Početna strana > Rubrike > Politički život > O bojkotu, ili 1000 zašto, 0 zato, jedno kako
Politički život

O bojkotu, ili 1000 zašto, 0 zato, jedno kako

PDF Štampa El. pošta
Mladen Skenderija   
utorak, 03. mart 2020.

Vladavina jeste institucionalizovani oblik moći, ali vladavinu čini međuzavisnost podsistema i mehanizama vlasti. Međutim, kada od međuzavisnosti ostane zavisnost, i kada svi podsistemi i mehanizmi vlasti zavise od jednog čoveka, onda je izvesno došlo do deformacije republikansko-demokratske konstitucije, granične situacije u kojoj demokratija nestaje, a autokratija nastaje.

Umesto da vladavina bude vrsta promocije Ustavnosti, državnosti i prava, kombinacijom brojnih faktora (formacije na vlasti bez ideologija i programa, pasivno civilno društvo, zavisni mediji, nesvesni građani i moralno posrnuli autoriteti...) došli smo do, stranački uzurpiranih institucija u funkciji promocije Jednog čoveka, do institucionalne izgradnje kulta ličnosti Jednog čoveka, Jednog čoveka od koga sve zavisi!

Jedan čovek je proizvod svih nas i On nam se nije slučajno desio.

Ono što je u politici Monteskje nazivao čašću i vrlinom, nije postojalo i na tome je nastao strah kao princip vladavine u više pojavnih oblika  – egzistencijalni strah, strah od padanja pod udar medija bez regulatorne kontrole i mere u iznošenju neistina, strah od mnogobrojnih neimenovanih „spoljnih neprijatelja i domaćih izdajnika“, a čak se i prvi put od devedesetih ponovo servira i spinuje kroz masmedije i monologe pretorijanske garde Jednog čoveka i strah od promena (Ko ako ne On, Možda je sve ovo loše, ali moglo je da bude mnogo lošije, Nije On kriv, Šta On može...)

Fenomenologija straha od promena, pokazuje da lekcije iz bliske istorije nisu naučene, a da populističke autokrate, kad već kontrolišu medije, mogu to obilato da koriste.

Prvi put u istoriji Jedan čovek, onaj od koga sve zavisi i čije ime u pozitivnom kontekstu svako iz vlasti mora da pomene u obraćanju medijima, onaj koji jedini dijalog sa neistomišljenicima vodi kada ih zamisli na skoro svakodnevnim konferencijama za medije, demostrira moć eksplicitnim neuvažavanjem građana, institucija, struka...

On sve zna, on je mera svega, svi smo loši, samo je on dobar i sve što je dobro, dobro je zahvaljujući njemu.

U sedmogodišnjem periodu, rast zaduženosti je nominalno porastao približno koliko i kumulativni rast BDP-a, iako je prosečna zarada viša, a minimalac povećan skoro 40%, zbog povećanja fiskalnih i parafiskalnih nameta standard građana je niži, a privreda manje konkurentna. Ni tu rečenicu, taj podatak glasači ne mogu da čuju.

Slabost koju je pokazao sistem tranzicijom iz nejake demokratije u autokratiju u jačanju, kapilarno se širi u sve sfere društva, od ekonomije do obrazovanja.

Vlast koja ne odgovara na pitanja građana, koja na 1000 zašto daje nula zato, kojoj je navodni poligraf mera istine, od ugovaranja Beograda na vodi i rušenja u Savamaloj, kao prvom pojavnom obliku galopirajućeg kancera na vladavini prava, višegodišnjem kontinuiranom prepakivanju udela vlasništva u medijima u funkciji čvršće kontrole i sadržaja i formi, predanom radu na sistematskom isisavanju novca iz Javnog sektora u stranački bliske krugove, od pomenutog Beograd na vodi, kupovine Kopernikusa, Uredbe o podsticajima stranim filmskim produkcijama, subvencijama, nesrazmerno velikim troškovima za često nepotrebne i preduge radove u gradovima, kupovini novogodišnjih ukrasa u neverovatnim obimima i iznosima, Krušikom, diplomama, doktoratima, dokazanim i nedokazanim plagijatima i prevarama, donatorima Stranke u iznosu koji donatori od stranke dobiju u kešu, nenabrojivim drugim pitanjima na koje jednostavno nema odgovora, a i zašto bi bilo, pita se sigurno Jedan čovek. Pa, snimci ubistava, pljački se u danu u tabloidima objave, a snimka nesreće sa Doljevaca, koji je zabeležen sa najmanje deset kamera i dalje nema. Snimak nije videla javnost, do snimka ni Sud ne može da dođe ali je po njegovom priznanju taj snimak video On!

Osećaj inferiornosti poštene inteligencije sigurno postoji, malo je ideja o kojima u opoziciji postoji saglasnost, a oko bojkota se opozicija podelila na 3 dela: pseudoopoziciju koju predstavljaju ljudi koji rade za vlast, opoziciju koja tražeći svoj put želi da ostane u institucijama sistema, opoziciju koja na graničnu situaciju daje granični odgovor – bojkot svih izbora.

Kako do promena? Najbolje bi bilo da se snage promena ujedine oko nekoliko tačaka jer u ovoj fazi autokratije nema prostora za dijalog nego moraju da se stvore preduslovi za dijalog.

Kako najbrže do promena?

Argumenti za učešće i za bojkot izbora su politički donekle opravdani. Ali, argumenti za izlazak na izbore su potrošeni 2016. godine.

Posle 2016. godine, iako se tada činilo da uslovi za izbore ne mogu da budu još lošiji, opozicija se součila sa ućutkivanjem i u Skupštini i to kroz podnošenje amandamana poslaničkih grupa koje podržavaju vlast, kako bi vreme za amandane bilo potrošeno. Dan za pitanja je dan za ćaskanje poslanika vlasti sa onima koje su izabrali, a ni u odborima opozicija ne može doći do reči. I mediji su pod jačom kontrolom, a institucije još poslušnije.

Poruka je: izlazak na izbore nas odaljava od promena. Izlazak na izbore je garancija još jednog punog mandata za vlast, garancije kontrole svih instrumenata i mehanizama manipulacije biračkim telom i institucijama za predstojeće predsedničke izbore koji dolaze najkasnije 2022. godine.

Dan posle bojkota, pitanje je šta? Ali, sigurno je šta opozicija u slučaju izlaska na izbore radi dan posle izbora – skoro ništa. Legitimitet neslobodnim izborima vlast oberučke prihvata, opozicija dobija mandate, sigurno finansiranje u sledećem periodu, ali dijalog i dalje ne postoji, efektivne i kvalitativne promene u sistemu, društvu, državi su još dalje. Građani ne dobijaju ništa!

Bojkot otvara perspektivu, daje šansu, pokazuje da su političari spremni na žrtvu, izlazak iz institucija i artikulaciju nezadovoljstva građana sa pozicije samih građana, uspostavljaju se preduslovi za civilnu solidarnost, pokreće se reverzibilan proces alijenacije političara od građana, iako su i neki od tih političara koji ulaze u bojkot bili deo negativnih procesa.

Bojkot je odgovor na uzurpaciju svih mogućnosti u kojima se demokratija uvek iznova samopotvrđuje kao učešće građana u javnim stvarima, odgovor na činjenicu da su kampanja i Dan izbora u Srbiji jedan od egzemplara nedemokratije u Evropi u XXI veku.

Protivnici bojkota se glasno pitaju, a mnogi pobornici bojkota latentno: šta bojkot donosi. Odgovor je ponašanje vlasti od kada je „bojkot odneo šalu“, od spuštanja cenzusa na 3% što je dubokodemokratski limit, u odsustvu mešovitih (proporcionalno-većinskih) izbora, usvajanja zakona koji godinama čekaju – poreklo imovine, otete bebe, udeo žena na listama. Mnogi zakoni su mrtvo slovo na papiru, posebno oni koji se odnose na medije i finansiranje stranaka, a verovatno ni ovi zakoni neće doživeti svoju promociju u praksi. Ali, vlast pokazuje nervozu, bojkot je tema i u internacionalnim forumima, bojkot je prst uperen u generator nedemokratije – vlast i, na kraju, Jednog čoveka, čoveka koji je time što se pita za sve nedemokratski i protivustavno odabrao i da bude odgovoran za sve.

Bojkot će sam sebe opravdati, možda i onda kada svi zastupnici bojkota budu najmanje verovali u to.

(Autor je pravno-politički analitičar, diplomirani politikolog, master Javnog prava, 1975. godište, počeo karijeru kao novinar, a od 2002. zaposlen u finansijskom sektoru.)