Početna strana > Rubrike > Politički život > Obaranje komunizma
Politički život

Obaranje komunizma

PDF Štampa El. pošta
Zoran Panović   
sreda, 14. januar 2009.

 (Danas, 14.01.2009)

Znate već onu staru fudbalsku anegdotu koja se pripisuje mnogim autorima, kad se od jednog izvikanog fudbalera očekivao gol, pa kad ga on nije dao dok je to imalo smisla, njegov trener je na pitanje iz publike „dade li ga?, odgovorio „još ga daje“ ili „još ga dava“, zavisno od toga na koji se fudbalski kraj Srbije misli. Ili, možda ste gledali kultnu američku TV seriju „Bekstvo iz zatvora“, gde ste i u trećoj sezoni bili sigurni da „još begaju“.

Ovakva logika je interesantna i za naš slučaj, jer na pitanje šta ti Srbi rade u postistorijskoj 2009. godini, komotno možete odgovoriti da rade ono što su radili i pre 20 godina, dakle „ruše komunizam“. Samo što je to sad tobože jedan mnogo perfidniji posttitoizam. Ali, nije samo problem u umnim glavama, većje problem i kod običnog naroda koji i dalje delom misli da je za ovo što nam se događa kriv, između ostalih, i Kardelj recimo, iako im je taj Kardelj dao fabrike na upravljanje.

Dobro, šalu na stranu, mada činjenica da u godini jubileja - 20 godina od pada komunizma u istočnoj Evropi - mi i dalje rušimo komunizam, pokazuje da nešto ipak duboko antropološki nije u redu. I, što je najciničnije, taj (neo)komunizam ne osećamo tamo gde bi on bio logičan i socijalno prihvatljiv - u sferi „udruženog rada“, jer to se već prodalo i popljačkalo, veću sferi partije, države i civilnog sektora. Namerno kažemo partije umesto partija, jer partijski pluralizam ne bi pametnog čoveka trebalo da zbuni kad su u pitanju strukturalne identičnosti srpskih partija koja ih sve spaja u jedan levijatanski kartel. Srbi su bar imali taj luksuz i tu privilegiju da prvi sruše komunizam u istočnoj Evropi. Znamo šta se desilo. Zato će danas pokušaj desnog konzervativizma teško doneti utehu, jer je jedan konzervativizam ovde većpobedio pre 20 godina, i svaki današnji nosi breme te „pobede“. Jer, danas je teško, i faktički nemoguće, formulisati odnos Srbije prema globalizmu, odnos prema Kosovu, prema Zapadu, EU i NATO, prema Rusiji, bez prihvatanja, makar i nenamernog, dobrog dela stavova prema tim pitanjima koje je donela konzervativna revolucija iz 1989. Zbog tog nasleđa današnji konzervativizam, ma koliko iskreno bio desni, ne može lako da se oslobodi crvene nijanse. Pa čak na neki način i restauratorske uloge prema epohi i vrednosnom sistemu kojeg bi neokonzervativci trebalo da se gnušaju. I, ruku na srce, globalni tokovi idu na ruku organskom jedinstvu dva konzervativizma, gde se u srpskoj sintezi nivelišu i Miloševići Če Gevara, i Maradona i Karađorđe.

Srpska crveno-crna opsesija Putinovom Rusijom ujedno je i satisfakcija za izneverene nade konzervativnog puča protiv Gorbačova. Uostalom, kad bi sproveli anketu među srpskim desnim konzervativcima šta misle o Gorbačovu, možda bi mu neko i kiselo priznao zasluge za rušenje komunizma, mada smo sigurni da bi ga većina svrstala u negativne istorijske ličnosti. Kao što bi Aleksandra Rankovića verovatno dobar deo istih svrstao u pozitivnije ličnosti „jer je imao politiku prema Kosovu“. Ako je ono „srpstvo“ u pitanju, komunizam se, ma koliko bio rigidan, da nekako tolerisati, pa i razumeti. Ako je komunizam kojim slučajem bio liberalniji i kosmopolitski (kao Titov u pojedinim fazama), i bez obzira na činjenice da titoizam nije baš uvek bio u koliziji sa srpskim nacionalnim interesima, čak naprotiv, takav komunizam će se s gnušanjem odbaciti, ili će se još gore njime definisati evroatlantska struja u srpskoj politici. Pri čemu će se, u očajničkoj potrazi za suverenitetom, ignorisati najveći dometi suvereniteta koji su ovi prostori ikada dosegli, a to je period 1948 - 1980. Ili će ishodi ponekad biti i paradoksalni, pa će veliki antititoisti, čak neki i od onih koji su nosili glogov kolac pred Kuću cveća da upokoje vampira, postati i veliki reafirmatori politike nesvrstavanja.

Nakon svega što se desilo od pobede konzervativne revolucije skraja osamdesetih u Srbiji, uključujući i NATO bombe i licemerje Zapada prema svojim saveznicima nakon petooktobarske kontrarevolucije, bar je skepticizam prema Zapadu danas razumljiv. Ne samo kod neokonzervativaca. Ali, pre 20 godina, integracija Srbije u zapadne strukture moralo je biti „nešto što se podrazumeva“, bar onako kako je Leh Valensa definisao tadašnju poziciju Poljske. Bizarno, ali albanski „lenjinisti“ s Kosova su početkom osamdesetih terminološki čašćeni „kontrarevolucijom“ koju je Srbija tek dobila 9. marta desetak godina kasnije. Instinktivno eksplozivno, ali jalovo naspram većuspostavljenog pakta konzervativaca.

Sramota je, stalno ponavljamo, koliko današnji državotvorni konzervativci ignorišu činjenicu da su srpsku državu povratili ne oni, većAlbanci i Bošnjaci glasajući na crnogorskom suverenističkom referendumu. Srbima zaista niko nije kriv što nisu prvi napustili svoju „tamnicu“ Jugoslaviju (a koliko je Rusa ostalo van Rusije nakon raspada SSSR), maskirajući to asimetričnim i konfederalnim manevrima, što su dozvolili da „bečki konjušari“ sprovedu pre njih demokratske izbore, što su negovali kult Rankovića kroz Miloševića, što su svakoga poredili sa Nikolom Pašićem, a nikoga sa Milanom Stojadinovićem, što su se umesto za „malu“ Srbiju sa pijemontskim ekonomskim potencijalom, opredelili za „veliku“ koja je u ishodu ispala tragično krvava parodija balkanske Pruske, i što njihovi „antititoisti“, između ostalog, nisu prvi otvorili arhive, čak ni posle 5. 10. A, bez dosijea i restitucije, takođe nema konzervativizma, većsamo ciničnog postkomunizma.