Početna strana > Rubrike > Politički život > Kud plovimo, kapetane?
Politički život

Kud plovimo, kapetane?

PDF Štampa El. pošta
Slobodan Antonić   
nedelja, 10. januar 2010.

Kada je Boris Tadić, 23. decembra 2009, izjavio da, nakon predate kandidature za EU, „Srbija više nije ista zemlja“[1], on je u jednom smislu bio u pravu. Zapravo, Srbija danas zaista nije ista zemlja kao pre godinu dana. Protekla godina teško da se može videti drugačije do kao proces erozije koji čitavo društvo ubrzano menja do neprepoznatljivosti. To je proces tokom kojeg se, paralelno sa urušavanjem najvažnijih elemenata društvenog sistema – suverene države, zdrave privrede i realne demokratije – ispod ruševina pomalja novi sistem kontrole i zavisnosti. Taj sistem se slikovito može prikazati kao moćna gvozdena armatura koja ima ambiciju da prožme, obuhvati i zatvori čitavo društvo.

Lomljenje i samorazgrađivanje suverene države ovih godinu dana se ogledalo, pre svega, po pitanju AP Kosova i AP Vojvodine. Iako je Jeremićeva diplomatija nastavila sa pravnom borbom protiv secesije Kosova, mnogo slavljeni „beli šengen“ je, u protekloj 2009. godini, u stvarnosti bio plaćen prihvatanjem Euleksa i faktičkim priznanjem „države Kosova“ kao suseda Srbije. Ako je ovo prebrzo mirenje s „realnošću“ i bilo podstaknuto čizmom 7.000 vojnika SAD smeštenih u Bondstilu, kao i ucenama EU birokratije, ostalo je nejasno zašto se onda Srbija tako panično počela povlačiti sa svoje teritorije severno od Save i Dunava. Naime, usvajanjem malignog Statuta APV stvorene su institucije i obezbeđeni resursi za dalje širenje pseudonacionalnog „vojvođanskog identiteta“, legitimizaciju separatističke logike i eskalaciju secesionističke propagande.

Gorki plodovi ove revizije Ustava, izvršene u protekloj godini, neće se, naravno, osetiti odmah. Jer, kao što konfederalizacija Jugoslavije, izvršena Ustavnim amandmanima 1972, nije odmah dala secesiju i građanski rat, tako i federalizacija Srbije, izvršena ovim Statutom, neće odmah proizvesti separatističkog frankenštajna. Ali, mudri ljudi su, već 1972, znali da se „ustavna reforma“ ne može završiti drugojačije do krvavom secesijom. Tako je i danas svakom pametnom čoveku jasno da se Pajtić-Čankova „autonomizacija“ Vojvodine ne može završiti drugojačije do instaliranjem „vojvođanske“ države i “vojvođanske“ nacije. Kako je onda moguće da to ne vidi i kapetan našeg državnog broda?

Takođe, erozija naše privrede toliko je napredovala u prošloj, 2009. godini, da se ona teško može završiti drugačije do ekonomskim rasulom. Naša spoljna zaduženost je, samo za ovih godinu dana, porasla sa 9 na čak 16 milijardi evra! Jak uvoznički lobi, koga čine domaći tajkuni-trgovci, ovdašnji predstavnici stranog krupnog kapitala i njihovi mediji, u potpunosti kontroliše monetarnu, finansijsku i poslovnu politiku koju vode Vlada i Narodna banka. Zahvaljujući dugogodišnjem nerealnom kursu dinara, koji kreira ovdašnja uvozničko-finansijska oligarhija, uvoz u Srbiju je pokriven izvozom samo 53 posto! Zbog toga se u Srbiji, koja je poljoprivredna zemlja, više isplati da se godišnje potroši 322 miliona dolara na uvoz veštačkih đubriva, nego da se pokrene proizvodnja u makar jednoj, od četiri velike fabrike za proizvodnju ovog artikla (Pančevo, Prahovo, Subotica, Šabac)[2]. Ako Srbija mora da uvozi računare, mora li ona, pored sve poljoprivrede, još godišnje da troši 73 miliona dolara za uvoz stočne hrane? Politika lake zarade na uvozu i sistematska nebriga za proizvodnju doveli su do toga da je, u proteklih desetak godina, Srbija pokrivala razliku između uvoza i izvoza prvenstveno „prodajom porodične srebrnine“ i zaduživanjem. Na taj način su naši političari, od 2000. godine na ovamo, proćerdali ukupno 62 milijarde dolara i to: 15 milijardi dolara od privatizacije, 26 milijardi od doznaka naših radnika iz inostranstva i 21 milijardu dolara od novog zaduživanja u inostranstvu[3]. Da bi se ova „bećarska ekonomija“, kako ju je lepo nazvao Jovan Dušanić, mogla održati i u uslovima svetske ekonomske krize, naša politička elita je u 2009. godini kao svoj glavni ekonomski zadatak proglasila „dobijanje novih kredita u inostranstvu“ (čitaj: još veće zaduživanje). Uzimanjem duga Cvetkovićeve vlade od 3 milijardi evra od MMF nekako smo preživeli ovu godinu. Ali, čak i najgori domaćin zna da zaduživanju i prodaji porodične imovine kad tad mora da dođe kraj. Kako je onda moguće da to, u protekloj 2009. godini, nije video i kapetan našeg državnog broda?

I ostalo što se u 2009. godini dešavalo u našoj privredi upozoravalo je na brzu ekonomsku eroziju. Ne samo da 40.000 nezaposlenih, kako je obećavano tokom izborne kampanje, nije dobilo posao, već je oko 160.000 zaposlenih ostalo bez posla (a da ga nije ponovo našlo)[4]. Pri tome, još, danas u Srbiji već svaki deseti zaposleni ne prima platu[5]. U Sartidu, našem najvećem izvozniku, kojeg smo praktično poklonili Amerikancima, radnici koji su preostali radili su u 2009. godini samo četiri dana u nedelji. Naime, Amerikanci su, čim je izbila kriza, odlučili da ugase visoku peć u Smederevu (a ne, recimo, u Košicama). Jer, oni znaju da im naša vlada, koja ih godinama snabdeva strujom po najpovlašćenijoj ceni u Evropi, neće smeti ništa da prigovori. Iako su naši političari neprestano govorili da će da se bore za svako radno mesto, oni su, u praksi, samo nemo posmatrali kako domaći i strani kapitalisti prevaljuju teret krize na svoje radnike – bilo tako što im smanjuju platu, bilo tako što ih otpuštaju. Da u Nemačkoj ili Francuskoj strani vlasnik najveće industrijske kompanije u zemlji prekine proizvodnju, cela vlada i celokupna javnost tresli bi se od besa, pitajući se šta da preduzmu kako bi podstakli vlasnika kompanije da obnovi proizvodnju. Još i ako je taj vlasnik kompaniju dobio na poklon od države[6], vlada bi se svakako polomila da nešto uradi pre nego što je javnost i sindikati ne rastrgnu. U Srbiji, međutim, vlada se nije mnogo brinula ni zbog javnosti, ni zbog sindikata, pa se erozija proizvodnje i zaposlenosti u 2009. godini samo ubrzala.

Takođe, naši tajkuni su, u 2009. godini, postali još bogatiji, jer su Zakonom o građevinskom zemljištu, donesenom 31. avgusta, dobili besplatno u vlasništvo svo zemljište na kojima se nalaze njihove firme (a koje se, prilikom privatizacije, nije uračunavalo u cenu, jer je ono bilo „društvena svojina“). Pljačkanje javnih dobara od strane spregnutog političko-ekonomskog establišmenta je, tako, i 2009. godine, nastavljeno punom parom. Kao da su ta dobra neiscrpna i kao da se već ne nazire dno narodnog lonca. Uopšte, rasipništvo i štetočinstvo vladajućih struktura, čak i u vremenu svetske ekonomske krize, ne samo da nisu smanjeni, već su, u strahu od topljenja resursa, samo dobili na ubrzanju. Da bi se to znalo, nije bilo potrebno pročitati čak ni izveštaj Državne revizorske komisije. Bilo je dovoljno živeti u Srbiji i gledati oko sebe. Kako je moguće da to nije video i kapetan našeg državnog broda?

Konačno, demokratija je, u 2009. godini, erodirana u tri najvažnije tačke: parlamentarizmu, medijima i sudstvu. Naš se parlament, s novim Poslovnikom, pretvorio u automat za donošenje zakona. Pošto je Poslovnik sveo na minimum pravo opozicije da raspravlja o zakonima, kroz skupštinu je, u 2009, provučeno čak 249 zakona[7]. To je, u odnosu na „autoritarni Miloševićev režim“ koji je „gušio parlamentarnu opoziciju“ tako što joj je „autoritarnim Poslovnikom ograničavao vreme kritike“, značio porast prosečne brzine donošenja zakona od čak 800 posto![8] Zbog toga su rasprava i usvajanje zakona u Skupštini danas prava karikatura od parlamentarizma. A za njegovu degradaciju u 2009. najodgovornija je vlast koja je, uljuljkana u svojoj moći, odustala čak i od glumljenja demokratije.

Takođe su, u 2009. godini, izvršeni ubrzana uniformizacija i glajhšaltovanje gotovo svih medija. „Politika“ i NIN su se, delovanjem vladajućih političkih struktura, od uravnoteženih glasila, pretvorili u ćiriličnu varijantu „Peščanika“ ili „Helsinške povelje“[9]. Iz ovih glasila je udaljena većina kritičkih urednika, novinara i saradnika, a u njih su dovedeni često profesionalno sasvim diletantski apologeti sistema. Represivnim Zakonom o informisanju, od 31, avgusta, uvedene su i drakonske kazne za medije, i time, praktično, u većini glasila instalirana prinudna samocenzura[10]. Zbog toga, preko 90 posto medijskog prostora u Srbiji danas krasi ideološka i politička jednoumnost. Kapetan našeg broda nedavno se požalio da mu, u njegovom poslu, najviše nedostaje „veoma teška, kompleksna, ali i sadržajna kritika” onoga što čini, jer bi „dobra kritika uticala na podizanje kvaliteta političkog dijaloga u Srbiji, što bi doprinelo sveukupnoj političkoj stabilnosti”[11]. Kao što je to duhovito primetila Ljiljana Smajlović[12], da predsednikovi ljudi nisu iz „mejn strim“ medija prethodno oterali gotovo sve kritičare (osim „drugosrbijanaca“, koje je štitila njihova proamerička pozicija), naš kapetan bi možda i mogao da pročita ponešto pametno ili makar da čuje šta narod o njegovoj politici iskreno misli. Ovako, kapetan mora da donosi sve nekompetentnije odluke, jer je njegovo okruženje sve iracionalnije, bilo po dogmatskoj apologetičnosti, bilo po kritici sa potpuno ekstremnih stanovišta.

I treći noseći stub demokratskog poretka – sudstvo, potkopan je upravo u 2009. godini. Otpuštanje svakog trećeg sudije izvršeno je na tako grub i primitivan način[13], da se ovu „reformu sudstva“ ozbiljnije nije usudio da brani ni jedan kontrolisani medij. Opšti je utisak da je najvažniji kriterijum za čistku među sudijama bio političkog karaktera, a da je ovom „reformom“ vladajuća struktura želela da proizvede kontrolisano i kooperativno pravosuđe. To je mogao jasno da sagleda svako ko se i malo udubio u javne i zakulisne radnje vršene tokom ove „reforme“. To su izgleda videli svi. Osim kapetana našeg državnog broda.

Sve u svemu, stanje parlamentarizma, medija i sudstva, tri ključna elementa svake demokratije, daleko je danas gore nego samo pre dvanaest meseci. Uz našu državu i ekonomiju, ozbiljno je erodirana i demokratija. Ako u eroziji države i privrede i ima krivice koja nije samo naša, onda u eroziji srpske demokratije sva odgovornost ide na dušu domaćih aktera. Potkopavanje demokratije je prvi znak da se nešto loše sprema čitavom narodu. Njeno dalje urušavanje značiće samo da nam je svima zajedno projektovana neka vrsta ropstva – ekonomskog, političkog ili duhovnog. Kako je moguće da ovo vidi svako ko danas živi u Srbiji. Kako je moguće da ovo vidi svako, osim kapetana našeg državnog broda?

Kapetanu našeg broda svakako da nije lako. More je olujno, a mnogi oficiri direktno rade za gusare, kojima hoće da isporuče putnike. Čak i pojedini putnici su zahvaćeni gusarskom propagandom i nadaju se nekom dobru u piratskoj bazi. Ali, tamo nema dobra ni za koga. Brod će biti uništen, ili pretvoren u priručni kupleraj za „opuštanje“ gusara. A putnici će postati najobičniji robovi, ili „radnici“ u tom kupleraju. Najodgovorniji da se to ne desi jeste kapetan. On mora da se zapita ide li njegov brod u dobrom pravcu i koliko su pouzdani i stručni njegovi glavni oficiri. On će izgleda morati da većinu njih smeni, a kurs da promeni, ako misli da spase brod, putnike i sebe. Ne uradi li to, putnici i deo posade će uskoro pomisliti da je on ili sasvim nesposoban, ili da radi za gusare. A onda je pobuna neizbežna.

Spas ili slom sada zavise samo od jednog čoveka. Kuda to plovimo, kapetane?

(Kraća verzija ovog teksta objavljena je u „Pečatu“ br. 96)


[4] Saradnik IZIT-a Saša Đogović kazao je novinarima da je u Srbiji, u avgustu 2009. godine, bilo 8,1 odsto manje zaposlenih nego u istom periodu 2008. godine (http://www.glas-javnosti.rs/aktuelne-vesti/2009-11-02/izit-rast-stope-nezaposlenosti-do-kraja-godine); ako znamo da je broj zaposlenih u Srbiji 2008. bio 2,0 miliona, lako je izračunati koliko je ljudi ostalo bez posla, a da ga nije ponovo pronašlo.

 

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner