokratske stranke, u kojima se između redova može pročitati zabrinutost da neće biti jedini koji bi u budućnosti mogli „podržati“, uz podrazumevanu „kontrauslugu“, neki vladin predlog. G17 Plus je kao po već nepisanom pravilu prvi iskoračio, Dinkić je čak najavio potpunu „reorganizaciju“ sopstvene partije kako bi se od nje načinila stranka koja može da odgovori na izazov „budućeg vremena“. Ova činjenica i jasno odbijanje G17 Plus da prihvati mogućnost saradnje, kako svojih koalicionih partnera, tako i svoje političke organizacije sa Tominim ex radikalima, govori da je i Dinkiću postalo jasno da je vrag odneo šalu. Tako da prestruktuiranje G17 Plus u hodu ne može da se tumači nikako drugačije nego kao „priprema“ za opozicionu delatnost. Cvetkovićev kabinet u parlamentu, u određenim segmentima, podržava i LDP, budući da oni već sad „opoziciono“ deluju, čini se da su oni na to spremniji nego G17 Plus, ali pojačanom političkom retorikom pokazuju da su i oni svesni novonastalih okolnosti. Slično je i s poslanicima koji u parlamentu oličavaju volju mađarske manjine u Srbiji, ali i sa Krkobabićevom partijom, koja je na temu sopstvene saradnje s naprednjacima u Zemunu izdala saopštenje koje formuliše PUPS kao „ozbiljnu partiju“, „samostalnu u odlučivanju“. Ipak, jedna od najugroženijih partija ovim novoformiranim političkim stanjem jeste DSS Vojislava Koštunice i koalicija „narodnjačkog“ bloka. Nastankom i snažnim političkim utemeljenjem Nikolićeve partije na ovdašnjoj političkoj sceni, DSS je zbog sličnih ideoloških stavova s naprednjacima upao u ćorsokak političke marginalizacije iz kojeg se, najverovatnije, na duže staze teško može iščupati.

Kakva su ta „nova vremena“ od kojih manje partije strepe? Na ovo pitanje u neku ruku je veoma teško odgovoriti, ali je veoma lako ta ista „nova vremena“ na srbijanskoj političkoj sceni moguće naslutiti. Ona neće samo pokazati da je demokratija na domaći način primarno odraz ovdašnjeg aktuelnog političkog mentaliteta, koji uzrokuje političku trgovinu čak i u slučaju nižih činovnika u manjim državnim firmama, već će i tu trgovinu ubuduće, a prisutnu i do sada, dovesti na nivo apsurda koji domaću politiku lišava bilo kakvog političko-ideološkog diskursa, ostavivši je u potpunosti ogoljenu – kao ekonomsku delatnost. Kao kolateralna šteta ovog procesa pre svega se vide „manje partije“, jer u politici koja funkcioniše samo kao ekonomska delatnost sve zavisi od visine uloga. Što manji ulog – to manje šanse.

Naravno da su oni koji veruju da je koalicija između DS i stranke Tomislava Nikolića moguća u budućnosti – gotovo izvesno u zabludi, ali su u pravu oni koji veruju u saradnju ove dve partije. Ova saradnja će se pre svega ogledati kroz zajedničke interese, te zajedničko puzanje i prećutno podupiranje kroz institucije vlasti. Sasvim je druga stvar što je DS takođe u dugoročnom problemu iako prividno ima kratkoročnu korist. DS više neće moći da „dobija“ izbore na strahu od radikala, Šešelja, anti-evropejstva... DS je konačno, zahvaljujući Nikolićevoj partiji, primorana da pred birače iznese samo rezultate svoje vlasti. Otuda potiče u javnosti prisutno spinovanje pozitivnog raspoloženja glede „bele šengenske liste“, „uzimanja spasonosnih zajmova“...  Dakle, birači će od DS na sledećim izborima očekivati pre svega „rezultate“, to je ono primarno što koči DS u njihovom raspisivanju, jer unosi sumnju u njihov pozitivan ishod po Tadića i „drugare“. Takođe nisu u pravu oni koji tvrde da Srbija ulazi u period smirivanja političkih previranja, što podrazumeva da će u skorijoj budućnosti ličiti ili bar imati naličje „stabilne demokratije“ koja podrazumeva gotovo logički predvidljivo smenjivanje dve najjače političke partije na pozicijama vlasti. Srbiju bi pre svega zahvaljujući svojoj političkoj konfiguraciji mogao da zadesi pre „italijanski politički sindrom“, gde se vladajuća većina menja više puta godišnje. Ova mogućnost svakako nije dobra po Srbiju, ali je ona pre svega rezultat raspada SRS-a, a još više brisanja jasne demarkacione linije koja je devedesetih godina razdvajala vlast od opozicije i obratno.

Posebna je stvar što je Tomislav Nikolić krunisani četnički vojvoda, od strane četničkog vojvode Vojislava Šešelja, koga je pred smrt krunisao pokojni Pop Đujić – ikona četničke emigracije druge polovine dvadesetog veka. Ovo plemićko poreklo Tomislava Nikolića na srpskoj političkoj sceni  u ovom trenutku predstavlja onu vrstu kamena u cipeli od koje se čovek teško može otarasiti. Niko ne može da porekne, pa ni Tomislav Nikolić, da je pisac ne tako malog broja manje poznatih knjiga u izdanju Velike Srbije, a koje danas najverovatnije ne bi potpisao.  Ovo plemićko političko poreklo potezaće se sve više što Nikolić i udruženje iz Čika Ljubine ulice u Beogradu bude bliže osvajanju političke vlasti u državi. Iako su brzopleti ovdašnji novinari odmah u Nikoliću prepoznali srpsku verziju hrvatskog, sad bivšeg premijera, Ive Sanadera. Razlika između ove dvojice leži pre svega u tome što se Sanader nikad nije odrekao svoje političke prošlosti, za Sanadera Tuđman nije bio dostavljač „naloga“, pa makar i iz Haga, a Šešelj za Nikolića, po Tominim rečima – jeste. Zato je Nikolić prinuđen da „peva pesmu“ u kojoj je moguće spojiti one dve gorepomenute reči. Dokle god je bude uspešno „pevao“, a to značilo da može da sarađuje sa svima – kad je mogao sa Šešeljem, dotle se neće videti kraj usponu naprednjaka. Dotle će, takođe, i trajati klinička koma u koju je nastankom Nikolićeve političke partije upao „ucenjivački kapacitet malih stranaka“. Kad „velika“ Nikolićeva stranka može sa svima, kome će trebati neusklađena gomila manjih partija, pa čak i za neformalne koalicione partnere?