Politički život

Male žene

PDF Štampa El. pošta
Željka Buturović   
petak, 05. decembar 2008.
(Politika, 04.12.2008)

Republički zavod za statistiku izdao je novi izveštaj o stanju rodne ravnopravnosti u Srbiji. Zbog činjenice da u Srbiji nije postignuta apsolutna statistička simetrija u zastupljenosti polova u svakom poslu, kategoriji primanja, životnom indikatoru i načinu života, nastala je mračna atmosfera i pojačani su pozivi na usvajanje novih antidiskriminacijskih zakona.

Ovo je primer pronalaženja problema tamo gde ih nema, stvaranja novih i nepotrebnih antagonizama i svesne ili nesvesne pripreme terena za razne privilegije i zloupotrebe. Diskriminacija po polu znači da se pripadniku jednog pola daje prednost u odnosu na drugi samo zbog njegove pripadnosti tom polu, a na uštrb zaista relevantnih karakteristika. Problem je što je pripadnost polu povezana s velikim brojem tih drugih karakteristika i to ne samo kao rezultat „nametnutih društvenih uloga” već i bioloških razlika. Rađanje dece samo je jedna od tih razlika koja kao posledicu ima i razlikeizmeđu muškaraca i žena u radnom kontinuitetu i iskustvu, a koja kao rezultat ima i privid razlike u plati za tobože isti posao. Dakle, i u odsustvu bilo kakve diskriminacije nema nikakvog razloga da se očekuje ravnopravna statistička zastupljenost polova po raznim indikatorima zdravlja i kategorijama zanimanja.

Sam izveštaj zavoda pokazuje da te razlike uopšte nisu drastične ili isključivo „na štetu žena”. Naprotiv, izveštaj pokazuje da žene u Srbiji imaju „prednost” u nizu oblasti, kao što su pet godina duži životni vek, manji problem alkoholizma, manji procenat krivično osuđivanih, veći broj završenih viših škola, fakulteta, magistratura i doktorata.

Međutim, zvaničnici zavoda i predstavnici vlasti ove podatke ignorišu, a nešto manje prosečne plate i slabiju zaposlenost žena uzimaju kao dovoljan dokaz da u Srbiji ne postoji „rodna ravnopravnost”. Strategija vlade za rodnu ravnopravnost ignoriše da više žena nego muškaraca završava fakultet i umesto toga proglašava problemom to što žene ne završavaju one (npr. tehničke) fakultete koje su vladini službenici za njih isplanirali. Državna strategija ravnopravnosti u oblasti zdravlja ignoriše kraći životni vek muškaraca i bez pardona daje prioritet isključivo ženskim bolestima i problemima. Sve ovo ukazuje kako se u rukama vladinih službenika i naizgled neutralnih stručnjaka borba za rodnu ravnopravnost lako degeneriše u kapricioznu promociju pojedinačnih grupa,što kao rezultat ima sveopšte nezdravo otimanje za milost predstavnika državnog aparata.

Svaka normalna osoba je za to da muškarci i žene imaju jednaka prava. Ali jednaka prava znače jednaka pravila igre za sve građane bez obzira na pol, a ne pravo svake žene ili muškarca na uspeh i dobro mišljenje. S mukom stečena prava, poput prava glasa, sad se izvrću u svoju suprotnost time što se i muškarcima i ženama ta prava krnje zarad nametanja birokratskih fantazija o poželjnom demografskom profilu stranaka i skupštine.

Skupštinske i poslaničke kvote i slične diskriminatorske ideje koje u svim vidovima odlučivanja zagovara „Nacionalna strategija za poboljšanje položaja žena i unapređivanje ravnopravnosti polova” ne rešavaju nikakve probleme ni žena niti muškaraca. Niko osim konkretnih pojedinaca na taj način ne stiče političke i druge pozicije i time ništa ne dobija. Samo ostrašćeni aktivisti mogu kao svoj cilj da imaju da u parlamentu bude 50 odsto žena, a ne 50 odsto poslanika čiju politiku podržavaju. Koga normalnog je uopšte briga koliko u skupštini ima žena? Kao rezultat borbe za boljitak žena biće to što će ga osetiti samo šačica privilegovanih žena i muškaraca koja će na bazi izdeklamovanih visokomoralnih ciljeva dobiti doživotno uhlebljenje u državnoj administraciji.

Pravo svakog pojedinca na svojinu i rad je nešto fundamentalno različito od kolektivnog prava neke demografske grupe na posedovanje određenog procenta nekretnina ili rukovodećih mesta. A pravo glasa upravo postoji da bi žene, kao i muškarci, mogle slobodno da glasaju za koga one žele, umesto da im neko određuje da to moraju da budu druge žene. Čitava ideja da propisani procenat žena na poslaničkim listama bolje reprezentuje interese žena od poslanika, koje bi one slobodno izabrale, ukazuje na potcenjivačko viđenje tih istih žena za čiju se ravnopravnost svi zalažemo.