Početna strana > Rubrike > Politički život > Kultura održavanja stereotipa
Politički život

Kultura održavanja stereotipa

PDF Štampa El. pošta
Vladimir Milutinović   
ponedeljak, 20. oktobar 2008.

 

Galimatijas objašnjenja i opravdanja oko izveštaja helsinškog odbora nastavlja se bez znakova da je bilo ko sa helsinške strane shvatio šta je bilo predmet kritike. I na tom slučaju pokazuje se da javnost kao prostor u kome neke stvari mogu postati jasnije, a neka pitanja razjašnjenija u stvari ne postoji. Čim se pojavi neka kontroverza, pokreće se mehanizam diskvalifikovanja, difamiranja i zamena teza čiji je cilj da sve ostane po starom. Ono što je najzanimljivije jeste to što taj javni govor nema nikakve veze sa realnošću.

Ovakva ocena se obično uzima kao preterivanje. Ali u stvari ona to nije. Obrti koji to pokazuju su zaista neočekivani. Na primer, upravo način na koji je izveštaj branjen u pretposlednjem1 Peščaniku pokazuje da u izveštaju nešto ne valja. Jedan od govornika tu kaže kako je problem sa izveštajem to što su oni samo podsetili na to šta je ko govorio, šta je potpisivao itd. To je uobičajen pozitivistički način odbrane od kritike: “ovo je samo iznošenje činjenica, pa čak i ako te činjenice nisu tačne, to se nama tako čini, a ako naše ocene nekome ne odgovoraju, mi imamo pravo na svoje mišljenje”. U okviru ove ideologije, prostor za kritiku već unapred ne postoji, ali se u tome ne vidi znak zatvorenog ideološkog mišljenja, već znak da je pisac ili govornik već u utopiji slobodnog libertarijanskog društva u kome svako neometan kritikom govori šta hoće i ostavlja svakome drugome pravo da čini to isto.

Međutim, problem sa ovim izveštajem koji samo ponavlja način mišljenja Druge Srbije, jeste upravo u tom načinu mišljenja, a ne u činjenicama ili u sporu oko toga da li neko ima prava da iznosi svoje ocene.

Ovde je značajno da jezik, ukoliko se ostavi na milost i nemilost manipulaciji, omogućava stalno zamenjivanje teza. Na primer, ukoliko vidite da neko kritikuje vaša merila, vaše generalizacije ili vaše zaključke, vi vrlo lako možete da ga optužite da on ugrožava vaše pravo na vlastito mišljenje. Često prećutani tok misli je ovaj: “Dobro, sve i da je tačno sve što ste rekli – ne moram to ni da slušam – šta sledi kao posledica toga? Da li ja moram da prestanem da mislim ono što sam mislio? Ako je odgovor da ne moram, zašto mi to uopšte pričate? Ja vama ne govorim šta ćete da mislite – zašto vi govorite meni?” Već ovako prepričan, ovaj razgovor skreće pažnju sa onoga što ste vi govorili, na vas kao navodnu žrtvu progona zbog nekog mišljenja, a na vašeg kritičara bačena je senka nasilnika koji bi zabranjivao tuđa, različita mišljenja. Možemo lako zamisliti situaciju u kojoj bi ova senka postala nova tema razgovora, jer je ugrožavanje prava na različito mišljenje, naravno, važnije od nekog određenog mišljenja. Odjedanput se možemo naći u razgovoru koji se bavi pitanjem da li vaš kritičar treba da bude kažnjen i da li je taj greh u kome je ugrožavao vaše mišljenje njegov jedini greh ili je njegov običaj da to radi. Možda je on toliko već ogrezao u kršenja ljudskih prava, a njegov raniji angažman doveo do toliko strašnih stvari da je glavna tema kako neutralisati njegov uticaj na javnost, a ne ono što ste vi na početku tvrdili. Tako se pokazuje da se od slučaja kritike i vaših prvobitnih teza, preko veoma malog broja koraka može doći do istrage kritičara i zabrane njegovog govora. Ako vam se ovo čini već dovoljno komplikovano, stvar može da bude još komplikovanija. Zamislite da je vaša prvobitna teza i bila ono što ste u ovoj priči tvrdili u svrhu sprečavanja kritike, dakle, zamislite da ste vi i na početku izneli teoriju o tome da je veliki deo društva, po prilici svi koji nisu u vašoj grupi, sklon zabrani tuđih mišljenja i da je to problem koji zahteva određene mere ograničavanja delovanja agenata koji tendiraju tome da ugrožavaju ljudska prava itd. Tako bi se krug zatvorio, sa dosta unutrašnjih zamena teza i promene pitanja o kojima je reč.

Ova fiktivna situacija možda je precizan opis onog načina govora koji dominira kod nas.

Hajde da to pokušamo da objasnimo na primeru. Dakle, svako ko sluša neizbežni Peščanik (na kraju ćemo objasniti zašto je Peščanik problem i zašto se on naprosto ne može ignorisati, što bi mnogi preporučili) vidi da je veći deo priče u njemu zgražavanje nad određenim pojavama u Srbiji ili još bolje zgražavanje nad Srbijom samom, ovakvom kakva jeste. U pomenutoj emisiji Žarko Korać kaže: “Znači, lepima melanž i milbrot, a bubašvabe gamižu po podu – eto, to je Srbija”. Po ovoj rečenici emisija je dobila i naslov. Ovi lepi su DS i ljudi oko njega, za koje drugi govornik kaže da je Tadić isti kao Milošević, koji je oličenje svega zla. Jeremić pak, jeste “mali ekstremno zli čovek“ itd. Ritam ovog teksta bi se razbio ako bi se navela sva upoređenja nečega u Srbiji sa đubretom, nakaznošću, ružnoćom, fašizmom, čija se učestalost samo povećala u poslednjim mesecima. Druga Srbija ovako pokazuje da neće da ima ništa sa onom Prvom, u koju, po njima, spadaju svi od Tadića do Šešelja, među kojima, po više puta ponovljenim rečima Vesne Pešić i drugih u poslednje vreme, i nema nikakve razlike. Ideja o pomirenju je više puta iz raznih usta dočekana na nož, itd. Sad se postavlja jednostavno pitanje: da li je sva ta moralna odvratnost prema ostaloj Srbiji, ili prema nekim pojavama u okviru nje, samo legitimna emotivna reakcija na nešto što je loše: na primer, na neonaciste na ulici, ratne zločine, političku hipokriziju, ili je sve to što se govori samo način da se ovim primerima podvuče bazični stereotip o srpskom kao nečem čemu je potrebna temeljna promena “sistema vrednosti”, dakle, nečem inhernetno lošem, što se ne može popravljati nego samo može biti potiskivano do nestanka. Prva reakcija bi bila legitimna, jer se i loša istina mora reći i treba je reći radi zajednice, i sigurno je da bi to objašnjenje bilo ono koje bi rado dala većina govornika Druge Srbije. Druga reakcija pokazuje stav koji je srodan rasizmu, jer nekog isključuje samo zato što je pripadnik određene nacije2 (zapravo je ovaj izraz neprecizan, ali ćemo njegovo preciziranje ostaviti za kasnije). Sad, šta je istina?

Pretpostavljam da bi većina drugosrbijanaca mislila da je samo ovo pitanje nelegitimno. S jedne strane, ono ostavlja mogućnost da oni sami rade nešto pogrešno, što je nezamislivo, a sa druge, pretpostavljam da bi oni mislili da čak i da je pitanje legitimno o njemu se ne može odlučiti, jer je odgovor da li se radi o jednom ili o drugom slučaju, u samom govorniku. Zašto on nešto govori je stvar njegove namere, a one su nam nedostupne. I inače većina naših mislilaca misli da je protiv svake kritike dovoljno da se kaže da je to naše mišljenje; da se na primer u oviru Druge Srbije tvrdi da je Tadić isti kao Milošević zato što veruju da je to tako, a da smatraju da “Srbiju potrebno silom uvući u EU”, opet zato što je to njihovo mišljenje. Nema načina da se “do’aka” ovom sudu, a da se ne prekrše neka ljudska prava. Međutim, stvari ne stoje baš tako.

Naime, naša dva puta razlikuju se formalno. Ako vam je dok nešto govorite cilj istina, vi ćete poštovati norme koje su potrebne da se do istine dođe. A ako vam je cilj neistina, vi ćete poštovati norme koje su potrebne da neka neistina slovi kao istina. Da bi videli koje norme poštujemo nije potrebno da znamo bilo šta o namerama govornika. Šta više, ove namere mogu da budu i dobre. Svako ko se malo bavio problemima ideologije, zna da su ideologije sasvim blizu dobrim namerama, a da je njihovo prihvatanje velikim delom nesvesno, a u svakom slučaju nereflektovano. Njihovo omiljeno stanište su slepe mrlje, “unknown knowns”, što kaže Žižek.

Hajde da vidimo to u slučaju naše Druge Srbije. Dakle, zašto je veći deo onoga što se govori u Drugoj Srbiji, osobito trenutno, jedan ogroman ad hominem argument koji treba da spreči da se neki plodan razgovor povede? Zašto isticanje gore pomenutih negativnih stvari nije samo put da se one iskorene ili nešto preduzme protiv njih? Evo bar tri razloga.

Da je to cilj Druge Srbije, ona bi želela da nijedan subjekt ne bude odstranjen iz procesa dolaženja do istine ili do dobrih rešenja. Istina po sebi zahteva otvorenost, a otvorenost zahteva da oni koji su mogući učesnici u toj zajednici koja dolazi do istine ne budu unapred isključeni. To nije slučaj u Drugoj Srbiji, veći deo govora tu služi da svi ostali u Srbiji budu diskvalifikovani kao učesnici u raspravi. Tako će svi u Srbiji “podržavati ratne zločine”, za šta je dovoljan dokaz, recimo, činjenica da su plaćali porez tokom devedesetih, iz koga se onda plaćala policija, čiji su delovi počinili zločine. Ili, dovoljno je da vas niko iz Druge Srbije nije čuo da ste javno bili protiv zločina i to je već znak da podržavate zločine. Zbog toga su zločini činjeni “u naše ime”. Ova fraza se nikad ne propušta u najortodoksnijim tekstovima Druge Srbije. Dakle, Druga Srbija bi razgovarala, ali nema sa kime, svi ostali podržavaju ratne zločine i zaslužuju da im se taj “sistem vrednosti” promeni, a ne da ih se sluša.

Da je cilj istina o Srbiji onda bi cilj bile i ostale istine. Na primer, ako u Srbiji treba da postoji “kultura sećanja”, onda bi trebalo da postoji i “kultura sećanja” na zločine koji su izvršeni u Hrvatskoj ili kako bi to morali reći u Drugoj Srbiji “hrvatske ratne zločine”3. Međutim, svako vidi da to ne postoji. Pričom o ratnim zločinima koje su počinili Srbi ili pripadnici srpskih jedinica, Srbija se “priziva sebi”, u neku ruku trebalo bi sve da stane, dok se to pitanje ne razreši i svi bi trebalo da se prizivaju sebi sećajući se se počinjenih ratnih zločina jer se tako suočavaju sa vlastitom suštinom koje treba da se oslobode. Nasuprot tome, Oluja se svakog avgusta “zloupotrebljava” u Srbiji, “niko odavde” ne bi smeo da govori o ratnim zločinima u Hrvatskoj, postoji “mit” o broju žrtava u Jasenovcu itd.

Čak i ako je predmet rasprave nečija krivica (a ne prosto neutralne činjenice ili saveti šta treba uraditi), ako je taj neko učesnik u raspravi, onda bi bilo potrebno da ta rasprava bude tretirana kao otvorena i u pogledu svoga ishoda. Inače, ova pravila u vezi istine imaju veze sa pravilima koja važe na sudu. Na primer, prvo pravilo jeste da se polazi od nevinosti, a ne od krivice, drugo da se mora čuti kompletna istina, a ovo treće kaže da se rasprava ne vodi, ako je presuda već donešena. Presuda je ovde dosta drastična. Veoma je lako videti da se u okviru diskursa Druge Srbije stalno očekuje taj budući trenutak istine u kome se pokazuje da je Druga Srbija bila u svemu u pravu, kažnjavaju svi krivci i sva rasprava završava. U Drugoj Srbiji je sasvim uobičajeno da tretman ostalog dela Srbije treba da bude neka vrsta fizičkog, nasilnog privođenja pravim vrednostima. Nema tu neke diskusije, dogovora, konsenzusa, ne daj bože, autonomije. Kako kaže stanoviti Ivan Kuzminović u istom Peščaniku: “Naša ideja je da Srbiju treba silom uvesti u EU”. Zašto silom? Jer “to”4 neće na drugi način. U stvari, svaki Peščanik počinje sa preporukom o tom nasilnom prevaspitavanju, preko reči Nenada Prokića: “Zato kažem: Kemal Paša Ataturk, nema fesovi, cilindri od sutra ujutro, pa ti pričaj sa cilindrom na glavi šta hoćeš”.

Dakle, naša diskurzivna situacija sa Drugom Srbijom je ova: od sutra ujutro će nam biti stavljeni cilindri, od sutra ujutro ćemo morati da pristanemo da je sve što smo do sada mislili simbolički bilo fes, a fes zaslužuje da se sa njim raskrsti bez pregovora i objašnjavanja. Fes je u velikoj meri ono što je srpsko, cilindar ono što je evropsko. Između toga dvoga postoji striktna suprotnost.

I to je problem sa Drugom Srbijom. U stvari, negovanje negativnog stereotipa prema Srbima je glavna karakteristika govora Druge Srbije. Ali, ne radi se samo o tome da neko ima predrasudu prema govorniku koji je Srbin (sasvim precizno bi bilo reći “prema govorniku koji ne pristaje na ovaj negativni stereotip i povezuje se na neki način sa označiteljem “srpski”, što naravno najčešće rade Srbi, ali ne samo oni), ali se bavi sasvim drugom temom i u vezi nje je spreman da sasluša sve druge prema kojima ne gaji predrasude. Ne, ovde je jedina tema ovaj stereotip, a čak su i jedini sagovornici upravo oni kojima se negira pravo da budu ravnopravni.

Srbizam, kao negativni stereotip, jeste metoda i jedini sadržaj govora Druge Srbije.

Fusnote:  

1. Emisija Peščanik, Radio B92, 10.10.2008.[^]
2. Ovu osobinu govora Druge Srbije nacionalisti veoma lako prepoznaju. Kod njih problem nije u tome da se oni varaju u pogledu zaključka da u delu naše javnosti ili u javnosti Hrvatske, postoji jak negativni stereotip prema Srbima, nego u reakciji na to, koja se svodi na princip oko za oko: Ako oni nas tako tretiraju, onda ćemo i mi njih tako tretirati itd. Ali, ovde onaj koji vas diskriminiše ne treba da bude primer za ugled. On treba da bude predmet osude, a ne ugledanja.[^]
3. Morali bi reći, jer koriste frazu „srpski ratni zločini“, ali ne verujem da bi rekli. Kladim se, na primer da u svim materijalima Helsinškog odbora u Srbiji nema fraze „hrvatski ratni zločini“.[^]
4. Ako ćemo biti sasvim precizni, zamenicom „to“ se u emisji referira na ministra Jeremića.[^]