Početna strana > Rubrike > Politički život > Ko je ubio Ranka Panića
Politički život

Ko je ubio Ranka Panića

PDF Štampa El. pošta
Slobodan Antonić   
četvrtak, 06. avgust 2009.

Uskoro se navršava godinu dana od smrti Ranka Panića. On je umro 15. avgusta 2008, od posledica policijskog premlaćivanja tokom demonstracija 29. jula 2008. Takvu ocenu je, 7. novembra 2008, potvrdio i portparol Republičkog javnog tužilaštva Tomo Zorić[1]. On je rekao da se u istrazi "došlo do saznanja da je smrt u uzročno-posledičnoj vezi sa povredama zadobijenim za vreme trajanja mitinga". Tada je i najavio "da će daljim zajedničkim radom tužilaštva i MUP-a Srbije biti utvrđeno ko je naneo povrede zbog kojih je nastupila smrt" i dodao da će "protiv odgovornih biti preduzete zakonske mere".

Na godišnjicu demonstracija, 29. jula 2009, Aleksandar Vučić i delegacija SNS upalili su sveće na mestu gde je bio miting, a Panić pretučen. Tim povodom novinari su se kod vlasti zanimali za rezultate istrage. "U Republičkom tužilaštvu ni u MUP-u", javila je, međutim, agencija Beta, "danas nisu mogli da odgovore u kojoj fazi je istraga povodom smrti Ranka Panića"[2].

Da neko iz policije mora biti odgovoran za Panićevu smrt, to je sasvim jasno. Takođe je jasno da se prikriva ime policajca koji je tu smrt izazvao. Takve skupove visokog rizika, kakav je bio miting od 20. jula, policija po pravilu snima. Takođe, skup se desio u centru grada, koji je pokriven kamerama saobraćajne policije. Bilo je mnogo svedoka događaja, tako da bi poštena istraga svakako mogla da utvrdi ime policajca (ili više njih). Ipak, to ime ni do dan danas nismo saznali.

No, da li je samo policajac koji je zamahivao pendrekom kriv za smrt Panića? Pošto ni posle godinu dana ne znamo krivca, očigledno je da on ima neku vrstu saučesnika. Njegovi saučesnici su svi odgovorni iz tužilaštva i policije, koji nisu sproveli poštenu istragu. Ne  misli se samo na tužioce i inspektore, već i na njihove nadređene. Ne može istraga o Panićevoj smrt godinu dana tapkati u mestu, a da ministar policije sa tim nema nikakve veze.

Ali, saučesnici nisu samo među policijom i tužiocima. Saučesnika Panićevog ubistva ima i među lekarima, koji su zbrinjavali Panića nakon premlaćivanja. Po svedočenju Panićeve supruge, Mirjane Vujičić, on je operisan u Urgentnom centru i prvih dana, posle operacije, dobro se osećao. Međutim, posle nekoliko dana, supruga ga zatiče vezanog za krevet. Mirjani Vujičić ne daju nikakvo objašnjenje za takav tretman, samo je pitaju "da li njen muž pije" (?!). "Sledećeg dana", stoji u službenoj belešci MUP-a, "Mirjana je takođe otišla da obiđe Ranka i zatekla ga u još gorem stanju, čvrsto vezanog za krevet, odakle je pokušavao da se otrgne, a po njenoj izjavi tada je imao visoku temperaturu, jer je bio sav u znoju, a počeo je i da bunca. U ponedeljak Mirjana je opet otišla u UC i videla da Ranko više nije u toj sobi u kojoj je bio... a kada je izašla ispred, srela je doktora Lauševića, koji je tada na njeno pitanje gde je Ranko, neljubazno izjavio da je prestao da diše i da je sada na aparatima, da ima problema sa plućima, a da je ostalo dobro"[3]. Ubrzo posle toga, Mirjani su javili da joj je muž umro.

Očigledno, i sa lečenjem Ranka Panića nije sve bilo kako treba. Njemu je od policijskih udaraca puklo debelo crevo. Ali, on nije morao da umre, samo da je operacija urađena kako treba. Panić je, u sociološkom smislu, pripadao siromašnijim slojevima srpskog društva. Živeo je u Mladenovcu, od 1995, kada je u akciji „Oluja“ sa suprugom i majkom proteran iz rodne Korenice. Njegova porodica, izbeglička i siromašna, svakako da nije imala načina da "posebno zainteresuje" zdravstvene radnike Urgentnog centra za Ranka. To se vidi iz tretmana koji je, prilikom poseta, imala njegova supruga, odnosno iz njenih pritužbi na "neljubaznost doktora Lauševića". Zato je i umro od sepse – početkom 21. veka! Loše obavljena operacija, loša postoperativna nega i Panićeve šanse za preživljavanje drastično su se smanjile. Tako, Panić nije umro samo zbog bespotrebne brutalnosti nekog policajca. On je umro i zahvaljujući nemaru ili nestručnosti nekog zdravstvenog radnika – lekara iz UC.

Ali, da li se time iscrpljuje lista "saučesnika" u Panićevoj smrti? Teško. Postavlja se pitanje šta su u ovih godinu dana radili novinari, odnosno javnost. Zašto naši veliki mediji – pre svega televizije – nisu pritiskali tužilaštvo i policiju da se Panićev slučaj istera do kraja? Ali, svi se sećamo da veliki mediji to nisu ni mogli da rade, jer su od početka i sami učestvovali u zataškavanju policijske brutalnosti, odnosno Panićevog premlaćivanja.

To se moglo videti iz načina na koji su elektronski mediji – a naročito oni "evroreformski" – izveštavali o policijskoj intervenciji. Tako se, na jednom od tzv. nemontiranih snimaka koji se te noći vrteo na TV B92, moglo videti kako četvorica policajaca obaraju jednog od demonstranata na zemlju i počinju da ga tuku. Ali, čim se to desilo, kamerman B92 hitro je skrenuo objektiv kamere na drugu stranu i počeo da slika prolaznike i dim od suzavca! Naravno, da je taj oboreni demonstrant bio neki simpatizer LDP-a, a policija pod komandom vlade DSS-SRS, kamerman B92 bi svakako grozničavo nastavio da snima bar još pola sata, trudeći se da mu ne promakne ni jedan detalj, ni jedan udarac palicom, ni jedan bolan izraz lica žrtve na zemlji, posle čega bi taj snimak bio hiljadama puta ponovljen kao dokaz «autoritarnosti režima». Ovako je, za tog kamermana, vetar koji nosi suzavac bio daleko interesantniji prizor od policijskog premlaćivanja.

Takođe, prilikom napada policije na demonstrante, pogođen je opozicioni poslanik Borislav Pelević gumenim metkom u nos, zbog čega je dobio kontuziju mozga, prelom nosa i jagodičnih kostiju. Međutim, izveštaji naših evroreformskih TV, sa konferencije za štampu od 5. avgusta 2008, na kojoj se pojavio povređeni Pelević, izgledali su tako da je kamera gotovo sve vreme prikazivala ili lik voditelja konferencije, Aleksandra Vučića, ili ceo sto za kojim su sedeli učesnici konferencije. Pelevićevo lice, izobličeno od podliva, moglo se videti u krupnom planu samo na tren. Da je takvu "rukotvorinu", kao što je promena ličnog opisa opozicionom poslaniku, napravila policija recimo u doba Miloševića, kamera bi svakako iz svih uglova, dugo, dugo, slikala modrice na poslanikovom licu. Posle toga bi taj snimak obišao svet. A onda bismo i nekoliko dana nakon toga imali prilike da gledamo opsežne reportaže o stanju zdravlja "žrtve bestijalne policijske represije".

Ovako, B92 u vestima, narednih dana, taj slučaj uopšte više nije ni pominjao, a i kad se, docnije, vraćao na njega, upotrebljavao je sve razvodnjenije i neodređenije formulacije. Tako je u Vestima TV B92, za 16. septembar 2008, stajalo: "Radikali su optuživali policiju za brutalno prebijanje, pa čak i upotrebu gumenih metaka. Tvrdili su da je gumenim metkom pogođen i njihov funkcioner Božidar Pelević"[4]. Koliko samo licemerne "neodređenosti" ima u ove dve rečenice! "Radikali su optuživali policiju čak i za upotrebu gumenih metaka" – kao da sama policija nije priznala upotrebu gumenih metaka i kao da ministar Dačić posle tih nereda nije doneo rešenje kojim se zabranjuje policiji da gumenim mecima razbija demonstracije! Takođe, "tvrdili su da je gumenim metkom pogođen i njihov funkcioner Božidar Pelević" – kao da izobličenog Pelevića niko nije video, kao da je policija ikad demantovala da je Pelević bio žrtva gumenog metka i kao da je Pelević takvu vrstu povreda dobio kad se, valjda, bežeći od suzavca, zapleo i pao! (O elementarnoj neprofesionalnosti, da čak ni ime povređenog poslanika u ovoj vesti nije tačno navedeno, ne treba trošiti ni reči).

Isto tako, u policijskoj intervenciji povređeni su i Miloš Đorelijevski, novinar agencije Beta, i Oskar Martinez Forcada, španski novinar. Iako su se prethodno legitimisali kao novinari, policajci su ih više puta udarili pendrekom po glavi, licu i telu, zbog čega su završili u bolnici. Ali, kako su veliki mediji o ovome izvestili? Za TV B92, recimo, premlaćivanje dvojice novinara bila je uzgredna vest, vešto ušuškana u ostale vesti i brzo zaboravljena. Vešto ušuškana, jer se ovaj slučaj na B92 uvek spominjao samo u jednoj jedinoj rečenici, i samo u okviru opšteg pregleda onoga što se dešavalo 29. jula. Brzo zaboravljena, jer se o premlaćivanju dvojice novinara govorilo samo u tri vesti – 29. i 30 jula, kada su povređeni novinari navedeni poimenice (pri čemu je prezime novinara Bete oba puta navedeno pogrešno)[5] i 3. avgusta, kada su oni pomenuti samo kao "dva novinara". Da je situacija, kojim slučajem, bila drugačija, da je "nacionalistička" policija Miloševića ili Koštunice premlatila dvojicu tih istih novinara, o žrtvama bi se svakako nadugačko i naširoko govorilo, one bi zasigurno dale na desetine intervjua B92 i one bi, na kraju, postale medijske zvezde i simboli «stradanja profesije» od «policijske cokule».

Uostalom, o slučaju napada na snimatelja B92, Boška Brankovića, koga je, 24. jula, udario pristalica SRS Milan Savatović, B92 je objavila ukupno 32 vesti ili priloga – deset puta više od premlaćivanja Đorelijevskog i Forcade! Ne samo da se o tome opsežno izveštavalo, u zasebnim prilozima za vesti, ne samo da je ceo slučaj brižljivo praćen, od početka pa do kraja (tj. od samog incidenta, do suđenja počiniocima), već je i docnije, kada se govorilo o mitingu od 29. jula i njegovim posledicama, gotovo obavezno pominjan i ovaj događaj. Recimo, u prilogu za vesti 3. avgusta, koji je imao naziv "Politička volja i hapšenje huligana"[6], čitav događaj 29. jula prikazivan je samo iz optike nereda koji su napravili pojedini maskirani demonstranti. Postavljeno je pitanje zašto je uhapšeno samo devetoro demonstranata, a na to pitanje odgovarali su dvojica novinara–specijalista za policijska pitanja – Dejan Anastasijević i Miloš Vasić. O problemu prekomerne policijske intervencije naravno da nije bilo ni govora. Štaviše, čak i premlaćivanje Đorelijevskog i Forcade, u ovom prilogu, stavljeno je u kontekst "divljanja huligana".

Evo kako su glasile poslednje dve rečenice ove vesti: "U sukobima huligana sa policijom, tokom mitinga koji je u utorak organizovala Srpska radikalna stranka, uz podršku DSS-a i Nove Srbije, povređeno je više od 80 ljudi, uključujući i dva novinara. Tokom praćenja protesta koji su organizovale SRS i ultradesničarske organizacije takođe su napadani novinari i fotoreporteri, a snimatelju B92 Bošku Brankoviću slomljena je potkolenica". Kao što se vidi, u prvoj rečenici, premlaćivanje Đorelijevskog i Forcade predstavljeno je kao posledica "sukoba huligana sa policijom", a u drugoj rečenici, čitav događaj stavlja se u kontekst napada huligana na novinara B92 (koji se, uzgred, odigrao pet dana ranije!). Tako, nedovoljno koncentrisani gledalac (a takva je, da budemo iskreni, većina) stiče utisak kao da su isti huligani, tj. simpatizeri SRS, DS, NS i "ultradesničarskih organizacija", koji su 29. jula slomili potkolenicu snimatelju B92, tada premlatili Đorelijevskog i Forcadu. Zaista, školski primer medijske manipulacije!

Na kraju, tih dana je u "evroreformskim" medijima otvoreno pravo takmičenje ko će demonstrante od 29. jula nazvati gorim imenima. Ivan Torov se, recimo, držao klasičnog repertoara, nazvavši ih «najekstremnijim klerofašističkim i nacionalističkim hordama»[7]. Miloš Vasić je pokazao kreativnost, opisavši prosečnog pripadnika, kako on kaže, «klerofašističkog marginalnog šljama» kao «nabildovani komad govedine sa pivskom flašom od dve litre u ruci»[8]. Najubojitiji je, kao i uvek, bio Teofil Pančić. On ih je nazvao «dvonožnom stokom», «zlim i divljim, ukoljicama i maroderima, psihopatama i razbojnicima»[9]. Ovako su čašćeni ne samo oni na koje je policija bacila suzavac, već i celokupna publika prisutna na mitingu. Pančić ju je takođe nazvao «radikalsko-narodnjačkim bašibozukom», a Ivan Milenković ju je dodatno opisao kao «gomilicu nesrećnih i uglavnom pijanih belih muškaraca(...) lišenih i ono malo svesti kojom, kao, vladaju dok su trezni»[10]. Uostalom, Nenad Prokić je sve radikale, koji su tih dana protestovali zbog hapšenja Karadžića, nazvao «seljačkim fašističkim ološem» koji je u međuvremenu evoluirao u «malograđanske fašističke probisvete Srbije»[11].

I sada, da li je trebalo očekivati da ovakvi naši mediji pokažu zabrinutost zbog policijskog premlaćivanja demonstranata, koje je rezultovalo smrću Ranka Panića? Zašto bi ih se ticala smrt jednog "komada govedine", "ukoljice i marodera", "psihopate i razbojnika", "fašističkog probisveta", "marginalnog šljama"...? Zašto bi takvi mediji pritiskali policiju i tužilaštvo da otkriju Panićevog ubicu? Zašto bi posle godinu dana podsećali na ovaj slučaj i svoju sramnu ulogu saučesnika u  izvršenju zla – podstrekača koji je na zlodelo huškao, koji je u njemu saučestvovao i koji ga je zatim zataškavao... Zašto bi?

Tako se pokazuje da je lista saučesnika Panićevog ubistva poprilično dugačka. Na toj listi su ne samo policajci, već i tužioci, istražne sudije, ministri, lekari, medicinske sestre, novinari, kamermani, urednici, kolumnisti... Naravno, njihovo saučesništvo nije krivičnopravno, ono je prvenstveno moralno. Njihova noga nije bila u onoj policijskoj čizmi koja je nastavljala da udara Panićev stomak sve dok mu se nije rasprslo debelo crevo. Njihova ruka nije pridržavala policijski pendrek koji je mlatio Đorelijevskog i Forcadu. Njihov kažiprst nije pomogao da se povuče oroz na policijskom pištolju iz kojeg je gumeni metak izleteo pravo u Pelevićevo lice... Ali, oni su okretali glavu, kada je njihova dužnost bila da gledaju i svedoče, oni su tapšali, kada je njihova dužnost bila da negoduju, oni su prikrivali, kada je njihova dužnost bila da traže... Oni su moralni saučesnici čoveka koji je usmrtio Panića, njegovi pokrovitelji, jataci i podstrekači. Što se poštenih ljudi tiče, oni zaista teško da su bolji od tog policajca-ubice.

Sam Panić je svima nama slika šta se običnom, malom čoveku može desiti ako se nađe pod točkovima "mašine". Jer, ta mašina je hajkala Karadžića, dok ga nije uhvatila, a kad ga se dočepala, svi koji su se nešto bunili, svi koji su pružali otpor, bili su samleveni. Za mašinu, ti ljudi koji su se našli pogođeni zbog isporuke Karadžića, koji su se pobunili zbog nečega što su smatrali pogrešnim, nisu bili ništa drugo do mravi, insekti, gusenice... Mašina je samo ubrzala rad zupčanika i žrvnjeva i – gotovo. Jedan insekt - "fašistički probisvet" i "marginalni šljam" – zgnječen je i niko više nije postavljao suvišna pitanja.

"Dobro veče dragi gledaoci, ovo su vesti B92 za 30. juli 2009... U okviru zakonskih nadležnosti, Republičko tužilaštvo preduzeće sve mere da se zaštite učesnici Povorke ponosa, rekao je za B92 portparol Tužilaštva Tomo Zorić... Marko Karadžić, državni sekretar u Ministarstvu za ljudska prava, osudio je pojavu grafita u Beogradu, koji pozivaju na nasilno sprečavanje Povorke ponosa.... Gej lezbejski info centar zahteva od JKP `Gradska čistoća` da ukloni grafite mržnje, a od Fudbalskog saveza Srbije, i klubova čiji su navijači ispisivali ove grafite, pre svega Crvene zvezde i Partizana, da se javno ograde od slučajeva širenja mržnje i da ih javno osude... Danas je i više nevladinih organizacija iz sektora zaštite ljudskih prava zatražilo od nadležnih organa da hitno ispitaju sve okolnosti ovog slučaja u skladu sa zakonima, pronađu i kazne počinioce... Među potpisnicama ovog pisma su Komitet pravnika za ljudska prava, Fond za humanitarno pravo, Beogradski centar za ljudska prava, Helsinški odbor za ljudska prava u Srbiji, Žene u crnom, Gej-strejt alijansa i druge NVO" (Kraj priloga)[12].

U ovom sistemu znaju se prioriteti. Smrt jednog "insekta" ne može biti važnija od "zločinačkih grafita". Zbog tih "zločinačkih grafita", dakle, ne zbog "insekta", mi ćemo zvati tužilaštvo, za te "zločinačke grafite" mi ćemo oštro pitati Tomu Zorića i on će nam, za ovo pitanje spreman kao zapeta puška, odmah odgovoriti. Zbog njih će se, ljutito i preteće, odmah oglasiti državni sekretar Marko Karadžić. Zbog njih će se pokrenuti ceo ljudskopravaški NVO sektor, zbog njih će se naći vremena da se saopštenje naših NVO dušebrižnika čita odmah na početku glavnih vesti, detaljno, detaljnije, najdetaljnije... Dok svi u ovoj zemlji ne shvate prioritete, dok svima ne bude potpuno jasno šta tačno treba raditi i šta tačno treba misliti.

Ali ljudska bića nisu insekti. Mi nismo insekti. Ne možete nas gaziti i gnječiti, a da to niko ne primeti. Mi smo ljudi i molimo vas da nas tako tretirate. U suprotnom, neće proći još mnogo, a događaji koji će uslediti nateraće vas da to razumete jasno, neupitno i za sva vremena.


 

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner