Početna strana > Rubrike > Politički život > Pad Krajine – zaboravljena veleizdaja koja traje!
Politički život

Pad Krajine – zaboravljena veleizdaja koja traje!

PDF Štampa El. pošta
Igor Marković   
petak, 05. avgust 2016.

Svakog petog avgusta u godini ponavlja se slična slika – širom Hrvatske euforično slavlje, na svim nivoima i uz državno pokroviteljstvo, a u Srbiji mučno i bolno obeležavanje stradanja Srba. Zvanično, naša patnja se odnosi na stradanje 1886 Srba (prema podacima Veritasa) i proterivanje preko 250.000 Srba sa svojih ognjišta, međutim, svi dobro znamo da je bol i mučnina koju tog dana osećaju nacionalno svesni Srbi mnogo dublja i šira od običnog žala za žrtvama.

Retko ko se usuđuje da postavi najlogičnije pitanje: Kako je duplo manja zemlja i višestruko slabija oružana sila od Srbije, odnosno Savezne Republike Jugoslavije, uspela da, kršeći rezolucije Ujedinjenih nacija, dovrši genocid iz Drugog svetskog rata i protera četvrt miliona Srba sa oko 14.000 kvadratnih kilometara teritorije, a da se Beograd nije usudio ni da pošalje makar simboličnu vojnu pomoć Republici Srpskoj Krajini, a kamoli da učini ono što je morao – interveniše i spasi sopstveni narod egzodusa sa svoje viševekovne teritorije.

 Ne otvarajući ovo pitanje, srpska javnost prećutkuje da je pad Krajine doneo Srbima kao narodu, dve stvari koje nikada u svojoj slavnoj istoriji nisu doživeli – vojno poniženje (poraz od duplo slabijeg protivnika) i brutalnu veleizdaju sa najvišeg mesta, od strane nacionalnog vođe.

Primer Jermenije i Nagorno Karabaha – Kako reaguje ozbiljna država u gotovo identičnoj situaciji

O tome kako „Srbija tu ništa nije mogla“, jer je Hrvatska bila međunarono priznata i (tek od 22. maja 1992) punopravna članica UN, apologete tadašnjeg režima nemaju pravo da pričaju, s obzirom da je upravo najveća odgovornost Miloševića bila što nije iskoristio vojnu nadmoć JNA 1991. u periodu dok je Jugoslavija bila međunarodno priznata država, a Hrvtska međunarodno pravno gledano nije postojala i tada rešio srpsko pitanje u Krajini (makar kroz široku autonomiju) i izvršio modifikaciju avnojevskih granica u Baranji i Istočnoj Slavnoji u korist Srbije.

U svakom slučaju, Beograd tokom 1991. i 1992. priznaje odluke Badinterove komisije o raspadu Jugoslavije, povlači vojsku sa teritorije avnojevske Hrvatske i BiH, ne priznaje referendume u Republici Srpskoj Krajini i Republici Srpskoj o prisajednjenju ovih teritorija Srbiji, već formira treću Jugoslaviju (SRJ), u avnojevskim granicama Srbije i Crne Gore (zadržavši time čak i titoističku podvalu da su Srbi i Crnogorci dva različita naroda).

Nakon niza ovih pogubnih, pogrešnih i kukavčkih odluka, rat međunarodno priznate Jugoslavije protiv hrvatskog i slovenačkog separatizma, postao je rat međunarodno priznate Hrvatske protiv „srpskog separatizma“ i međunarodno nepriznate Republike Srpske Krajine.

Vensov plan, potpisan 2. januara 1992, koji nije nudio nikakvo poliičko rešenje, osim povlačenja JNA, tada jedine legalne oružane formacije na teritoriji Hrvatske, sa celokupne teritorije avnojevske Hrvatske, uključujući i Republiku Srpsku Krajinu i dolazak snaga UNPROFOR-a na teritoriju Krajine, kratkovido je prihvaćen od strane Beograda, a odbijen od predsednika RSK Milana Babića, koji je predvideo kakve će katastrofalne posledice ovo indirektno priznanje hrvatskog suvereniteta nad Krajinom, imati po srpski narod na tom prostoru. Zato je Milošević, posredstvom službi bezbednosti, uticao da se sa mesta predsednika RSK ukloni Babić, i dovede njegov poslušnik Milan Martić, koji je sporni plan odmah prihvatio. 

Iako je Vensov plan, potvrđen u rezoluciji 721 Saveta bezbednosti, zabranjivao hrvatskoj vojsci da upada na teritorije Krajine pod mandatom UN (mada isto tako predviđao i razoružavanje Srpske vojske Krajine), jasno je bilo da Republika Srpska Krajina, od povlačenja JNA, ima  samo jednog zaštitnika od nestanka – činjenicu da iza nje stoji srpska država sa 10 miliona stanovnika, demografski, vojno i u svakom drugom pogledu nadmoćnija od Hrvatske.

Sudbina Krajine, koja samostalno nije mogla da se meri sa Hrvatskom po vojnoj snazi, a kamoli po ekonomskim i demografskim parametrima, isključivo je bila u rukama vlasti u Beogradu. Koliko je ostalih 9 miliona Srba iz SRJ i RS bilo spremno da je brani, toliko je Krajina mogla opstati.  

Na sličan način, sudbina samoproklamovane republike Nagorno-Karabah (oko 150.000 stanovnika) od početka sukoba sa Azerbejdžanom, kome po međunarodnom pravu pripada, zavisi isključivo od Jermenije i njene spremnosti, snage i hrabrosti da ovu jermensku teritoriju odbrani.

Kada je 10. januara 1994. Azerbejdžan pokrenuo veliku ofanzivu sa ciljem zauzimanja severne polovine Nagorno-Karabaha i počeo da niže uspehe, Jermenija je u Karabah poslala svoje regularne vojne snage, pripadnike policije i izvršila mobilizaciju svih vojno sposobnih lica, koji su odmah poslati na front.

Upuštajući se u otvoren rat protiv, demografski i vojno, dvostruko nadmoćnijeg Azerbejdžana, uz realan rizik da će sa druge strane doći do napada Turske, Jermenija je, ne samo odbranila Nagorno Karabah, nego i potisnula neprijatelja daleko iza početne linije razdvajanja, tako da je uskoro Azerbejdžan inicirao sklapanje primirja jer je Jermenima čak bio otvoren put do Bakua, dok je vojska Azera bila u rasulu. Primirje, kojim je vojni sukob zamrznut, potpisano je u Biškeku 5. maja 1994, uz posredstvo Rusije kao medijatora i do danas je na snazi.

Nažalost, avgusta 1995, srpski režim je, u sličnoj situaciji, učinio sve suprotno od Jermenije godinu i po dana ranije. Umesto hrabrosti i odlučnosti, pokazao je kukavičluk, javašluk i bezidejnost.

Suštinsko odsustvo bilo kakvog cilja i strategije, uz politički amaterizam, dovelo je do toga da se hrvatska ofanziva i srpski porazi nisu završili samo na padu Republike Srpske Krajine. Ubrzo potom, pala je i Bosanska Krajina, po etničkom sastavu „najsrpskija“ teritorija u Bosni i Hercegovini, a hrvatska vojske zauzela je čak i neke ruralne delove grada Banjaluke, dok je srpska vojska odmarala po kasarnama od Sombora do Vranja.

Velikodušnost prema Tuđmanu u ovim mesecima, nije Miloševiću pomogla ni da zadrži makar Baranju i Istočnu Slavoniju – i to je morao predati Erdutskim sporazumom, što samo potvrđuje tezu o državničkoj nesposobnosti i nepostojanju bilo kakve strategije u tim prelomnim godinama za sudbinu srpskog naroda.

Primer Grčke – „Suđenje šestorici“ za veleizdaju zbog sunovrata u Maloj Aziji 1922.

Nagli gubitak velike teritorije koje su Srbi nastanjivali nekoliko stotina godina možda najviše podseća na 1922. i egzodus Grka iz Male Azije, prostora na kojem su živeli nekoliko milenijuma.

Grčka armija je u ratu neoprezno zašla suviše duboko u Anadoliju i raširila liniju fronta toliko da su rezervni položaji ostali nezaštićeni. Kada je 26. avgusta 1922. Kemal paša Ataturk pokrenuo kontraofanzivu i naneo poraz Grcima u bici kod Dumlupinara, usledilo je rasulo u grčkoj vojsci i ubrzano haotično povlačenje, tako da su u roku od dve nedelje turske snage zauzele kompletnu grčku teritoriju u Maloj Aziji, zauzevši Smirnu 9. septembra 1922.

Već 11. septembra oborena je vlada u Atini, a 14. septembra kralj Konstantin je primoran da abdicira i napusti zemlju. Mesec dana kasnije počelo je „Suđenje šestorici“ – suđenje za veleizdaju pripadnicima vojnog i političkog vrha Grčke u periodu rata protiv Turske. Na smrt su osuđena i pogubljena tri premijera Grčke u periodu 1921-1922 (Dmitris Gunaris, Petros Protpapadakis, Nikolas Stratos), ministar spoljnih poslova Georgis Baltazis i general Georgis Hatzianetis, dok je princu prestolonasledniku Andreju smrtna kazna kasnije preinačena u proterivanje i doživotnu zabranu ulaska u Grčku.

Iako ovi ljudi nisu bili nikakvi izdajnici – nisu glumili „faktor mira i stabilnosti“, nisu indirektno priznali suverenitet Turske nad grčkom Malom Azijom, nisu tvrdili da nemaju ništa sa ratom koji se vodi u Anadoliji, već su se svim raspoloživim sredstvima borili za tu teritoriju kao za deo Grčke, razmere nacionalne katastrofe su bile tolike da su, zarad nacionalnog dostojanstva, morali snositi odgovornost i za takav strašan poraz platiti glavom.

U Srbiji 1995. nikome nije palo ni na pamet pokrene pitanje odgovornosti za katastrofu u Krajini – ni Vojsci Jugoslavije (koja se, po naređenju, besposleno nalazila na teritoriji SRJ, umesto na frontu), ni narodu, ni režimu. Umesto toga, pristupilo se kolektivnoj relativizaciji poraza i pravdanju veleizdaje, a glavni vinovnici veleizdaje iz 1995. kasnije su stekli oreol „nacionalnih heroja“ zbog „njihovog držanja u Hagu“(!?) i zato što su, navodno, „oni posle njih bili još gori“.   

Nacionalni interes mora biti iznad kulta ličnosti vladara

Posledice pada Krajine su višestruke i dalekosežne, a najteže posledice ostavlja upravo to što su sraman poraz i veleizdaja u srpskom javnom mnjenju prećutani, potisnuti i na neki način legitimizovani, čime je usvojen opasan presedan za kasnije vođenje nacionalne politike. 

Neki se i danas sprdaju sa dalekovidom porukom „Beograd se brani u Kninu“, koja se nažalost pokazala kao potpuno tačna. Nakon pada Knina, uskoro su izgubljeni (ili poklonjeni) i Drvar, Baranja, Vukovar, Srpsko Sarajevo, Podgorica i cela Crna Gora, Kosovo i Metohija, a od 2013. i Severna Mitrovica i Ibarski Kolašin. Sve nekako „podrazumevajući se“ i uglavnom bez previše pompe, jer, ako smo tako mirno prihvatili onakav pad Krajine, zašto ne bismo prihvatili i sve ove potonje poraze, izdaje i kapitulacije.

Beogradski režimi su, takođe, od 1997. do 2006. mirno posmatrali proces razvlašćivanja i postepenog ukidanja Republike Srpske, uglavnom uz pravno i političko nasilje „visokog predstavnika“ (ovu temu, inače, niko u Srbiji ni tada ni kasnije nije aktuelizovao), i, da se u Banjaluci nije pojavio Dodik, koji je ovaj proces naglo prekinuo i zamrznuo, Srbija bi verovatno mirno prihvatila i konačno ukidanje RS i stvaranje unitarne BiH.

Da bi se sve pomenute kapitulantske i defetističke tendencije zaustavile, neophodno je vratiti davno izgubljeno nacionalno dostojanstvo i ponos, što uključuje i jasnu osudu svih pogrešnih, oportunističkih i neretko direktno izdajničkih poteza režima u periodu 1991-1995, čiji je konačni rezultat bio zakucavanje Srbije u Brozove avnojevske granice – upravo ono što smo prilikom raspada Jugoslavije nastojali po svaku cenu da izbegnemo.

Pre svega, neophodno je osuditi izdaju Krajine 1995. kao nesumnjivo najsramniji čin nekog srpskog državnika u istoriji, jer je tim činom – mirno posmatranje kako duplo slabija država ubija i proteruje tvoj narod – zapravo obesmišljeno postojanje srpske nacionalne države.

Ukoliko buduće generacije budu ikada nameravale da nešto od pomenutih izgubljenih teritorija vrate u srpski nacionalni korpus, to sigurno neće moći da se uradi uz veličanje ličnosti koje su – svesno ili nesvesno, s namerom ili zbog gluposti i pogrešne procene, te istorijske srpske teritorije prodavale i poklanjale neprijatelju. 

 

Od istog autora

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner