Početna strana > Rubrike > Politički život > Pomozimo nevoljniku
Politički život

Pomozimo nevoljniku

PDF Štampa El. pošta
Veljko Đurić Mišina   
četvrtak, 26. januar 2012.

Tekst „Zašto sam protiv Borisa Tadića“, koji sam objavio 24. juna 2004. u dnevnim novinama InterNacional, to jest uoči drugog kruga izbora za predsednika Srbije, kada su kandidati bili Boris Tadić i Tomislav Nikolić, pisao sam kao podršku ovom drugom, to jest protiv Tadića. Svrstao sam se protiv Tadića iz razloga što je iza njega tada stajala gomila stranaka, nevladinih organizacija i pojedinaca, nacionalne manjine, mafijaški krugovi... Napisao sam da će Tadić, u slučaju da pobedi na izborima, doprineti da se Srbija u svakom svom segmentu uruši.

Danas, gotovo osam godina posle, svrstavam se protiv Tomislava Nikolića, a za Borisa Tadića! Dozvolite da razjasnim.

Danas su uz Nikolića raznorazne izbegličke organizacije, stranački radio, stranačke novine, pojedinci... Iza Borisa Tadića je samo „mala“ obaveza koju mora da ispuni do kraja mandata. Upravo ta obaveza ga je stavila na velike muke. Jednom rečju, u velikoj nevolji je! A ja volim da se svrstavam na stranu nevoljnika. Eto, zato sam na njegovoj strani u ovim predizbornim mesecima! Ostalo je da nabrojim šta je od obećanja završio. Stoga molim za još malo pažnje.

Pre osam godina nisam mnogo znao o aktivnostima pripadnika obaveštajnih službi i diplomatskih činovnika ambasada Sjedinjenih Američkih Država i njima bliskih država među raznoraznim ličnostima političkog života Srbije. Danas sam u prednosti jer Internet omogućava, između ostalog, da čitam onih 850 depeša američkih diplomata iz Beograda od 2004. do 2010. godine. Baš u pojedinim od tih depeša, lako je naći izvor Tadićevih muka: obećao je mnogo, ali obećanja nije ispunio do kraja. Kako je narod u međuvremenu donekle sazreo i shvatio sadržaj diplomatskih depeša, počeo je da traga za načinom kako da ih kazni, pa su muke Tadićeve i njegovih bližnjih još teže. A kad je čovek u mukama, treba ga pomoći!

Tadić je po nalogu prijatelja iz ambasada rekao Srbiji: „I Kosovo i Evropa“, ali od toga do kraja 2011. godine ne bi ništa. Njegove molbe činovnicima ambasada, da pre izbora u Srbiji ne proglašavaju Kosovo nezavisnom državom, sada pokazuju političku nezrelost koja se iskazala kroz tvrdnju da samo on može da ispuni obećano. Angloameri nisu bili toliko tvrda srca, pa su ga doveli za govornicu Ujedinjenih nacija i dozvolili mu da kaže da „Srbija nikada neće priznati nezavisnost Kosova i da će štititi svoju teritorijalnu celovitost i suverenitet korišćenjem svih dostupnih demokratskih sredstava, pravnih dokumenata i diplomatskih metoda“.

Doduše, Angloameri su posle izbora u Srbiji proglasili Kosovo nezavisnom državom i naterali jedan deo svetskih država da priznaju to njihovo delo. Da Tadićeve muke postanu još teže postarala se nešto kasnije Angela Merkel, kada je došla u Beograd da mu kaže da je Evropa još daleko! Jednom rečju: Ni Kosova, ni Evropa!

Tadić ni obećanje o postepenom ulasku Srbije u NATO nije do kraja ispunio. Tako su njegove muke postale još teže.

U međuvremenu su Angloameri pripremili plan pod nazivom „Strategija K-1“, o pripremi srpske javnosti da lakše „prihvati“ njihov prijateljski gest u Prištini. Malo ih je brinuo Tadić, jer se njihovom voljom našao između nacionalno-državne izdaje i neispunjenja obećanja.

Tadićevo prihvatanje raznoraznih „savetovanja“ o pridruživanju NATO-u, prihvatanje misije Euleksa na Kosovu, prihvatanje plana generalnog sekretara Ujedinjenih nacija, saglasnost na nove pregovore sa Šiptarima... nije ga toliko brinulo koliko je bio opterećen sećanjem na sudbinu predsednika svoje stranke.

Američki plan „Strategija K-1“ je imao četiri faze. Prva faza je odrađena u jednoj ambasadi kada su napravili proevropsku vladu i dali joj zadatak da vodi politiku koja će se zasnivati na realnosti. Druga faza bila je obrada (edukacija) omladine za koju su finansirali koncerte svetskih (pijanih i drogiranih) muzičara, organizovali mnogobrojne diskusije, seminare, internet prezentacije... a sve u nameri da podrže demokratiju i lepu budućnost i da se okrenu od prošlosti. Novac je stizao u stranku od nevladinih organizacija, humanitarnih fondova, ambasada...

Jedna faza je bila konkretna: u Vašingtonu je odobreno oko 60 miliona dolara, od čega je jedan deo potrošen za obnovu Doma omladine u Beogradu i za kampanju da plato ispred njega dobije ime po jednom umrlom kontroverznom muzičaru.

U svemu tome posebne uloge bile su namenjene ličnostima kao što su Biljana Srbljanović, Vuk Drašković, Čedomir Jovanović, Preokret...

Četvrta faza je trebalo da Srbiju okrene ka evropskoj budućnosti. Evropa, naročito Nemačka i Angela Merkel posebno, međutim, za taj deo američkog plana nisu previše marili, pa je sve to iskomplikovalo Tadićevo stanje.

Angloameri su još više iskomplikovali Tadićeve muke upotrebom srbijanskih diplomatskih predstavnika u nekoliko država, a posebno u Moskvi, toliko da je on morao da se pojada diplomati Danijelu Fridu „da će od ruskog veta u Savetu bezbednosti Srbija izgubiti jako mnogo“. Upravo je ruski stav o Kosovu naterao Frida da zaključi da će oni koji se nađu na tom američkom programu nezavisnosti Kosova platiti surovo cenu.

Mada je srpska vlada pod predsedništvom Vojislava Koštunice sastavila tajni plan za slučaj proglašenja nezavisnosti Kosova, bliski saradnik Tadićev Borko Stefanović je sve to predao Amerima.

Izbori su bili, Vlada Srbije je sastavljena u jednoj ambasadi, Srpska radikalna stranka je razdvojena, Vojislav Šešelj je i dalje u Hagu...

Tadić je podržao Hrvatsku na njenom putu ka Evropi, izvinjavao se na sve četiri strane sveta, prodao sve osim Telekoma, platiće Austrijancima za mostove i više nego što je dogovoreno, reformisao vojsku, sprečio kineske i ruske investicije... Ostala su još obećanja o regionalizaciji Srbije, stvaranju konfederalne zajednice republika Srbije i Vojvodine i donošenje novih ustava, pomoć muftiji Muameru Zukorliću oko autonomije, pristupanje NATO-u...

Da bi mu malo olakšali muke, Angloameri su izdvojili nekoliko miliona dolara za formiranje lepog mišljenja o NATO-u, dajući gomile novčanica za obuku novinara, isplate specijalnih radio i TV emisija, razgovore u tiražnim novinama, za naručene članke... Posebnu ulogu u toj pomoći namenili su ministru vojnom, koji im je otvoreno kazao da mu je cilj da ono što se naziva Vojska Srbije bude u NATO-u, da se neće mešati oko Kosova...

Stvarnost je nešto drugačija: posledice osmogodišnje vladavine okončavaju se državnim, nacionalnim, društvenim, moralnim, duhovnim, ekonomskim slomom koji nas je doveo na ivicu istorijske provalije. Vladajuća elita i dalje forsira nacionalni nihilizam posredstvom medijskog, javnog, kulturnog, političkog i drugih načina. Svako ko pokuša da ukaže na pogubnost te politike biva kažnjen raznim kaznama, što još više pogoduje jačanju rastrojstva.

Vladajuća elita je forsirajući program „Evropa nema alternativu“ ispunjavala ponižavajuće ucene i uslove, bilo da se radilo o Hagu, manjinskim pravima, rezoluciji o Srebrenici, statutu Vojvodine, homoseksualnim šetnjama, do reformi i zakonodavstva koji razbijaju parlamentarizam, pravni sistem...

Ta elita nam je zbog sopstvenog čemera i jada pripremila sunovrat od koga nam nema spasa, osim ako se ne dozovemo pameti i ne okrenemo sve naopačke i to da započnemo već u dolazećoj izbornoj kampanji. Naravno, najpre ih treba podsećati na izdaje, prevare, afere, krađe, korupcije i lažna obećanja, ali i na sudbinu Julije Timošenko, Ive Sanadera i još ponekih. Tako možemo da skratimo silne muke na kojima se našao Boris Tadić. U tome je i smisao moje „podrške“ iskazane kroz ovaj tekst.

 

Od istog autora

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner