Početna strana > Rubrike > Politički život > Mrtvi radnici i "teflonizovani" ministar
Politički život

Mrtvi radnici i "teflonizovani" ministar

PDF Štampa El. pošta
Slobodan Antonić   
petak, 11. septembar 2009.

Dve nesreće u dve susedne balkanske zemlje imale su sasvim različite političke posledice.

U Makedoniji se utopilo petnaestoro turista. Krivac je bio "ljudski faktor". Brod, kojim su plovili po Ohridskom jezeru, bio je star i na njemu je bilo znatno više putnika (74) nego što je brod smeo da ih primi (45). Zbog toga je uhapšen kapetan broda. Makedonski ministar saobraćaja, Mile Janakijevski, podneo je ostavku "iz moralnih razloga"[1].

Druga nesreća dogodila se u Srbiji. U Užicu je sedmoro radnika vojne fabrike "Prvi partizan" stradalo od eksplozije. I ovde je krivac bio "ljudski faktor". U fabrici se, prema saopštenju policije, nisu poštovale "mere zaštite na radu" i "uputstva o manipulisanju barutom"[2]. Zbog toga je uhapšeno petoro odgovornih iz ove vojne fabrike. Ali, ministar vojske, Dragan Šutanovac, nije podneo ostavku.

Makedonski ministar je otišao iako brod koji je potonuo nije bio u državnom vlasništvu, već samo, kao javno prevozno sredstvo, predmet državne regulative i kontrole. Srpski ministar, pak, nije otišao, iako je fabrika u kojoj se eksplozija desila u potpunosti državna svojina, a država njome u potpunosti upravlja. Štaviše, ne samo da ministar nije podneo ostavku. Ni jedno javno glasilo u Srbiji nije mu do sada tu ostavku ni tražilo. Zašto?

Na prvi pogled moglo bi se pomisliti da je ministar Šutanovac manje moralan od svog makedonskog kolege ili da srpsko javno mnenje ima slabiji osećaj za moral od makedonske javnosti. Međutim, reč je o tome da je ministar Šutanovac jedan od najmoćnijih političara u Srbiji, srazmerno daleko moćniji od ministra Janakijevskog u Makedoniji, i da osećaj za realnost srpskih novinara (a i samog ministra) jednostavno kaže da zbog ovakve "sitnice" Šutanovac sigurno ne mora da ode.

Šutanovac, naime, nije običan ministar, već drugi čovek Demokratske stranke i jedan od najomiljenijih ovdašnjih političara među predstavnicima transnacionalnih struktura. To je dvostruka moć. Njegov veliki uticaj u stranci, po mnogim procenama, nije izveden iz Tadićeve lične blagonaklonosti, već je posledica samostalnog položaja na kadrovskoj lestvici DS koji dolazi od dobre interesne spregnutosti sa čitavom mrežom nižih stranačkih funkcionera. U tom smislu, Šutanovac je, unutar stranke, vođ "tihe opozicije" partijskih kadrova Tadiću i glavni protivnik Predsednikove sklonosti da na najvažnija mesta u vlasti raspoređuje ljude iz ličnog okruženja.

Sa druge strane, Šutanovčevo mesto ovdašnjeg favorita kod predstavnika najmoćnije zemlje sveta učinak je njegove čvrste "evroatlantske opredeljenosti" i velike kooperativnosti koju pokazuje u odnosu na NATO strukture. Njegova lojalnost evroatlantskim strukturama daleko je veća nego Tadićeva (koji nije sasvim digao ruke od Kosova, ne beži od saradnje sa Rusima i ne hrli u NATO), a posebno je Šutanovčeva lojalnost upadljiva u odnosu na čitavu "patriotsku struju" u DS, čiji je medijski najizloženiji predstavnik Vuk Jeremić. Zbog toga, Šutanovac važi kao lider NATO frakcije unutar Demokratske stranke i glavna personalna rezerva Tadiću, ukoliko ovaj pretera sa samostalnošću i "nacionalizmom" u odnosu na globalnu politiku Imperije.

Stvarna politička moć Šutanovca najbolje se videla u svojevremenom sukobu sa Zdravkom Ponošem, načelnikom Generalštaba vojske Srbije. Ponoš je javno optužio Šutanovca da je najodgovorniji što se novac iz budžeta namenjen vojsci troši neracionalno, da je zbog toga dovedena u pitanje borbena spremnost vojske, da je na to nekoliko puta lično skretao pažnju ministru Šutanovcu na kolegijumu, ali bez ikakvog odjeka, ukratko, da u Šutanovčevom ministarstvu vladaju "nekompetencija, neodgovornost, nesposobnost, arogancija..." (Politika, 24. decembar 2008)[3]. Tadić je u tom trenutku lako mogao da smeni Šutanovca, ili da elegantno zatraži ostavku obojice, i tako se oslobodi svog ministra odbrane kao nezgodnog stranačkog igrača i potencijalnog konkurenta za najviše mesto u vlasti. Međutim, Tadić je smenio samo Ponoša, dok je Šutanovac ostao na svom mestu. Time je poslata snažna simbolička poruka celokupnoj stranačkoj strukturi koliko je Šutanovac jak i koliko je on samostalan politički faktor. Time mu je samo još više učvršćen uticaj i položaj u partiji.

Novinari, koji nisu ni postavili pitanje odgovornosti Šutanovca za nesreću u Užicu, očigledno da smatraju da tako jak politički igrač teško da može biti uzdrman ovim događajem. Uostalom, Šutanovac je bio predmet mnogo ozbiljnijih napada medija, nego što bi mogla da bude ova optužba koja ide linijom čisto "komandne odgovornosti". Naročito dnevnik Kurir nije štedeo moćnog ministra. Šutanovac je optuživan za razne zloupotrebe u procesu privatizacije vojnih zgrada i zemljišta (19. septembar 2008)[4], za opstrukciju jednih i protekciju drugih domaćih proizvođača oružja (10. mart 2009)[5], a naročiti publicitet ovaj list je dao izjavi penzionisanog generala i narodnog poslanika iz redova SNS, Božidara Delića, da je Šutanovac glavni nosilac "korupcije i kriminala" u brojnim poslovima vojnih nabavki i trgovine oružjem, kao i da postoje jasni pisani dokazi za tako nešto (28. decembar 2008)[6].

Kurir je, uopšte, optuživao Šutanovca da se u tim poslovima poprilično obogatio, a kao svedočanstvo tome objavljivao je slike ministra sa skupocenim satovima na ruci. "Na fotografijama se može videti da ministar vojni ima `kartije roudstar`, koji košta oko pet hiljada evra, `kartije rodstar zlatni` od oko 10.000 evra, `šopard hronograf` oko 4.500 evra i sat marke `brižet - gold rouz`, koji teško može da se nađe za manje od 15.000 evra. (...) Na rukama Šutanovca često se može videti i sat marke `frenk miler - repetišn turbion`, koji ima astronomsku vrednost od nekoliko desetina hiljada evra" (20. septembar 2008)[7].

Iako je glavna meta napada Kurira među srpskim ministrima bio Mlađan Dinkić, ovaj list je tvrdio da je i Šutanovac među onim političarima koji su rešili da Kuriru dođu glave. Ova "dvojica `moćnih`", pisao je Kurir, "u saradnji s `finansijskom mafijom`, koja se obogatila prilikom sumnjivih privatizacija, bespoštednim pritiscima na državne organe, a pre svega učestalim posetama finansijske policije našoj kući, pokušavaju da nas uguše i ućutkaju" (27. mart 2009)[8]. U tom smislu, donošenje zloglasnog Zakona o informisanju nije bilo samo u funkciji stavljanja čelnika G17 i LDP pod zaštitu od tabloida, već je trebalo i da pod zaštitno zvono trajno skloni neke "problematične" čelnike Demokratske stranke, među kojima posebno mesto zauzima Dragan Šutanovac.

Moć koju Šutanovac ima već je, i pre nego što je donesen Zakon o informisanju, dovela do svojevrsne "teflonizacije" ovog političara. Reč je o fenomenu da se, zbog svojevrsnog medijskog i kulturnog štita koji stvaraju evroatlantske strukture oko svojih lokalnih protežea, ni jedna optužba, ma koliko ozbiljna bila, ne može "zalepiti" za pojedine političare, da bi oni snosili zakonske ili političke konsekvence. Tako će, nakon donošenja ovog zakona, neki političari, poput Šutanovca, biti dvostruko obezbeđeni. Njih će od odgovornosti pred domaćom javnosti štititi cenzura koju nosi zakon, ali i moćne strukture koje kontrolišu medije i pitanja koja velika javna glasila uopšte pokreću.

Zato danas, među tim pitanjima, i nema onog koje se tiče odgovornosti ministra Šutanovca za eksploziju u Užicu. Novine će donositi potresne priče o stradalim radnicama i njihovoj uplakanoj deci, o tome da ih vojna fabrika godinama nije primala u stalni radni odnos (već su bile angažovane preko omladinske zadruge), o nemaru i odsustvu kontrole i discipline zbog kojih su još jednom stradali nedužni radnici... [9]. Ali, ni jedne novine se neće zapitati - zašto je, posle nesreće, na lice mesta izašao samo ministar policije, dok je ministar vojni arogantno ostao u svom kabinetu i javnosti se obratio birokratskim saopštenjem? Kako je moguće da u vojnoj fabrici postoji toliki nehat i nedisciplina, i da je samo krajnjim angažovanjem vatrogasaca izbegnuta nesreća velikih razmera? I, konačno, kako je moguće da je ministru vojnom važnija privatizacija i trgovina oružjem, nego elementarna zaštita radnika u vojnim fabrikama i bezbednost civilnog okruženja?

Ova i neka druga pitanja postavila bi svaka slobodna javnost, u svakoj demokratskoj zemlji. Ova i druga pitanja postavila bi svaka opozicija koja drži do sebe, u svakom sistemu koji je iole parlamentaran. Bila bi otvorena rasprava u skupštini, bila bi podneta interpelacija o ovom slučaju, o svemu bi novine naširoko pisale, glasalo bi se o odgovoru vlade... Ali, sve to bi bilo moguće u zemlji u kojoj krupni kapital i strane strukture ne kontrolišu i političare i medije, u kojoj se ne donose antidemokratski zakoni, a represivnim merama ne guši ono malo slobodne javnosti koja je još preostala. Takva zemlja, nažalost, očigledno da nije Srbija. Zato Šutanovca još dugo niko neće smeti da takne. I zato će njegovi satovi još dugo, dugo, po ministarskim kabinetima, na diplomatskim prijemima i na poslovnim ručkovima, demonstrirati moć i neodgovornost jedne sve bogatije i sve izdvojenije kaste i jedne sve arogantnije i sve pogubnije politike.


 

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner