Politički život

Pomirenje

PDF Štampa El. pošta
Nenad Bjelanović   
sreda, 05. novembar 2008.
Novine odavno ne čitam, ali sam čuo da je potpisan nekakav pakt o pomirenju dve Srbije između Borisa Tadića i Ivice Dačića. Veliko je pitanje da li je ono uopšte bilo potrebno. Srbi hoće bolju budućnost, a ko će im je doneti, sasvim im je svejedno. Tadić, Vučić, Ćilas, Toma ili Ivica, većini birača je svejedno. Stoga, ovo pomirenje, pretežnim delom, ostaje na nivou stranačke patetike, i zadovoljava onaj manji broj ljudi koji još drže do pravoverja u politici. 

 

Kritike upućene Tadiću bile su opravdane, jer je svakom pojmu pomirenja imanentno izvinjenje. Izvinjenje SPS-u? Za urušavanje svih sistema države, paralisanje društvenog života ili diletantsku spoljnu politiku? I SPS bi imao štošta da doda na svoj spisak, sa svoje tačke gledišta: u bescenje je prodato nekoliko velikih društvenih preduzeća, ostvaren ranije nezamisliv rast cena osnovnih životnih namirnica i višestruko uvećan spoljni dug.

Uglavnom, svi se ponašaju kao da je političko licemerje na samo tolerisana politička osobina, već i poželjna vrlina. Otvoreno govoreći, ne znam zašto su ustaški zločini nad Srbima manja prepreka za izvinjenje od svih nevolja, tragedija i katastrofa Miloševićeve parlamentarne diktature. Ipak, možda ovo pomirenje donese i neko dobro. Stoga se nadam da će obojica održati reč. U ovoj zemlji podela premalo je pomirenja da bismo, možda prvom u nizu, gledali u zube. 

Mada, imamo razloga da se najgorem nadamo. Možda će samo uloge biti promenjene. Toma i Vučić izvršili su rokadu sa DSS-om i približili se centru, čime su Koštunica i društvo otišli na krajnju desnicu. Koštunica se vraća tamo gde ga njegov lični politički profil nužno vodi, a odakle se nikada nije ni pomerio. Menjale su se samo spoljne političke prilike, njegova stranka ostala je netaknute ideologije od osnivanja do danas. Jedna dosledna nacionalna i moralna politika mora vas odvesti na kraj političkog spektra, ako vam je zemlja u tranziciji, a isuviše je slaba da se odupire svim „kompromisima“ koji joj se nude. 
 
Surova je istina da demokratska Srbija nema bolji status na zapadu od Miloševićeve. Samo se političke ucene iznose sa više licemerja.

Uvek će se naći neko „razuman“ ko smatra da je bolje ponuđeno prihvatiti, nego inatom rizikovati i to malo ponuđenog. Takođe, politička scena je ušla u neku fazu zrelosti, tj, izašla je iz početne, kritične faze kada se odvijala borba političkih polova; politika je bila strasnija, vatrenija i uzbudljivija. Bili smo ubeđenja da smo, svrgavanjem Miloševića, stekli pravo da određujemo sopstvenu sudbinu. Trebalo nam je nekoliko godina da shvatimo u kojoj je (frapantnoj) meri naša unutrašnja politika određena spoljnopolitičkim pitanjima.  

Trenutno, situacija mnogo više pogoduje kompromisnim političkim platformama, nego onim sa strogo formulisanim principima. Naprosto, narod oseća da nema snage da iznese bilo kakav jači pritisak na zemlju, prouzrokovan našom odanošću međunarodnom pravu. Naravno, Koštunica će reći da on nije principijelan po pitanju Kosova iz moralnih, već iz razloga političke procene. Jednostavno, ne možete očekivati da se neko drugi drži principa koji trenutno vama idu u korist, ako ih odmah relativizujete svojim kompromisnim držanjem u spoljnoj politici zemlje.  
 
Ali, narod želi da odahne od prepirki i trvenja sa svetom. Samo, imamo li svest da to neprekidno uzmicanje može da nas odvede do ivice moralne provalije i ekonomskog nogdauna ili smo samouvereni da naša trenutna nacionalna politika nužno vodi u ekonomski prosperitet i blagostanje? 

Trenutno, srpski politički establišment podseća na crnog boksera koji se probija ka vrhu sredinom prošlog veka u SAD. Trpi uvrede publike, potcenjivački stav zvaničnika bokserskog saveza, kradu mu se stvarne pobede i izmišljaju lažne krivice. Nema kome da se žali, nada se da će trpljenjem i vrednim treningom uveriti ljude iz Saveza da je dostojan njihove pažnje. Nada se da će neuzvraćanjem uvreda probuditi njihovu moralnu i hrišćansku svest i da će njihove reči o verskoj i rasnoj toleranciji postati stvarni odraz njihovog osećanja, a ne duga političkoj korektnosti.  

Nada umire poslednja; zar je to jedino što nam je preostalo? Imamo li realnijih pokazatelja za osnov naše vere u bolju budućnost? Koliko je nada u Evropu opravdana, s obzirom na to koliko je puta bila izneverena? Ko je pozvaniji od nas da spasava našu budućnost? Istorija neće pozvati Evropu na odgovornost za konačnu sudbinu Srbije. Ako smo Evropi potrebni samo zbog geografske i ekonomske zaokruženosti, zašto nije ceo post-jugoslovenski prostor već primila u svoje granice?  
Postoje tri razloga, prema uveravanjima evropskih zvaničnika: prvo, nismo spremni. Ja kažem: nećemo ni biti. Treće, brže bi se reformisali u samoj Uniji. 

Izgovor da nismo dovoljno spremni poništen je prijemom Bugarske.  

Drugo, nijedno balkansko društvo nije sposobno da se suštinski reformiše u roku od nekoliko godina. Reforme kao uslov prijema možda su prevashodno politički mamac, pored toga što su realni uslov integracije u evropski ekonomski i pravni sistem. Šta ako je glavni motiv odlaganja prijema u članstvo dalja teritorijalna prekompozicija Balkana, koja se odvija, sa kraćim prekidima, ali kontinuirano, od 1991. godine? Proces prekomponovanja Balkana, pravilnije je nazvati prekomponovanjem srpskog etničkog prostora ili da uzmemo malo širu definiciju, srpske interesne sfere.  

Imamo li snage da se odupremo daljoj dezintegraciji srpske države? Odgovor je porazan. Nemamo snage, ni volje, ni ambicije. Duboki žal za Kosovom brzometno je minuo srpskim duhovnim bićem. Ostala je uvređenost. Hoće li ovaj narod imati moralne, psihološke i životne snage da ostvari novi kosovski ciklus i u umetnosti ostane svoj ili će se izgubiti u modernoj supermarket civilizaciji u kojoj kultura i umetnost imaju marginalni status?