Početna strana > Rubrike > Politički život > Pajtić – jedna karijera
Politički život

Pajtić – jedna karijera

PDF Štampa El. pošta
Slobodan Antonić   
petak, 27. februar 2009.

 

U sklopu kontroverzi oko Statuta Vojvodine jedno od pitanja koje se najčešće postavlja jeste – zašto Tadić ne smeni Bojana Pajtića? Jer, upravo je Pajtić glavni krivac što se Tadić danas našao u problemu. Pajtić je, naime, držao Tadića u uverenju da je usvajanje Statuta rutinski korak koji će doneti još jedan lak poen za "evroreformske snage". Verovatno da je nacrt Statuta, pre objavljivanja, dostavljen i u Andrićev venac, ali su ga tamo samo površno pogledali. "Pajtić zna šta radi", sigurno se mislilo tamo, a umirujuće su delovale i izjave "velikog ustavnopravnog stručnjaka", Svetozara Čiplića, da je "Statut savršeno u skladu sa Ustavom".

Ali, najpre su analitičari počeli da govore da je Statut, po svojim objektivnim političkim posledicama, "uvod u (kon)federalizaciju Srbije". Zatim je većina pravnih stručnjaka pokazala da je Statut "u frapantnom raskoraku sa Ustavom". Onda je SPC izdala zabrinuto i opominjuće saopštenje. Na kraju se čak i uspavana opozicija počela meškoljiti. Statut je doveo do podele i u vladajućoj koaliciji, i u Demokratskoj stranci. I odjednom, ono što je izgledalo kao "rutinski korak u modernizaciji i evropeizaciji", postala je košmarna glavobolja za DS i Tadića.

Logičan izlaz iz ovih okolnosti bio bi da se Statut vrati na popravku u Skupštinu APV. Ali, moraće se postaviti pitanje – ko je odgovoran za to što se DS obrukao ovako grotesknim, ali opasnim dokumentom? Jedini odgovor morao bi biti – pokrajinski DS, odnosno Bojan Pajtić. Oni su sastavili amaterski loš tekst, oni su ga poturili beogradskoj centrali (koja im je na reč poverovala da je sve u redu), oni su ubedili novosadske socijaliste da ga podrže, oni su ga provukli kroz skupštinu APV... I jedina razumna posledica te nesumnjive odgovornosti bila bi smena Pajtića i raspuštanje Pokrajinskog odbora – ili bar podrška ne-pajtićevskoj struji u vojvođanskom delu DS.

Ali, toga nije bilo. Sve što se moglo videti bilo je da Pajtić i dalje hvali Statut, da pristaje "samo na pomeranje zareza", i da njegova moć severno od Save i Dunava deluje neokrnjeno. Zašto Pajtić nije osetio nikakve posledice svoje greške? Zašto Tadić nije jasnije iskazao svoje nezadovoljstvo? Odgovor leži u tome što je Pajtić u Novom Sadu znatno jači nego što se to posmatračima iz Beograda čini. On je gotovo deset godina puštao korenje među političko-ekonomskom elitom Vojvodine. Kao predsednik Izvršnog veća APV, još od 2004, on se čvrsto povezao sa mnogim poslovnim ljudima. On je davao posao ne samo preduzetnicima, već i pripadnicima lokalne elite, koji su želeli da napreduju u pokrajinskoj administraciji. I u tih pet godina, Pajtić je postao glava jedne jake interesno-političke mreže.

Njegov glavni suparnik u APV bio je Goran Knežević, zrenjaninski gradonačelnik još od 2000. Knežević se pokazao kao vešt opštinski menadžer, privukavši u Zrenjanin strane investitore. Zrenjanin je, za njegove uprave, proglašen za "grad budućnosti", "grad sa najdinamičnijim razvojem u Srbiji" i za "grad sa najpovoljnijim uslovima za strane investicije", a sam Knežević je dva puta bio nagrađen titulom "gradonačelnika godine". Zato je Knežević, 11. maja 2006, izabran za predsednika Pokrajinskog odbora DS-a za Vojvodinu. Na opšte iznenađenje, on je 23. maja 2007. podneo ostavku. Zvanično objašnjenje iz PO DS-a je bilo da je u pitanju Kneževićev lični čin, pošto je procenio da "nije moguće na efikasan način davati doprinos investicionom ciklusu u Pokrajini i voditi pokrajinsku organizaciju u isto vreme".

Međutim, javnost je iza Kneževićeve ostavke prepoznala političko neslaganje sa Bojanom Pajtićem. Knežević se, najpre, te 2007. godine, nije složio sa "reformom" izbornog sistema u APV, koju je gurao Pajtić. Pajtić je, naime, bio zamislio da u proporcionalno biranom delu vojvođanske skupštine 20 posto mesta bude rezervisano za predstavnike nacionalnih manjina. Time bi, računao je Pajtić, "evro-reformske snage" imale stalnog i jakog koalicionog partnera, koji bi im omogućio da večno budu na vlasti naspram "srpskih nacionalista". Ako ste Srbin, bio je zamislio Pajtić, vi ćete na izborima da ubacite jedan listić u većinsku, a jedan u proporcionalnu kutiju. Ali, ako ste Mađar ili Hrvat, trebalo je da dobijete još jedan birački listić, kojim ćete birati posebnog predstavnika u Skupštini Vojvodine. Ova Pajtićeva zamisao, baš kao i njegov Statut, bili su protivustavni. Konkretno, bili su u suprotnosti sa članom 52 Ustava koji propisuje «opšte i jednako izborno pravo». To što ste Mađar, naime, ne može vas privilegovati da glasate dva puta: jednom, kao građanin za, recimo, DS, a drugi put, kao Mađar, za SVM, a da vaš komšija Srbin može glasati samo jednom, i to samo kao građanin. Zašto bi Mađari imali dva predstavnika, jednog u delu skupštine gde su stranke, a drugog u delu gde su nacionalne manjine, dok bi Srbi imali samo jednog predstavnika u stranačkom delu skupštine?

Knežević je, naspram takvog, Pajtićevog modela, izneo ideju da se o eventualnoj izmeni izbornog sistema usaglase predstavnici svih stranaka u pokrajinskoj skupštini – i vladajuće, i opozicione stranke. On je javno, kao šef demokrata za Vojvodinu, pozvao opoziciju na dogovor. To je Pajtića razbesnelo. Odmah sutradan, odbacio je Kneževićevu izjavu i ponovo insistirao na tome da se promena izbornog modela dogovori isključivo sa predstavnicima nacionalnih manjina. Nedugo nakon toga, Knežević je podneo ostavku.

Da je Knežević otišao zbog političkog sukoba sa Pajtićem videlo se i iz njegovog naknadnog pisma javnosti o razlozima ostavke1. U tom pismu Knežević je naveo da je on želeo da naglasak delovanja DS u APV stavi na "unapređenje ekonomije", "a ne da nam doveka najvažnije pitanje bude ustavni položaj Vojvodine, i pitanja poput onog da li će Vojvodina imati predsednika, hoće li se članovi pokrajinskog izvršnog organa zvati sekretari ili ministri, i njima slična". Takođe, protestovao je Knežević, "ne možemo mi biti veći katolici od pape, odnosno veći autonomaši od autonomaša. Bar trećina Vojvodine prirodno gravitira ka Beogradu", objašnjavao je Knežević, "pa joj jačanje pokrajine, a time i Novog Sada kao administrativno-političkog centra, ne ide u prilog. Naša stranka, umesto da se takmiči s regionalnim strankama na polju autonomaštva, trebalo bi snažnije da se založi za jačanje lokalne samouprave, jer je to u interesu svih građana".

Ovo je bila jasna politička alternativa Pajtićevoj kripto-autonomaškoj strategiji. Ali, Kneževića je, izgleda, mrzelo da se nosi sa Pajtićem, jer je u svom Zrenjaninu pravio lepe pare. Zato je valjda i bio rešio da se povuče. Onda je usledio konačni udar za Kneževića: njegovo hapšenje, 1. oktobra 2008, "zbog zloupotrebe službenog položaja"2. Kneževićevo hapšenje snažno je odjeknulo u pokrajinskoj nomenkalturi i odmah dovedeno u vezu sa Pajtićem3. Bilo da je Pajtić stvarno stajao iza toga ili ne, rezultat je bio isti: Pajtićev najopasniji konkurent u borbi za mesto prvog čoveka Vojvodine uklonjen je. Pajtić je ostao sam, sa svojom ekipom koju su činili republički ministri Svetozar Čiplić i Oliver Dulić, kao i Dušan Elezović, novi šef pokrajinskog odbora DS-a. Pajtić više nije imao suparnika. Od sada je, u Vojvodini, imao samo saradnike, pomagače i poslušnike.

U čemu je bila tajna ovog nesumnjivog Pajtićevog političkog uspeha? Tajna se krila u Pajtićevoj sposobnosti veštog prikrivanja, kao i u instiktu da u pravo vreme ume da pređe na stranu jačeg. Pajtić se, naime, 15 godina bavio glumom (od karijere profesionalnog glumca odustao je, kako sam kaže, zbog "egzistencijalne ugroženosti ove profesije"4). Tu je naučio je da bude uverljiv šta god da govori – osobina koja je, naročito za političara, od presudne važnosti. Kada su, 22. jula 2003, demokrate u Skupštini Srbije glasale karticom Nede Arnerić, Pajtić se nalazio na mestu šefa poslaničkog kluba DOS-a. Opozicija je reklamirala izbornu krađu, ali je Pajtić samouverno izašao pred novinare i objasnio im da je lično od Arnerićeve dobio taksi račune od Bodruma do Istanbula, zatim izjavu službenika iz aerodromskog VIP salona u Istambulu, kao i avio-karte, koji dokazuju da je ona iz Bodruma, leteći preko Istambula, ipak došla na glasanje u Skupštinu5.

Ovako gruba i direktna laž, i pored kasnijeg demantija i izvinjenja predsednika Tadića, ostala je nekažnjena. Razlog tome je, najpre, bila Pajtićeva već spomenuta sposobnost prikrivanja, odnosno veština da se pravi politički bezopasnim. Time je on, naime, uspešno uspavljivao opreznost svojih nadređenih, ali i suparnika. Pajtić je, dakle, sa svojom slatkorečivom i maznom klajneburgerskom retorikom izgledao bezopasno. Stoga Tadić nije nalazio za shodno da troši energiju na njegovo uklanjanje.

Takođe, drugi razlog što je Pajtić preživeo bila je njegova već pomenuta veština priklanjanja pobedniku. To se videlo već 1999, kada je, u veoma neizvesnoj trci za predsednika DS-a između Slobodana Vuksanovića i Zorana Đinđića, dobro procenio ko će da pobedi, a zatim otvoreno stao uz budućeg predsednika6. Pajtić je, takođe, na mesto šefa poslaničkog kluba, došao kao provereni član tvrdorukaške frakcije DS-a, koju su oličavali Zoran Živković i Čedomir Jovanović. Ali, kada je video da Tadić odnosi prevagu, Pajtić je svoje dojučerašnje političke prijatelje hladnokrvno napustio i mirno se priključio Tadićevoj ekipi. Iako ga je upravo Zoran Živković, docnije, označio kao najodgovornijeg za manipulaciju poslaničkim karticama7, Pajtić je ne samo politički preživeo. On je brzo napredovao, čak do mesta Predsednika IV Vojvodine!

Ovaj vešti 39-godišnjak danas se kune u vernost Tadiću i u jedinstvo Srbije. Ali, on je i sam priznao da "kada je pitanje osetljivo, trudim se da izbegavam istinu" (Vreme, 29. maj 2008)8. Dok, dakle, slatkorečivo plete o "Vojvodini koju niko neće da odvoji od Srbije", samo Bog zna šta mu je u glavi. Čak i ako Tadić bude rešio da ga se oslobodi, to neće biti lako. Iza Pajtića stoji jaka mreža lokalnih ekonomskih moćnika i još jača podrška nekih stranih ambasadora i njihovih NVO ispostava. Otvoreni sukob Tadić-Pajtić mogao bi u ovom trenutku, možda, i da pocepa Demokratsku stranku u Vojvodini. To bi moglo imati šire i opasnije reperkusije naročito ako bi se čitava stvar prikazala kao još jedan sukob "evropskih regionalista i multikulturalista", sa "nacionalističkim centralistima". Pošto Pajtić u ovom trenutku drži medije u APV, takva interpretacija toka događaja lako bi mogla da odnese prevagu.

Sada se tek vidi koliko je Tadić pogrešio što u Vojvodini nije održavao nekog ozbiljnijeg suparnika Pajtiću. Taj suparnik bi, u ovom trenutku, Tadiću dobro došao da postepeno potisne Pajtića, bez ozbiljnijih stranačkih i institucionalnih lomova. Međutim, Tadić je odviše potcenio Pajtića, odviše je verovao da je Pajtić slab i da će ga lako kontrolisati. Ali, "prilika čini lopova". Pajtić je brzo shvatio koliko su pokrajinske institucije pogodne za pretvaranje u politički feud. Poželeo je da tim ustanovama obezbedi još više nadležnosti. Tako se našao u glavnom toku autonomaško-secesionističkog pokreta, koji je počeo da nosi i njega i pokrajinski DS. Logika institucija, logika političkih procesa, sada Pajtića gura da ide i dalje. On je ušao u sukob i sa Tadićem, i sa državotvornim strankama, i sa Srpskom pravoslavnom crkvom i sa nacionalnom elitom... Taj sukob se možda trenutno i može izgladiti. Ali, on teško može da se završi tako da i Pajtić i Srbija pobede.

Pajtićev uspeh značiće dalje slabljenje Srbije – mada Pajtićevo uklanjanje neće nužno voditi i jačanju našeg državnog jedinstva. Pajtić i njegov zlokobni Statut moraju biti što pre politički neutralisani. Ali, nije dovoljno politički ukloniti Pajtića. Neophodno je ukloniti čitavu institucionalnu osnovu, koja neprestano rađa autonomaštvo i secesionizam. Ta institucionalna osnova uzdrmana je Ustavom iz 2006. godine. Ali, da bi ona bila do kraja eliminisana, nužno je doneti Statut APV veran Ustavu, kao i regionalizovati i decentralizovati APV tako da od nje nikada ne može da se konstruiše nekakva paradržava. Političko uklanjanje Pajtića možda i može da se završi za par meseci. Ali, političko uklanjanje institucionalnih osnova autonomaškog secesionizma jeste proces koji će tražiti mnogo više vremena, pameti i veštine.

2. Knežević je osumnjičen "da je, pod unapred dogovorenim uslovima, izbegavajući propisanu zakonsku proceduru i po cenama znatno nižim od tržišnih, uzimao u dugoročni zakup na 99 godina gradsko građevinsko zemljište na najatraktivnijim lokacijama užeg centra Zrenjanina, a zatim ih po znatno višim cenama prodavao drugim pravnim licima. Na taj način je, recimo, izgrađena OMV pumpa". http://www.naslovi.net/2008-10-02/dnevnik/uhapsen-gradonacelnik-zrenjanina-goran-knezevic/846557 [^]
5. "Vreme", 662, 11. septembar 2003. http://www.vreme.com/cms/view.php?id=351902[^]
 

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner