Početna strana > Rubrike > Politički život > "Ne verujem više nikome"
Politički život

"Ne verujem više nikome"

PDF Štampa El. pošta
Branko Radun   
subota, 10. januar 2009.

Ovu rečenicu – konstataciju često čujemo u našoj okolini, u poslednje vreme, sve više i više. Stoga nam nisu potrebna istraživanja javnog mnjenja da bismo shvatili kako u našem društvu opada poverenje u ključne institucije. Koji su uzroci tog i tako naglog gubljenja vere u institucije? Erozija autoriteta u postmoderno doba je kompleksna tema koja bi zahtevala multidisciplinarni pristup i jedno šire i dublje razumevanje ovog svetskoistorijskog fenomena.

Gubitak vere u državu, tradiciju, običaje fenomen je modernog sveta koji je u samom temelju fenomena nihilizma koji zapljuskuje i potapa ceo svet. Iako najviše izražen na Zapadu ovo je globalni fenomen koji donosi revolucionarno nove i često nesagledive posledice. Kao jedan sinhroni proces, kako na Zapadu, tako i u drugim civilizacijama, stare institucije (države, tradicije, pa i porodice) imaju sve manje autoriteta, naročito među mladima. Urbanizacija, drugačiji način života, veća mobilnost dovode do promena u odnosima među ljudima, ali i do radikalno drugačijeg odnosa prema „starim institucijama“. Veliki gradovi i industrijsko društvo proizvode otuđenog i individualistički nastrojenog čoveka koji nije sklon poštovanju tradicije, niti izraženom osećaju za zajednicu (rođačku i nacionalnu).

Osim ovog, neko bi rekao nezaustavljivog procesa progresa nihilizma, postoje i one snage koje se aktivno bore protiv ostataka autoriteta u društvu. Na udaru levih i liberalnih grupa, kao i medija su: religija, država, nacija i porodica. Oni agresivno vode svoje krstaške ratove protiv starih i oronulih institucija koje i same po sebi, silom modernog života, doživljavaju slabljenje i rastakanje. Njima se priviđa velika moć ovih institucija ili su svesni da napadaju „vuka na izdisaju“, ali sebi daju na značaju. Sinergijski efekat procesa i projekta slabljenja vere u institucije je rapidno smanjenje poverenja u iste i vodi globalnom trijumfu nihilizma. Svako društvo je zasnovano na veri i poverenju (ma kakvo ono bilo i ma kolikog intenziteta) te stoga nestanak ovog „socijalnog kapitala“ vodi u potpuno rastakanje i verovatno globalnu diktaturu kao „izlaz iz krize poverenja“. Na taj način, liberalni pokreti i anarhističke ideje zapravo „dijalektički“ aktivno otvaraju put novom globalnom autoritarizmu i totalitarizmu, bile toga svesne ili ne. Neko bi rekao da su borci protiv institucija i tradicija zapravo samo „korisni idioti“ ozbiljnijim centrima moći koji imaju ambiciju da za, u ozbiljnoj meri generisanu krizu, ponude „svoje rešenje“.

Kontinuitet nepoverenja u institucije

Može se veberovski reći da je srpski odnos prema institucijama i dalje onaj rani harizmatični. To znači sledeće: da bi ljudi imali poverenja u neku instituciju, moraju imati poverenja u ljude koji ih vode. Naravno da svugde nivo autoriteta institucije zavisi od autoriteta ljudi koji je vode, ali u našem slučaju je to izraženije no na zapadu, gde postoji jak birokratski odnos koji automatski poklanja poverenje nekoj „funkciji“. Na zapadu su vrlo rano, početkom milenijuma, svetovni i duhovni autoriteti dobili taj „automatski autoritet“, dok je u našem kulturnom krugu ostao na snazi rani harizmatski autoritet, autoritet koji se mora potvrditi i koji se ne dobija u celini sa funkcijom. Zatim su vekovi turske okupacije stvorili animozitet prema vlastima, s' pravom, jer su se one ili neprijateljski ili ignorantski odnosile prema narodu.

Kada je pre dva veka oslobađana Srbija i stvarana nova srpska država, bilo je potrebno uspostaviti autoritet na novim temeljima. Prepreke su, pre svega bile u orijentalnom stilu vlasti političke elite, a zatim u zapadnjačkim institucijama koje su Srbiju pretvarali u pandursku državu. Postojala je svest da loš orijentalizam i loše zapadnjaštvo predstavljaju glavne prepreke u formiranju srpske države od autoriteta, ali ne i dovoljno volje da se to savlada. Na taj način, Srbija već dva veka nije u stanju da se izbori sa lošom sintezom orijentalnog i zapadnog, to jest onog najgoreg sa istoka (korupcije, bahatosti i surovosti) sa onim najgorim sa zapada (birokratizam, etatizam, dominacija komercijalnih interesa). Tako je srpska država u neprekidnoj tranziciji koja je isprekidana ratovima i prevratima. Pri tome, jedna neautentična elita, u velikoj meri otuđena od naroda i tradicije, kopirajući tuđe društvene modele ne uspeva da se nametne kao autoritet. „Rešenje” za taj suštinski nedostatak autoriteta se vidi u kombinaciji autoritarne vlasti i lažljivim obećanjima boljeg života.

Problem je što jedna nesposobna i neautentična elita nema onaj esencijalni autoritet koji drugi slede dobrovoljno, pa ga nadomeštava surogatima sile i obmane. Ona sizifovski neuspešno pokušava da klonira tuđe institucije na domaćem terenu, ne mareći mnogo za drugačije istorijsko iskustvo i kulturnu posebnost. Kalemari srpskih institucija odgovornost za svoje neuspehe često projektuju na „primitivni srpski narod” koji nije dovoljno zreo za njihove, najčešće neodgovorne, eksperimente. Kod nas, s vremena na vreme, jedna frakcija „modernizatora” smeni ili, bolje reći, svrgne druga i onda kreću „od nule” u izgradnji institucija, što dodatno slabi autoritet istih. Stoga je normalno što, sa druge strane, narod odgovara na sve to nepoverenjem i animozitetom prema toj i takvoj otuđenoj i parazitskoj političkoj eliti. Kolateralna šteta u tom odnosu otuđenja elite od naroda i njenoj pobuni protiv sopstvene tradicije je poverenje u institucije sistema.

Kada se na to generalno loše i jadno stanje srpskih institucija koje periodično preživljavaju „revolucionarne čistke” dodaju i istorijski fakti izgubljenih ratova, teških lomova i novih postmodernih oblika okupacije, onda i ne čudi nizak nivo poverenja u institucije. Loš „ljudski materijal” na čelu institucija koji je šampion korumpiranosti i poltronstva prema Zapadu ne može ni očekivati naročito visok nivo poverenja građana. Štaviše, za čuđenje je kako naš narod mirno podnosi ovu rasprodaju ne samo naše privrede, već i naše budućnosti, te toleriše i rastakanje države (Euleks & status Vojvodine), bez iole većih protesta i nemira. No, iako se na površini ništa dramatično ne dešava, u dubljim slojevima „kolektivne svesti” osećaju se dramatične promene, pre svega u padu poverenja u institucije sistema, ali i u postojeće političke lidere.

Srpski nihilisti i tabloidna politika

Ove godine smo preživeli trumatično proglašenje kosovske nezavisnosti koje je našu političku elitu zateklo nespremnom ili u gorem slučaju u defetizmu i otvorenoj kolaboraciji sa onima koji nam oduzimaju deo teritorije. Izbori i postizborne „radnje” protekle su u mutnim igrama, koje su, očigledno, kao u nekoj predstavi odigrane po već napisanom scenariju, te smo dobili vladu kakvu smo dobili. No, neispunjena velika obećanja evrodemagoga, izneverena očekivanja građana, a uz to i neka neprijatna iznenađenja (Kosovo, Vojvodina i finansijska kriza) slabe ionako nisko poverenje građana. Otvoreni sukobi u vladi oko energetskog sporazuma koji je Srbiji strateški bitan, ali za to neke lobiste konkurentskih kompanija nije briga, dodatno je oslabilo rejting postojeće vladajuće koalicije. Kad se tome doda i slab premijer koji nema harizmu, koji se nije uspeo nametnuti ni vladi, ni svojim stranačkim kolegama, a kamoli „nekom Dinkiću”. Ako se formira vlada, a da pri tome bude očigledno da su, pre svega, u pitanju lični i stranački interesi, onda ne možemo očekivati veliko poverenje ni u skupštinu, ni u vladu, dakle, niti u državne, ali ni u političke institucije.

Drugi element u priči o gubitku vere u institucije jesu kampanje protiv institucija koje vode određeni politički centri i mediji. Primer toga je kako recimo B92 i Peščanik negativno ideološki tretiraju crkvu i tradiciju. Tu se može govoriti i o kampanji koja ima za cilj da smanji rejting i ugled ove institucije u našem društvu. Oni kojima su puna usta govora mržnje često njemu podležu govoreći o crkvi i tradiciji, protiv kojih vode sistematske, višegodišnje kampanje. Pored tog svesnog „anticrkvenog agitpropa“, koji, kao da svrhu svog postojanja vidi u toj „borbi“, postoji i senzacionalističko novinarstvo, koje nastoji da diže tiraž preuveličavanjem ili izvrtanjem „istina“. Kad se na to doda i neznanje o specifičnostima i načinu funkcionisanja ove hijerarhijske institucije, onda shvatamo koliko je domaća medijska sfera u lošoj situaciji. No, i pored svega, crkva je institucija koja i dalje uživa izuzetno visok nivo poverenja i popularnosti u Srbiji.

Različiti mediji su vodili ili se priključivali kampanjama protiv određenih institucija iz često različitih motive (politički, ideološki, finansijske, rast tiraža). Nekada su preko medija različiti lobiji vodili negativne kampanje protiv institucija, a neretko i sa podrškom iz inostranstva, a i unutrašnji sukobi u nekim institucijama odvijaju se preko medija, što sve ukupno vodi urušavanju poverenja. Kao sada, na primer, što se u medijima vodi borba oko vojske. Što se same vojske tiče, ona je reformama prilično oslabljena, te ljudi nemaju poverenja da će ih vojnik koji je služio u obdaništu ili staračkom domu odbraniti. Takođe, vojska je sada malobrojnija i slabija nego ranije. Otvoreni medijski sukob generala i ministra odbrane, kakav se ne može sresti u civilizovanom svetu, srozava ionako nizak rejting vojske. Slični sukobi u vladi dovode do pada njenog autoriteta u javnosti. Generalno, pad poverenja u institucije je posledica pada poverenja u sistem, u demokratiju. Ljudi više ne shvataju smisao demokratije ako se ona svodi na partijska prepucavanja i interese.

Pred našim očima se troše poslednji ostaci autoriteta političara, medija, ali što je verovatno važnije, potrošile su se gotovo sve ideološke priče. Potrošena je priča o demokratiji, o reformama, pa i ona o evrointegracijama. Propale reforme i velika nadolazeća kriza su obesmislile priču o modernizaciji i pozitivnim efektima tržišnog principa. Tržište je već sada jedan od porušenih idola (post)modernog panteona koje je imalo ideološki autoritet. Isto tako i mit o Evropi kao zemlji „Dembeliji“ kopni, te slabi njena privlačna moć, iako još deluje u nedostatku artikulisane alternative. Duboka kriza vrednosti i nepoverenje u institucije sistema su strukturalni problemi koji jedno društvo mogu da oštete gore od izgubljenih ratova i ekonomskih kriza. Koliko je bitno poverenje u institucije naročito se pokazuje bitnim u momentima kriza i većih izazova. Tako će, nažalost, tek nastupajuća globalna finansijska i ekonomska kriza pokazati u ogoljenom vidu u kojoj je meri naša vlada sistemski neefikasna i koliko robuje starim ideološkim pričama. A samim tim i koliko je poverenje građana u vladu i državu od vitalne važnosti u teškim vremenima.

 

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner