Politički život

NIN i komentari

PDF Štampa El. pošta
Branislav Đorđević   
ponedeljak, 18. januar 2010.

Nedavna „prodaja“ NIN-a (ili predaja imovine svih građana Srbije u privatne ruke) izazvala je dosta komentara u javnosti: zluradih, slavljeničkih, nostalgičnih, anonimnih i javnih, razoložnih, kritičkih, analitičkih i mnogih drugih, onih koji se uopšte nisu čuli. Ipak su najglasniji, što je i očekivano, bili komentari višedecenijskih čitalaca NIN-a.

Dosta komentara je išlo za tim da novinari NIN-a nemaju pravo da se žale zbog prodaje, jer su uglavnom malo radili a više provodili vreme po beogradskim kafanama i time, kao i državni službenici, naneli finansijski gubitak državi koja ih je plaćala za rad. Ovde treba uočiti potpuno nepoznavanje intelektualnog rada, u šta spada i novinarstvo, koje ne može da se obavlja samo u osam radnih sati i isključivo u kancelariji. Dovoljno je samo pomenuti da na našoj planeti postoji razlika u vremenu i da novinar koji hoće da bude dobro i na vreme informisan mora da odvoji nešto od sna i privatnog života kako bi pratio događaje u svetu, iz koga nam je stiglo mnogo i dobrog i lošeg. Pri tome se mnogo važnih stvari u našoj zemlji zbivalo i zbiva izvan uobičajenog radnog vremena, a nikada pred vratima redakcija.

Ako prihvatimo da novinari NIN-a nisu bili šampioni rada (a nisu, niti su to ikada tvrdili), i ako su time naneli gubitak državnoj kasi, treba pogledati kakav doprinos daju pojedini državni službenici. Pomenimo samo prihode poslanika Narodne skupštine (ponekad zastrašujuće prazne baš u radno vreme) i sav njihov nemali ostali trošak, luksuzna putovanja pripadnika vladajuće klase (prilikom kojih se vode prijatni razgovori sa onima koji su tražili bombardovanje naše zemlje), veliki birokratski aparat (obrnuto proporcionalan svojoj efikasnosti), pred čijim se šalterima gube milioni radnih sati, višegodišnje neispunjavanje obaveza firmi o uplatama za socijalno i penziono osiguranje radnika, pretvaranje nekih naših ambasada u skupe sinekure partijskih poslušnika, nedavni izveštaj kontrolora naših finansija koji govori o isticanju novca u „sive zone“, jednostranu primenu trgovinskog sporazuma sa EU, gde se ekonomisti spore oko sume nanetog gubitka, ali ne o tome da je gubitak izvestan, ukidanje viza za strance pri ulasku u Srbiju pre više od pet godina na predlog tadašnjeg ministra Svilanovića, iako je reciprocitet u međunarodnim odnosima slovo A (oni koji žele makar približno da izračunaju koliko je zbog ove odluke naša zajednička kasa bila praznija neka od Turističke organizacije uzmu podatak o petogodišnjoj poseti stranaca i to pomnože sa 10 evra, da ne zacepimo kao Evropa prema nama, 35–50 evra), i na kraju, Tadićev put na privatnu proslavu rođendana bivšeg nemačkog kancelara Šredera, u radni dan 6. aprila ove godine, baš kada se u mnogim srpskim kućama pusti suza za onima koji su jednog drugog 6. aprila nevino izginuli.

Ako sve to stavimo na jedan tas, a na drugi gubitke radnih sati novinara NIN-a, videćemo da je ovaj prvi ne samo sasvim pretegao, već je i neuporedivo veći.

Bilo je i uputstava novinarima NIN-a da ne „plaču već da sami od svog novca stvore nove novine i izbore se za čitaoce ako su već tako dobri“. Ovde je reč o slabom ili nikakvom poznavanju novog Zakona o informisanju, po kome je prostor za analitičko novinarstvo toliko sužen da se postavlja pitanje njegovog postojanja. Uz to, primetno je i nepoznavanje prodajne mreže, gde se pre svega misli na kioske, čiji su vlasnici slobodni da odlučuju šta će prodavati a šta ne. Pored ovog, treba pomenuti i plaćene oglase od kojih mediji žive (i ne samo u Srbiji). Država se nije oglašavala u NIN-u, koji je ceo bio u njenom vlasništvu, ali jeste u novinama u kojima ima samo polovinu akcija dok drugu polovinu drže stranci. Zbog ovakvog iskustva novinari NIN-a teško mogu da se odluče na stvaranje novog medija, čak i pod pretpostavkom da imaju dovoljno kapitala, što je već naučna fantastika. Doduše, država je isto radila i u drugim granama, kao što je recimo građevinarstvo, gde je zažmurila kada su u Srbiji gradile strane firme koje za to nemaju dozvolu (novi Merkator), dok su društvene firme ostajale bez posla, a radnici bez plata. Takvih i sličnih slučajeva ima na pretek. I?

Novinari su mogli da štrajkuju i da odbrane list – reći će neko, i pokazati da ne zna da svako može da bude Leh Valesa i da štrajkuje do mile volje ako sve njegove i troškove njegove porodice preuzme Vatikan, onoliko dugo koliko je to potrebno. A ako ih u njihovom slabašnom pokušaju da odbrane list (što će reći da ga sačuvaju u posedu svih građana) nisu podržale ni brojne kolege, šta bi mogli da očekuju da su krenuli u neku drugu vrstu borbe?

Bilo je i komentara u smislu da je tržište slobodno, pa prema tome, nema nikakvih primedbi na prodaju NIN-a. Pogrešno! Tržište u Srbiji nije slobodno! Ko u to ne veruje, neka proba da kupi neku od firmi koje država prodaje, ili da otvori lanac samoposluga, avio-kompaniju i bilo koje drugo veliko preduzeće koje bi svojom konkurentnošću i ponudom uticalo na snižavanje cena, kao što tvrde (samo u predizbornoj kampanji) zagovornici liberalnog i kapitalizma uopšte kada objašnjavaju šta je to „slobodno tržište“. Time samo pokazuju nepoznavanje tržišta EU i njegovih pravila igre. U Evropi, a i drugde, ne postoji slobodno tržište. Slobodan je samo svakome izlazak na njega sa svojim kapitalom (što u Srbiji nije slučaj), a sve ostalo je pod čvrstom kontrolom države, najvećeg kapitaliste, koji sa manje ili više uspeha i volje brine da ono što bolje funkcioniše i da od toga korist ima bar najveći deo stanovništva (ne u socijalnom već u potrošačkom smislu). Otuda striktne kvote za proizvodnju mleka, mesa, maslinovog ulja, paradajza, krastavca i drugih potrepština, takse, zaštitne carine, briga o cenama, specijalni nameti na visoke profite, kontrola kamata, finansijskih tokova, rigorozna naplata poreza na promet, velike kazne za monopolsko ponašanje, stalna borba protiv korupcije, određivanje minimalne cene rada i dužine radnog vremena. Sve suprotno od onoga što se događa u Srbiji, gde politička klasa slobodno tržište smatra ako ne sopstvenom prćijom, onda bar slamom onog bega u koju mogu da se ušuškaju samo oni koji su joj bliski. Otuda ne treba da čudi utisak da u Srbiji o Evropi i njenim vrednostima najviše i najglasnije govore oni koji je najmanje poznaju.

Iz ovakvog viđenja ekonomije javila su se mišljenja da država ima pravo da proda NIN. O ovakvim stavovima neophodna je duža analiza, ali ako se složimo da je reč o promeni sistema, iz komunističkog u kapitalistički, gde sve iz onog prvog, neefikasnog i lošeg, treba da nestane u korist ovog drugog, savremenog i naprednog, onda se odmah nameće pitanje zašto se u svemu ne postupa na isti način. Primer, Vojvodina je kao autonomna pokrajina komunistička tvorevina, a vidimo da mnogi ljuti kritičari komunizma žestoko brane opstanak takvog njenog položaja. Jasno je da je ovde reč o „antikomunistima sa boljševičkim likom“ kakvih u Srbiji ima mnogo, posebno po tzv. nevladinim organizacijama. No, važnije od ovakve nedoslednosti jeste to što država pre prodaje narodne imovine ima ustavnu obavezu da je čuva i uvećava, i da je ustupi drugom na upravu tek ako ne donosi dobit, i to uz stroge uslove koja će sama nadzirati, sve do nove nacionalizacije. Svedoci smo da su retki takvi slučajevi prodaje, a o neispunjavanju obaveza kupaca narodne imovine uprkos potpisanom ugovoru knjige mogu da se napišu. Država ne bi smela da poklanja ili da prodaje u bescenje, kao što je slučaj sa NIN-om, jer je, pored uglednog imena, reč je i o vlasništvu nad 420 kvadratnih metara poslovnog prostora u centru Beograda, što je sve plaćeno – i ugled i prostor – svega 800 hiljada evra. Kako se došlo do ove ponižavajuće cene kada se na početku procesa govorilo o nekoliko miliona evra, znaju samo oni koji su i vodili prodaju. Za utehu ne može da posluži ni to što je bilo i gorih slučejeva (ras)prodaje narodne imovine.

Iz navedenog ne bi trebalo da se zaključi da su novinari NIN-a u svemu bili bez ikakvog greha. Naprotiv! Bilo je i kod njih nekoliko propusta koje jedna ugledna analitička novina nije smela da dozvoli.

Među prvima jeste neopravdano davanje prostora tzv. nevladinim organizacijama za njihovu propagandu usklađivanja našeg sistema sa proklamovanima „evropskim vrednostima“. Ako pogledamo kakve su te vrednosti, lako ćemo videti da je NVO zabranjen svaki politički rad, da ne smeju da se bave lukrativnim poslovima i da nemaju pristup državnim medijima (a retko i privatnim) osim ako ne rade na humanitarnim poslovima, najčešće u saradnji sa odgovarajućim ministarstvom (za zdravlje, zaštitu dece, bolesnih, životne sredine, itd.). Sve što imaju da kažu iznose preko svojih internet stranica i na konferencijama za štampu o kojima se retko izveštava. NVO ne mogu da daju ocene o stanju u državi, niti da kvalifikuju mentalitet i psihofizičko stanje naroda, a najmanje da mu nanose uvrede. Interesantno je da se kod nas niko od vlasti nije osvrnuo na ove uvrede, jer ako su Srbi „krezuba stoka“, znači li to da su takvi i Srbi koji su na vlasti? Osim toga, finansije NVO su pod stalnom kontrolom i na najmanju nepravilnost sledi krivična odgovornost i zatvaranje takve organizacije. Takođe, ne može da postoji NVO koju finansira neko ko radi ili daje izjave protiv zemlje u kojoj funkcioniše ta NVO. Vidimo da u Srbiji Soroš finansira mnoge NVO i ne propušta priliku da javno istakne zalaganje za bombardovanje naše zemlje i secesiju Kosova i Metohije.

U NIN-u je bilo neopravdano mnogo mesta i za rasprave o navodnoj podeljenosti Srba kao njihovom istorijskom usudu. Čak i kada se radilo o tekstovima iz uglednih pera, oni su imali suštinsku grešku; podela među Srbima nije ni u čemu veća ili izraženija nego što je to slučaj u bilo kojoj zemlji sveta. Dovoljno je navesti „podele“ između Bavaraca i istočnih Nemaca, Francuza sa severa i Korzikanaca, Kvebeka i ostalog dela Kanade, Engleza, Velšana i Škota (gde svako od njih čak ima i posebne fudbalske reprezentacije), Flamanca i Valonaca, Baskijaca, Katalonaca, Španaca, severa i juga Italije, Teksašana i onih iz Njujorka, i ukazati na nepoznavanje stanja u svetu autora ovakvih tekstova. Uprkos razlikama (a ne podelama) Srbi su kao narod, u kritičnim trenucima i za Srbiju i za Evropu, na spoljnom planu iskazali visoku političku zrelost, a na unutrašnjem solidarnost sa manjinama koje žive u Srbiji.

Potvrda za ovakve napise tražila se, nažalost, u kritici srpske kulture i njenoj vasionskoj udaljenosti od „velikih svetskih kultura“ koje bi, navodno, trebalo da nam služe za primer. Naveden je, recimo, primer da se u Srbiji kaže „spava kao zaklan“, što se ističe kao jedan od dokaza da su Srbi „krvožedan narod“. Potpuno se zanemaruje da se u jednom od najvećih dramskih dela na svetu dva lika klade u „funtu mesa oko srca“, da kod Kafke nalazimo da u „stepama sa ogromnim krdima bizona, u kojima se danima i nedeljama ne pojavi nijedan čovek, jedino bezglavo jure crvene kože“, da Espronseda peva „volim groblja prepuna grobova, grob tamo, grob ovamo, ha, ha, ha, ...gde skeleti igraju utakmicu sa lobanjom tek umrlog...“, ili da engleski pesnik Lord Tenison kaže „mrzim Rusiju otkada sam se rodio i mrzeću je dok sam živ“. Umesto odgovora poslužiće refren iz popularne pesme slavnog španskog rokera: „igraću ti na grobu“. Ili ekvivalent za naše „kakvi bakrači“, špansko „kakvo mrtvo dete“.

Bilo je napada i na srpsku muziku, posebno na gusle, arhaičan instrument teškog zvuka koji priziva „najgore duhove srpskog ultranacionalizma“, sa kojim se ne može u Evropu, ni sa alternativom ni bez nje. Ali takvi kritičari nikada ništa slično neće reći za gajde, nacionalni instrument u Škotskoj i na severu Španije, bez koga nema ni privatne a kamoli državne proslave. I još gore, takvi kritičari će 1. januara svake godine sa blaženim osmehom gledati na televiziji prenos novogodišnjeg koncerta iz Beča i poneti ushićenjem aplaudirati završnoj numeri – „Radecki marš“. Na pamet im neće pasti da se pitaju da li je vojni marš baš pravi zvuk za slavlje, da li to budi austrijske nacionalne i imperijalne strasti, a najmanje ko je taj Radecki i šta je u životu uradio pa da bude toliko slavljen.

Propuštena je i prilika da se razjasne neke izjave političara koje su se ticale upravo novinarstva kao profesije. U prvom redu izjava Borisa Tadića nakon poslednjih parlamentarnih izbora: „Sredićemo stanje u medijima“. Šta je to nesređeno u medijima? U kom pravcu će ići „sređivanje“? Ko ima pravo da „sređuje“ medije? Šta će od medija ostati nakon „sređivanja“? Hoće li u tome učestvovati struka ili samo politika? Sada je kasno za takva pitanja, mada ona ništa ne bi izmenila u trci ka stvaranju kulta ličnosti predsednika Srbije, ali su profesionalne obaveze nalagale da se ona ipak postave.

Možda je najveći propust NIN-a bilo prihvatanje novog jezika vlasti. Tu je manje važno ono „procesuiranje“, sticanje „benefita“, „spočitavanje“, „svjetonazor“ ili „očijukanje“, od jezika u tekstovima koji su se odnosili na Kosovo i Metohiju. Tu nikako nije smelo da bude mesta za „predsednika Kosova“, „parlament Kosova“, „vlasti Kosova“ itd. Ako država ne priznaje jednostrano proglašenu nezavisnost Kosova, onda se toga i u pisanju treba držati, svejedno što to zanemaruju pripadnici političke elite, zbog čega ih stalno treba prozivati u medijima. Isto je i sa onim „Kosovo je pod upravom UN“, jer međunarodni zakoni govore drugačije. Bečka konvencija od 23. maja 1969. navodi da je „nevažeći svaki ugovor postignut na osnovu pretnje ili upotrebom sile, a koji krši principe međunarodnog prava“. Kako su strane vojne snage ušle na našu teritoriju? Zašto reći „uprava“ ako je reč o „okupaciji“?

Ovo su bili propusti novinara NIN-a, ali ako ih uporedimo sa propustima u drugim medijima, lako ćemo zaključiti da su u podizanju nivoa profesionalnog analitičkog novinarstva novinari NIN-a ipak bili oprezniji.

Kao argument za ovakav stav, navedimo primer iz drugih uticajnih listova u kojima polovinu akcija i dalje ima država Srbija, a koji u uređivačkoj politici zagovaraju uvođenje „evropskih vrednosti“. Reč je o intervjuu sa Hašimom Tačijem iz Politike u martu ove godine. Ako uzmemo primer demokratske Španije, prijateljske zemlje koja upravo preuzima predsedavanje EU i pozitivno se odnosi prema Srbiji, u njoj se ovakav intervju ne bi smeo da pojavi, pogotovo ne u državnim novinama. Ako bi se to kojim slučajem i dogodilo, svi koji su omogućili objavljivanje teksta potpali bi pod zakon o zabrani širenja terorizma, za šta su predviđene i zatvorske kazne. I to se ne odnosi samo na novinare, već i na sve političke i javne radnike koji ne osude terorizam. Sve dok to ne učine, njima je zabranjen svaki politički rad i javno istupanje. Tako je zabranjeno političko krilo ETE, Eri Batasuna, zatim i druge partije izvedene iz nje, i na kraju su sa izbornih lista skinuti svi kandidati koji su bili pripadnici ovih partija i nisu javno osudili terorizam. Neka se neko seti kada je teroristi Crvenih brigada, IRE ili korzikanskih terorističkih grupa ustupljen prostor u državnim medijima.

Danas se svako proglašava teroristom, reći će već neko. Treba navesti Rezoluciju UN 1160 iz marta 1998. koja osuđuje „sva teroristička dela OVK...“ posle čega nema dileme ko su ljudi koji su vodili OVK. I na tome treba insistirati, jer ako Srbija od mnogih zemalja u svojoj diplomatskoj borbi traži da se poštuje Rezolucija UN 1244, ako poštuje stvaranje suda u Hagu i hapsi i izručuje svoje građane tom sudu, zašto se ne traži poštovanje i ove rezolucije koja jasno ukazuje na to da se su te zemlje odlučile da na Kosovu i Metohiji podrže terorizam umesto demokratije.

Navedene zamerke NIN-u delom ukazuju na nedostatak hrabrosti novinara ovog lista. Ali, ako od njih tražimo tu hrabrost, treba im dati i pravo na strah, budući da smo svedoci strašnih pritisaka, pretnji, premlaćivanja, pa i ubistava „neposlušnih“ novinara, upadanja u redakcije naoružanih grupa, izvrgavanja ruglu i još mnogo čega upućenog novinarima, kao i izostanka zaštite njihove profesije upravo od onih kojima je to osnovna dužnost. Saznanje da ostaju nerasvetljene smrti čak i nedužnih građana koji su učestvovali na legalnim demonstracijama usred grada upozorava da sve može da se dogodi onome ko previše „talasa“.

Komentari vezani za prodaju NIN-a pokazuju da se u Srbiji još uvek teško doživljava napad na duhovne vrednosti. Jer i ranije je bilo prodaja u bescenje narodnih dobara, ali nikada nije bilo toliko nezadovoljstva. A povećana temperatura pokazuje ozbiljnu zabrinutost za neizvesnu budućnost. To je i dokaz da je društvo zrelije od političke elite, što nije ni nov ni jednistven slučaj u političkoj istoriji Srbije. Toj zrelosti su delimično doprineli i novinari NIN-a. Kako će se ovaj jaz između klase na vlasti i naroda prevazići, i koliko će za to biti potrebno snage i vremena, ostaje da vidimo, ali bi u tome jako pomogla ideja da se ponovo stvori nešto kao NIN. Ako negde u Srbiji i postoji takva ideja, nadajmo se da će se realizovati već u ovoj godini, za razliku od stare koja novinarstvu kao važnoj i društveno korisnoj delatnosti nije donela mnogo dobrog.